Ubi me prejaka reč!

Samsonight

Elita
Poruka
15.657
Otac je jedan dan skoro došao kući sa groblja pripit, i ništa, lepo smo se slagali kao i obično, ispričali, ručao, čak je i pohvalio jelo koje sam napravila i krenuo da odmori.
Rekla sam mu i sama da ide da odspava, nikakvih zamerki nisam iznela;
Taman pošao da odmori sa tog groblja, jednog od onih dana kad se odaje još po koja počast onome ko je umro iz bliske porodice, slede vatrometi naredbi od njegove žene koja slučajno nije moja majka, da ne može da odmara, već treba da prevuče neka drva, troje kolica, odmah i sad.

Ljudi moji, doživela sam da mi moj rođeni otac kao nikada do sad, za vreme posta, onako naprasno, želi i verbalizuje te želje naglas, da se raspadam od bolesti, da nemam nikad sreće, da nemam svoje dece nikad, da mi niko nikad ne doda čašu vode kad budem u starosti žedna;
Na svaku opasku sam uzvratila sa : "Hvala, tata!", i "Neka bude kako kažeš!", a u njegovim očima je bilo na mah iznenađenja, tako zacaklelog, na mah razočarenja, praktično užarenog, da se ne nerviram i ne nastavljam svađu.
Daleko bilo, da sam upala u vatru, mislim da bismo se na licu mesta masakrirali.

Od tad mi otac ne odgovara ni na "Dobar dan!" već danima, a živimo u istoj kući, samo na različitim spratovima.
:(
U postu sam, i prihvatiću to ponašanje bez pogovora, ali...
Zar to tako treba da se radi?
Briga mene za kletve i to, ali...
boli da otac tako govori.

Ubi me prejaka reč!
Da je bilo do toga što ne iskačem na dugme da mu pomognem sa drvima, dovoljno je bilo da mi ćale kaže: "Dođi, pomozi mi!".
Na grozote ne mogu čestito ni da reagujem.
 
hm čudna,ne srazmerno burna reakcija...
Da normalno je da se osečaš sad i pogođeno i zatečeno što tako nešto bez nekog ozbiljnog razloga čuješ od svog rođenog oca upućeno tebi...ali ne znam šta da ti kažem sem da mi je žao što si to doživela...ali mislim da ako on smatra da ima razloga da bude uvređen za nešto što nije uvreda,nije tvoj problem već njegov i možeš samo da ga pustiš da ga prođe i da se sam izvini...a ako mu je stalo do tvog poštovanja onda će se izviniti
 
Otac je jedan dan skoro došao kući sa groblja pripit, i ništa, lepo smo se slagali kao i obično, ispričali, ručao, čak je i pohvalio jelo koje sam napravila i krenuo da odmori.
Rekla sam mu i sama da ide da odspava, nikakvih zamerki nisam iznela;
Taman pošao da odmori sa tog groblja, jednog od onih dana kad se odaje još po koja počast onome ko je umro iz bliske porodice, slede vatrometi naredbi od njegove žene koja slučajno nije moja majka, da ne može da odmara, već treba da prevuče neka drva, troje kolica, odmah i sad.

Ljudi moji, doživela sam da mi moj rođeni otac kao nikada do sad, za vreme posta, onako naprasno, želi i verbalizuje te želje naglas, da se raspadam od bolesti, da nemam nikad sreće, da nemam svoje dece nikad, da mi niko nikad ne doda čašu vode kad budem u starosti žedna;
Na svaku opasku sam uzvratila sa : "Hvala, tata!", i "Neka bude kako kažeš!", a u njegovim očima je bilo na mah iznenađenja, tako zacaklelog, na mah razočarenja, praktično užarenog, da se ne nerviram i ne nastavljam svađu.
Daleko bilo, da sam upala u vatru, mislim da bismo se na licu mesta masakrirali.

Od tad mi otac ne odgovara ni na "Dobar dan!" već danima, a živimo u istoj kući, samo na različitim spratovima.
:(
U postu sam, i prihvatiću to ponašanje bez pogovora, ali...
Zar to tako treba da se radi?
Briga mene za kletve i to, ali...
boli da otac tako govori.

Ubi me prejaka reč!
Da je bilo do toga što ne iskačem na dugme da mu pomognem sa drvima, dovoljno je bilo da mi ćale kaže: "Dođi, pomozi mi!".
Na grozote ne mogu čestito ni da reagujem.
ne bi da vređam ali otac ti je bezosećajni idiot..moj savet ti je .zaboravi to unižavanje i zahvaljivanje i prihvatanje onoga što ti je namenio i iseli se iz te toksične sredine i živi svoj život...niko ti ne brani čak je i korisno za tebe da ga voliš i takvog kakav je, ali ne moraš da trpiš sve to...
 
Pritom, moj otac zna da me nikad muški poslovi nisu plašili, da sam gde god treba sama došla da pomognem i radim, volela sam da budem sin kog nije imao. Volim da radim i muške poslove, i postoje zapisi na Forumu da sam ogletovala celu kuću, da sam krečila, menjala štekdozne i prekidače; Volim da radim, nisam neko koga treba da moli;
Zaista, mislim da ne zaslužujem to;
Ma, i ne žalim se, samo delim iskustvo.
Što je najsmešnije, "Ubi me prejaka reč!" je i njegova omiljena rečenica koju je mnogo često izgovarao u razgovorima sa mnom.
 
Pritom, moj otac zna da me nikad muški poslovi nisu plašili, da sam gde god treba sama došla da pomognem i radim, volela sam da budem sin kog nije imao. Volim da radim i muške poslove, i postoje zapisi na Forumu da sam ogletovala celu kuću, da sam krečila, menjala štekdozne i prekidače; Volim da radim, nisam neko koga treba da moli;
Zaista, mislim da ne zaslužujem to;
Ma, i ne žalim se, samo delim iskustvo.
Što je najsmešnije, "Ubi me prejaka reč!" je i njegova omiljena rečenica koju je mnogo često izgovarao u razgovorima sa mnom.
Ne čudi da si se okrenula religiji. I očito da ti u glavi odjekuje ono "Oprosti im oče, ne znaju šta rade"
 
iseli se iz te toksične sredine
Da... mislim da je vreme.
Oduvek sam brinula kako će to funkcionisati bez mene, dok god su i deda i baba bili u igri, a sad je samo baba ostala.
Po nekom drugom pitanju sam se našla u razgovoru sa socijalnim radnicima, a bila mi je ista poruka: Da se prvo sama izmestim iz te nezdrave porodične sredine, pa tek onda da gledam kome mogu da pomognem.
Ne znam da li mogu, trebaće mi pomoć Boga, ali... izgleda da je vreme da se pomerim.
Ne želim da budem neko ko napušta, ali... izgleda da je malo ostalo do trenutka kad sam prosto isterana.
 
Pritom, moj otac zna da me nikad muški poslovi nisu plašili, da sam gde god treba sama došla da pomognem i radim, volela sam da budem sin kog nije imao. Volim da radim i muške poslove, i postoje zapisi na Forumu da sam ogletovala celu kuću, da sam krečila, menjala štekdozne i prekidače; Volim da radim, nisam neko koga treba da moli;
Zaista, mislim da ne zaslužujem to;
Ma, i ne žalim se, samo delim iskustvo.
Što je najsmešnije, "Ubi me prejaka reč!" je i njegova omiljena rečenica koju je mnogo često izgovarao u razgovorima sa mnom.
Nije problem u tebi,budi uverena u to 100% jer ti nisi ni čim izprovocirala tu reakciju.
 
Da... mislim da je vreme.
Oduvek sam brinula kako će to funkcionisati bez mene, dok god su i deda i baba bili u igri, a sad je samo baba ostala.
Po nekom drugom pitanju sam se našla u razgovoru sa socijalnim radnicima, a bila mi je ista poruka: Da se prvo sama izmestim iz te nezdrave porodične sredine, pa tek onda da gledam kome mogu da pomognem.
Ne znam da li mogu, trebaće mi pomoć Boga, ali... izgleda da je vreme da se pomerim.
Ne želim da budem neko ko napušta, ali... izgleda da je malo ostalo do trenutka kad sam prosto isterana.
jeste...kao neko ko ima prilično toksične roditelje ti kažem da je to najbolja opcija...kad se udaljiš fizički vaš odnos se nekako menja.Nemaju više tu slobodu da se ponašaju drsko jer znaju da ćeš samo prekinuti kontak i nastaviti bez njih...a ovako kad si na dohvat ruke i nemaš gde ima te slobode ihiii.
Ako je vera nešto što te hrabri onda se ohrabri i pokao,napred.
 
dodje trenutak kad covek shvati da su roditelji samo ljudi

a ljudi znaju biti losi i zli

zaborave da su im to deca , da nema nista vaznije od toga i izblede u odnosu na ono sto su nekad bili

i razumem donekle ako dete ima gomilu prilika koje prokocka, pa okrenu ledja tom detetu

ali kad to bude zbog sitnice slicne ovoj :(


da dopunim posle lokijevog posta

roditelji su cesto toksicni ali deca to ne vide zbog idealizovane slike koju sticu godinama
 
Žao mi je...
To je moja primarna porodica. Moja vizit karta u svet iz perspektive ovog ugla našeg gledanja na svet.
Osećam se kao izdajnik samim tim jer sam podelila ovu situaciju sa vama.
Izdajem ljude svoje krvi. Šta sam drugo nego izdajnik?
Nisi izdajnik...možda ti se tako čini ali samo si iznela nešto neprijatno i nepravedno što ti se desilo...i sasvim slučajno je akter toga tvog otac...koji je pre svega čovek koji bi trebao da ima poštovanje prama tebi isto koliko i ti prema njemu
 
Žao mi je...
To je moja primarna porodica. Moja vizit karta u svet iz perspektive ovog ugla našeg gledanja na svet.
Osećam se kao izdajnik samim tim jer sam podelila ovu situaciju sa vama.
Izdajem ljude svoje krvi. Šta sam drugo nego izdajnik?
nisi izdajnik...bitno je da ne izdaješ sebe tako što pristaješ na nečije kletve... ljubav prema bližnjima počinje sa ljubavlju prema sebi....
 
Otac je jedan dan skoro došao kući sa groblja pripit, i ništa, lepo smo se slagali kao i obično, ispričali, ručao, čak je i pohvalio jelo koje sam napravila i krenuo da odmori.
Rekla sam mu i sama da ide da odspava, nikakvih zamerki nisam iznela;
Taman pošao da odmori sa tog groblja, jednog od onih dana kad se odaje još po koja počast onome ko je umro iz bliske porodice, slede vatrometi naredbi od njegove žene koja slučajno nije moja majka, da ne može da odmara, već treba da prevuče neka drva, troje kolica, odmah i sad.

Ljudi moji, doživela sam da mi moj rođeni otac kao nikada do sad, za vreme posta, onako naprasno, želi i verbalizuje te želje naglas, da se raspadam od bolesti, da nemam nikad sreće, da nemam svoje dece nikad, da mi niko nikad ne doda čašu vode kad budem u starosti žedna;
Na svaku opasku sam uzvratila sa : "Hvala, tata!", i "Neka bude kako kažeš!", a u njegovim očima je bilo na mah iznenađenja, tako zacaklelog, na mah razočarenja, praktično užarenog, da se ne nerviram i ne nastavljam svađu.
Daleko bilo, da sam upala u vatru, mislim da bismo se na licu mesta masakrirali.

Od tad mi otac ne odgovara ni na "Dobar dan!" već danima, a živimo u istoj kući, samo na različitim spratovima.
:(
U postu sam, i prihvatiću to ponašanje bez pogovora, ali...
Zar to tako treba da se radi?
Briga mene za kletve i to, ali...
boli da otac tako govori.

Ubi me prejaka reč!
Da je bilo do toga što ne iskačem na dugme da mu pomognem sa drvima, dovoljno je bilo da mi ćale kaže: "Dođi, pomozi mi!".
Na grozote ne mogu čestito ni da reagujem.
Žena (maćeha) što ume da bude djavo, to ni jedan muškarac teško da može.
 
Da li su muškarci tolike seka perse pa se žene iako imaju svoju decu? Koja je poenta tog novog braka sa tom novom ženom? Da li je ona stvar zaista toliko slatka pa ne mogu bez nje?

Što se tiče saveta gledaj ako možeš što pre da se skloniš od takvog oca, ako si u mogućnosti. Ne kažu džabe daleko od očiju, daleko od srca. Vuk dlaku menja ali ćud nikada.
 
Poslednja izmena:
Da li su muškarci tolike seka perse pa se žene iako imaju svoju decu? Koja je poenta tog novog braka sa tom novom ženom? Da li je ona stvar zaista toliko slatka pa ne mogu bez nje?
Treba im neko, ne vole samoću itd. Najmanja je stvar "ona stvar". Kad dodješ u te godine znaćeš i sam.
Nego ja bih joj slomio vilicu ako krene da me svadja sa decom
 
Treba im neko, ne vole samoću itd. Najmanja je stvar "ona stvar". Kad dodješ u te godine znaćeš i sam.
Nego ja bih joj slomio vilicu ako krene da me svadja sa decom
Ma ona stvar je u pitanju, to su samoživci, njima su oni najbitniji, mogu oni sami, ne sekiraj se ti za njih. Ja sve pozitivno razmišljam, ali stoka je stoka. Ne menja se to nikako.
 
Nije na meni...
Sve Bog vidi i sve zna.
Zabolele su me teške reči koje su došle praktično niotkud.
Ničim izazvano, pošto sam mu posle ručka rekla: "Hajde, ti sad malo odspavaj!";
Bukvalno, čistim kuću, zezam se oko svega, i najednom kreće ta strovalija ružnih reči, kletvi i onoga što pas s' maslom ne bi jeo.
Ima i to, naši neki duhovni oci drže da smo tokom posta dosta izloženiji takvim provokacijama;
Da prosto tražimo.
Nikome nisam objavila da postim u porodici.
 
Treba im neko, ne vole samoću itd. Najmanja je stvar "ona stvar". Kad dodješ u te godine znaćeš i sam.
Nego ja bih joj slomio vilicu ako krene da me svadja sa decom
treba im neko da im kuva, čisti, pegla.... ko svojoj kćerki kaže takve stvari taj ne voli stvarno nikog pa ni ženu a ponajmanje sebe...on ne vidi druge ali to je zato što ne vidi ni sebe, nije u kontaktu sa svojim osećanjima pa ih i nema...vidi samo svoje potrebe i drugi su tu samo da služe njegovim potrebama...
 

Back
Top