Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 88.128
Crna Gora od svih država najviše, pored BJRM, tretira predstojeći popis stanovništva kao pitanje od državnog značaja. Nije slučajnost što je to situacija kod dvije južnoslovenske balkanse državice sa ukorjenjenim spornim nacionalnim pitanjem, ali kod Makedonaca otvaranju teme više doprinosi pitanje albanske manjine.
Svako ko je gledao crnogorsku državnu televiziju, zapazio bi da se ono što neki nazivaju antisrpskom histerijom nastavlja. Optužba protiv Mlađana Đorđevića, savjetnika Predsjednika Republike Srbije za pitanja koja se tiču Kosova i Metohije, ne jenjava. Još je 2010. godine Milo Đukanović izjavio da 'ima dokaze' o Đorđevićevoj umiješanosti u političku koordinaciju okupljanja crnogorske opozicije u jedinstvenu predizbornu koaliciju na značajnim lokalnim izborima koji su te godine bili sprovedeni u državi, te da koristi novac iz budžeta državne kase Srbije za finansiranje političkog djelovanja opozicionih snaga u Crnoj Gori. Iako je Đukanović bio pozvan od strane novinara da svoje optužbe obrazloži dokazima i iako je on tvrdio da ima 'neoborivi dokazni materijal', te čak i da će o tome slijediti javna rasprava i možda dijalog međudržavnog spora oko miješanja u unutrašnja pitanja na razini Podgorica-Beograd, sve je ostalo na pustim riječima predstavnika crnogorskih vlasti i rukovodstva koalicije DPS-SDP. Međutim, dok optužbe protiv Đorđevića još uvijek čekaju na razjašnjenje, one se sve više razvijaju - sada je ovaj savjetnik Borisa Tadića optužen i da dolazi sa novcem u Crnu Goru i finansira političku propagandu s ciljem posrbljavanja Crnogoraca, te kako bi se ugrozio integritet slobodnog izbora izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti, maternjem jeziku i vjeroispovijesti. Optužbe se nižu, ali uveliko najavljanim dokazima i dalje nema ni traga. Kao jedini dokaz za optužbe protiv Đorđevića se nudi sljedeće: na Savindan ovog januara, on je bio prisutan na svetosavskoj akademiji u hramu Hristovog vasrksenja u Podgorici, bez formalne, zvanične najave svoje posjete Crnoj Gori.
Da li zaista iko vjeruje da, tajno, bez ičijeg znanja i to toliko (potpuno) efikasno pritom ne ostavljajući bukvalno nikakve tragove, država Srbija prebacuje preko svojih agenata evre preko granice u svoj jugozapadni susjed, zarad nekih zastarjelih i odveć napuštenih nacional-romantičarskih zabluda? Drugo je pitanje, da li je tako nešto uopšte i izvodivo? Pritom, velike svote novca koje dobijaju Bošnjaci, Albanci i Hrvati u Crnoj Gori iz inostranstva, i koje su čak i službeno registrovane i dobro poznate, nikome ne izazivaju sumnju, čak ni direktna odluka hrvatskih vlasti da se crnogorski Hrvati motivišu da zaštite svoj jezik, vjeru i narodnost.
Druga centralna tačka eksplozije paranoičnog straha, koji se možda eventualno graniči i sa nivoom jednog oblika šovinizma, jeste otvaranje konzulata Republike Srbije u Herceg-Novom. Naime, ističe se kako je Tadićeva posjeta povodom otvaranja konzulata u Crnoj Gori 'anti-crnogorskog karaktera' i kako bi stoga trebalo da pošalje nekog od svojih savjetnika umjesto da lično dođe; te da je Tadićeva posjeta Herceg-Novom, esencijalno, velikosrpska. Ovdje se postavlja pitanje, šta bi bilo kada bi BoTa poslao upravo Mlađana Đorđevića da svečano otvori prvi srpski konzulat u Crnoj Gori? Koji bi onda nivo ova teorija zavjere dobila?
U emisiji posvećenoj predstojećem popisu stanovništva, kao gost preko video-linka je bila pozvana Vesna Pešić (LDP), koja se složila sa voditeljem da Tadićev dolazak u Crnu Goru povodom jednog tako gotovo beznačajnog događaja nije opravdan i da šteti crnogorsko-srpskim odnosima.
Posljednja tačka optužbi protiv Srba je bila ciljana na Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno na 'njen vrh'. U Crnoj Gori kod mnogih očigedno postoji uvjerenje da je Patrijarh Irinej održao sjednicu Svetog Sinoda u Beogradskoj patrijaršiji i donio odluku da Crnogorce treba posrbiti, i da na popisu budu samo Srblji i da ne budu Črnogorci; po milosti Božijoj; amin.
Pritom, ovakve optužbe niti ikakve slične nikada nisu usmjevarane k Republici Hrvatskoj.
Često se ističe kako je svaka druga-treća tema (preuveličavajući, naravno) otvarana na ovom forumu o Crnoj Gori i govori se o anticrnogorskom sentimentu koji pojedinci skriveni iza imena prosipaju ovdje šireći mržnju protiv Crnogoraca na nacionalnoj i regionalnoj osnovi. Međutim, ispada da sve što se može reći za naše 'preopterećene forumaše', može se reći za državu Crnu Goru - njeno rukovodstvo (Vladu, parlamentarnu većinu, predstavnike vladajućih političkih stranaka), crnogorske medije, kulturne institucije Crne Gore kao npr. Maticu crnogorsku, te oblasti crnogorskog nevladinog sektora - Crnogorski PEN centar, Udruženje književnika Crne Gore ili Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti; a naravno, ne zaboravimo, može se reći i za Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Praktično ništa od ovoga se ne može reći za vrhove države i državnih institucija Republike Srbije i glavnih srpskih kulturnih organizacija.
Prije izgleda da Crna Gora svoj unutrašnji problem, svoju nesposobnost da se suoči sa realnošću i sa samim sobom, reflektuje na svoje susjede. Za svoj unutrašnji sukob sa jednim značajnim dijelom svog domicilnog stanovništva, gotovo samim sobom, nije svjesna da je ona sama danas generator, kreator i održavatelj spornih nacionalnih identitetskih pitanja, već očajnički traži, u duhu retorike i logike devedesetih godina prošloga stoljeća, domaće izdajnike, strane plaćenike i duhove po stranim centrima moći (nije kriv nikada bio Patrijar Pavle, već 'ljudi bliski njemu', niti Predsjednik Tadić, već 'ljudi u njegovom okruženju' - gotovo uvijek neka, s evidentnim razlogom neimenovana, skupina duhova koja zasijeda u Beogradu jednom nedjeljno, planirajući svoj sljedeći pokret protiv Crne Gore i njenih interesa).
Svako ko je gledao crnogorsku državnu televiziju, zapazio bi da se ono što neki nazivaju antisrpskom histerijom nastavlja. Optužba protiv Mlađana Đorđevića, savjetnika Predsjednika Republike Srbije za pitanja koja se tiču Kosova i Metohije, ne jenjava. Još je 2010. godine Milo Đukanović izjavio da 'ima dokaze' o Đorđevićevoj umiješanosti u političku koordinaciju okupljanja crnogorske opozicije u jedinstvenu predizbornu koaliciju na značajnim lokalnim izborima koji su te godine bili sprovedeni u državi, te da koristi novac iz budžeta državne kase Srbije za finansiranje političkog djelovanja opozicionih snaga u Crnoj Gori. Iako je Đukanović bio pozvan od strane novinara da svoje optužbe obrazloži dokazima i iako je on tvrdio da ima 'neoborivi dokazni materijal', te čak i da će o tome slijediti javna rasprava i možda dijalog međudržavnog spora oko miješanja u unutrašnja pitanja na razini Podgorica-Beograd, sve je ostalo na pustim riječima predstavnika crnogorskih vlasti i rukovodstva koalicije DPS-SDP. Međutim, dok optužbe protiv Đorđevića još uvijek čekaju na razjašnjenje, one se sve više razvijaju - sada je ovaj savjetnik Borisa Tadića optužen i da dolazi sa novcem u Crnu Goru i finansira političku propagandu s ciljem posrbljavanja Crnogoraca, te kako bi se ugrozio integritet slobodnog izbora izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti, maternjem jeziku i vjeroispovijesti. Optužbe se nižu, ali uveliko najavljanim dokazima i dalje nema ni traga. Kao jedini dokaz za optužbe protiv Đorđevića se nudi sljedeće: na Savindan ovog januara, on je bio prisutan na svetosavskoj akademiji u hramu Hristovog vasrksenja u Podgorici, bez formalne, zvanične najave svoje posjete Crnoj Gori.
Da li zaista iko vjeruje da, tajno, bez ičijeg znanja i to toliko (potpuno) efikasno pritom ne ostavljajući bukvalno nikakve tragove, država Srbija prebacuje preko svojih agenata evre preko granice u svoj jugozapadni susjed, zarad nekih zastarjelih i odveć napuštenih nacional-romantičarskih zabluda? Drugo je pitanje, da li je tako nešto uopšte i izvodivo? Pritom, velike svote novca koje dobijaju Bošnjaci, Albanci i Hrvati u Crnoj Gori iz inostranstva, i koje su čak i službeno registrovane i dobro poznate, nikome ne izazivaju sumnju, čak ni direktna odluka hrvatskih vlasti da se crnogorski Hrvati motivišu da zaštite svoj jezik, vjeru i narodnost.
Druga centralna tačka eksplozije paranoičnog straha, koji se možda eventualno graniči i sa nivoom jednog oblika šovinizma, jeste otvaranje konzulata Republike Srbije u Herceg-Novom. Naime, ističe se kako je Tadićeva posjeta povodom otvaranja konzulata u Crnoj Gori 'anti-crnogorskog karaktera' i kako bi stoga trebalo da pošalje nekog od svojih savjetnika umjesto da lično dođe; te da je Tadićeva posjeta Herceg-Novom, esencijalno, velikosrpska. Ovdje se postavlja pitanje, šta bi bilo kada bi BoTa poslao upravo Mlađana Đorđevića da svečano otvori prvi srpski konzulat u Crnoj Gori? Koji bi onda nivo ova teorija zavjere dobila?
U emisiji posvećenoj predstojećem popisu stanovništva, kao gost preko video-linka je bila pozvana Vesna Pešić (LDP), koja se složila sa voditeljem da Tadićev dolazak u Crnu Goru povodom jednog tako gotovo beznačajnog događaja nije opravdan i da šteti crnogorsko-srpskim odnosima. Posljednja tačka optužbi protiv Srba je bila ciljana na Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno na 'njen vrh'. U Crnoj Gori kod mnogih očigedno postoji uvjerenje da je Patrijarh Irinej održao sjednicu Svetog Sinoda u Beogradskoj patrijaršiji i donio odluku da Crnogorce treba posrbiti, i da na popisu budu samo Srblji i da ne budu Črnogorci; po milosti Božijoj; amin.
Pritom, ovakve optužbe niti ikakve slične nikada nisu usmjevarane k Republici Hrvatskoj.
Često se ističe kako je svaka druga-treća tema (preuveličavajući, naravno) otvarana na ovom forumu o Crnoj Gori i govori se o anticrnogorskom sentimentu koji pojedinci skriveni iza imena prosipaju ovdje šireći mržnju protiv Crnogoraca na nacionalnoj i regionalnoj osnovi. Međutim, ispada da sve što se može reći za naše 'preopterećene forumaše', može se reći za državu Crnu Goru - njeno rukovodstvo (Vladu, parlamentarnu većinu, predstavnike vladajućih političkih stranaka), crnogorske medije, kulturne institucije Crne Gore kao npr. Maticu crnogorsku, te oblasti crnogorskog nevladinog sektora - Crnogorski PEN centar, Udruženje književnika Crne Gore ili Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti; a naravno, ne zaboravimo, može se reći i za Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Praktično ništa od ovoga se ne može reći za vrhove države i državnih institucija Republike Srbije i glavnih srpskih kulturnih organizacija.
Prije izgleda da Crna Gora svoj unutrašnji problem, svoju nesposobnost da se suoči sa realnošću i sa samim sobom, reflektuje na svoje susjede. Za svoj unutrašnji sukob sa jednim značajnim dijelom svog domicilnog stanovništva, gotovo samim sobom, nije svjesna da je ona sama danas generator, kreator i održavatelj spornih nacionalnih identitetskih pitanja, već očajnički traži, u duhu retorike i logike devedesetih godina prošloga stoljeća, domaće izdajnike, strane plaćenike i duhove po stranim centrima moći (nije kriv nikada bio Patrijar Pavle, već 'ljudi bliski njemu', niti Predsjednik Tadić, već 'ljudi u njegovom okruženju' - gotovo uvijek neka, s evidentnim razlogom neimenovana, skupina duhova koja zasijeda u Beogradu jednom nedjeljno, planirajući svoj sljedeći pokret protiv Crne Gore i njenih interesa).
