Problem obrazovanja danas je sto svu decu tretira isto, tj ima ista ocekivanja a to jednostavno nije moguce.
Nekoj deci idu fizika I matematika a neko ma koliko se trudio ne razume.
Neka deca imaju dar za crtanje a neka ne...
Uvek je to bilo. Nažalost. Idealno obrazovanje, ako bi postojalo, moralo bi da dobro pazi na dečije potencijale i sklonosti da ih tako razvrstava. Uz smanjivanje autoriteta, više zanimljivosti, i odvajanje različitih profila ličnosti u različita (njima svojstvena odeljenja). Naravno druženje bi bilo moguće mimo toga, ukoliko žele, ali nije zdrav ovaj truli sistem 'slučajne lutrije', gde te stave sa trideset različitih glava slučajno ubačenih u razred, pa kako se snadješ.
Sećam se osnovne škole recimo, bilo je ljudi s kojima ne bih stao u isti red na ulici. I u srednjoj takodje. Bukvalno ne bih želeo da imam ništa sa njima u običnom, svakodnevnom životu. Dva sveta. A ne bi ni oni sa mnom jer su prosto drugačiji od mene, kao i ja od njih, ali eto bili smo prinudjeni da delimo odeljenje, da se prilagodjavamo i šta ti ja znam.
Sa druge strane desi se da ti se zalomi neko ko ti odgovara, ili više njih, ako nije tako onda društvo tražiš izvan tog kruga, kako bi se ispoljio kao ličnost.
Plus ta očekivanja, gde se ne uzimaju u obzir psihičke i fizičke odlike i razlike, stepen inteligencije, talenta, lakoća usvajanja gradiva... to je socijal-darvinizam, rangiranje zarad budućnosti gde ulaziš u mašinu kao šraf.
Mi svi živimo u matriksu, pod pritiskom... tužno, ali je tako...