D U K Lj A N I N
Ističe se
- Poruka
- 2.958
Trinaesti jul 1941. najveći dan novije crnogorske istorije
13. jul 2011.
Legendarni partizanski borac govori kako je organizovan prvi narodni ustanak u porobljenoj Evropi, svjeoči o Petrovdanu 1941. na Cetinju i o tome kako su komunisti gledali na Krsta Popovića, svjedoči o nemilosrdnoj borbi protiv fašista i četnika, o lijevim greškama, o zaboravu Milovana Đilasa u Crnoj Gori, objašnjava zašto su Crnogorci tako glasni u ratovima a tako mirni kada je mir…
(Tamara Nikčević, specijalno za Portal Analitika)
Prije tačno sedamdeset godina, 13. jula 1941. godine, prve ustaničke puške - na Čevu ili Virpazaru, svejedno – označile su početak velikog antifašističkog ustanka u Crnoj Gori. Jedan od vođa tog ustanka, narodni heroj i nosilac Partizanske spomenice, jugoslovenski ambasador u Mađarskoj (1956-1960) i Švedskoj (1961-1964), general JNA, Jovo Kapičić, kaže da je 13. jul 1941. najveći datum u novojoj crnogorskoj istoriji.
- Iako smo ga organizovali mi komunisti, crnogorski ustanak je bio jedinstven i po tome što je bio opštenarodni. Cio narod se bio digao na noge, a zajednički cilj je bila želja za slobodom zemlje i rat protiv okupatora”- objašnjava Kapičić za Portal Analitika. “U tom smislu, u odnosu na ostale jugoslovenske republike, Crna Gora je najbrže i najmasovnije reagovala.”
ANALITIKA: Zar nije Srbija najbrže reagovala? Učili smo da je prvi antifašistički ustanak podignut u Srbiji, 7. jula 1941, kada je Žikica Jovanović Španac, u Beloj Crkvi, ubio dvojicu žandarma; doduše, taj ustanak nije bio masovan kao crnogorski…
KAPIČIĆ:Ma, suštinski, to i nije bio ustanak! Priča o 7. julu došla je kasnije, kada je Tito, u namjeri da Srbima oda priznanje, taj datum odredio
kao početak antifašističkog ustanka u Srbiji. Kao narod, u Drugom svjetskom ratu Srbi su imali najviše žrtava, bili uzorni borci. To se naročito odnosi na Srbe iz Vojvodine – posebno termopilske Sremce - na Srbe iz Hrvatske i Bosne - Dalmatince, Ličane, Krajišnike, Kordunaše… U samoj Srbiji, kao državi sa jakom monarhističkom tradicijom, komunisti nijesu imali tako jako uporište. Što se, međutim, samog datuma tiče, Srbija ima jedan drugi kojim bi mogla da se diči - 27. mart 1941, kada je bukvalno cio Beograd ustao i poručio ono što nije nijedan narod u Evropi – bolje grob nego rob!
ANALITIKA: U otporu fašizmu i okupatoru, Crna Gora je, kažete, i najbrže i najmasovnije reagovala. Kako to objašnjavate?
KAPIČIĆ: Jednostavno - crnogorskim temperamentom, vjekovnom težnjom i borbom za slobodu. Budimo objektivni: u mirnodopskim uslovima, naročito u odnosu prema vlasti, Crnogorci – liše Đilasa, koji je izuzetak - nikada nijesu pokazivali naročitu hrabrost; uglavnom su svoje vladare slijepo obožavali; kada padnu, prvi bi se na njega bacili kamenom. Sa druge starne, kada je riječ o ratu, ratnim okolnostima, tu su Crnogorci bez premca; tu se najbolje vidi ko smo, kakvi smo i što smo…
ANALITIKA: Naravno, ta ocjena ne važi za ovaj poslednji jugoslovenski rat…
KAPIČIĆ: Taj rat je sramota i Crne Gore i Srbije! U tom ratu su se - i Crnogorci i Srbi - obrukali za vjeki vjekov! Tako se ne ponaša ni častan vojnik, ni častan čovjek!
ANALITIKA: Krenuli smo od Trinaestojulskog ustanka; kako je on pripreman?
KAPIČIĆ: Ubrzo nakon aprilskog rata i jugoslovenske kapitulacije, Komunistička partija Jugoslavije donijela je odluku da se podigne ustanak. Poslije bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941, kao organizacioni sekretar KPJ Beogradskog univerziteta, dobio sam zadatak da se iz Beograda – gdje sam studirao medicinu – vratim na Cetinje.
Cetinje je bilo prepuno italijanskih okupatorskih vojnika koji su se, moram da kažem, prema lokalnom stanovništvu vrlo korektno ponašali.
ANALITIKA: Kako biste opisali atmosferu koja je tih dana vladala na Cetinju?
KAPIČIĆ: Situacija je bila prilično haotična. Jugoslovenska vojska se razbježala, dok su velika vojna skladišta oružja, vojni magacini, bili širom otvoreni i dostupni građanima. Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru je, u toj pravoj fazi priprema za opšti ustanak, bio donio naredbu da se svo raspoloživo oružje skupi i sakrije po okolnim šumama i pećinama. Tako sam iz vojnog magacina i sam uzeo veću kutiju sa bombama i dvije puške, od kojih sam jednu odnio u svoje selo Ugnje i zakopao u zemlju. Kasnije, kada je rat završen, pušku sam pronašao na istom mjestu, smo što od nje, osim gvožđa, nije bilo ostalo gotovo ništa.
ANALITIKA: Tokom tih prvih dana priprema za ustanak, šta je bio Vaš zadatak?
KAPIČIĆ: Bio sam zadužen da u cetinjskom, barskom i bokokotorskom srezu kontrolišem pripreme za početak antifašističkog ustanka. Isto zaduženje, samo za Podgoricu, Danilovgrad i Nikšić, imao je Blažo Jovanović, dok je Boško Đuričković kontrolisao Vasojeviće i sjever Crne Gore. Sledeća faza u pripremi ustanka bila je formiranje gerilskih odreda. Među nama je bilo onih koji su očekivali da će ustanak kratko trajati i da ćemo sa Italijanima lako izaći na kraj.
ANALITIKA: Na osnovu čega ste mislili da će mali gerilski odredi pobijediti Italiju?!
KAPIČIĆ: Eh, na osnovu čega?! Pa, znate nas Crnogorce: u jurišu smo uvijek prvi. Naravno, to očekivanje je bilo nerealno, ali u to vrijeme nijesmo ni bili ozbiljna vojska. Doduše, među nama je bio španskih boraca i oficira kraljvske Jugoslovenske vojske, ali njihova uloga je u početku bila da nas obučavaju, da nam objasne kako se rukuje oružjem, kako se puca…
ANALITIKA: Ko su bili oficiri Jugoslovenske kraljevske vojske?
KAPIČIĆ: Pero Ćetković, komandant Lovćenskog bataljona, kasnije i Treće divizije ,
Arso Jovanović, budući načelnik Vrhovnog štaba, Velimir Terzić, Ljubo Vučković, Jovan Vukotić… Zanimljivo, niko od njih u to vrijeme nije bio član KPJ, ali je Partija na njih računala kao na ljude koji će, kada partizanska vojska jednoga dana bude formirana, njome rukovoditi. Ono što je spajalo nas komuniste i oficire Jugoslovenske vojske bio je antifašizam i borba protiv okupatora.
ANALITIKA: U julu 1941. ste imali 22 godine; jeste li uošte bili svjesni šta je rat, u šta ulazite?
KAPIČIĆ: Imali smo ideale o slobodi, o borbi protiv onih koji su okupirali našu zemlju… Bez obzira na to ko je sve kroz istoriju pokušavao da je pokori, Crna Gora se nikada nije dala; uvijek je za svoju slobodu bila spremna da podnese najveće žrtve. I tu joj moramo skinuti kapu. Svi smo mi odrastali u tom ambijentu, bili vaspitavani na pričama o crnogorskom čojstvu i junaštvu, pa nije bilo čudno što smo u ustanak ušli s mišlju da je, bez obzira na žrtvu, najveća čast koju čovjek može da dobije u životu – odbrana Crne Gore. Kasnije, kada je buknuo pravi rat, kada su došle velike, legendarne bitke, to se najbolje moglo vidjeti. Na Sutjesci, na kojoj se nas 16.000 partizana i 4.000 ranjenika lavovski borilo sa 130 000 fašista, od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, čiji sam bio zamjenik komesara, samo je na Barama, u toku ta dva paklena dana, poginulo njih 800. Gotovo svi mlađi od trideset godina! I onda, kada čujem ove nikogoviće i ništarobe da psuju po mojim mrtvim drugovima, dođe mi… Uh!..
ANALITIKA: Govorili ste o načinu na koji je pripreman Trinaestojulski ustanak; ko je rukovodio tim pripremama?
KAPIČIĆ: Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru - Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Savo Brković i Budo Tomović - kao i Mjesni komitet Cetinja, na čijem se čelu, poslije poznate smjene cetinjskog partijskog rukovodstva, nalazio Niko Rolović.
ANALITIKA: Koliko znam, 4. i 5. jula 1941, u Beogradu, u kući Ribnikara u Botićevoj ulici, održan je sastanak Politbiroa CK KPJ kojim je rukovodio Josip Broz Tito i na kome su, u cilju podizanje ustanka u Jugoslaviji, određena petorica takozvanih izvanrednih delegate CK KPJ: Sreten Žujović je bio zadužen za Srbiju, Vladimir Popović za Hrvatsku, Edvard Kardelj za Sloveniju, Svetozar Vukmanović Tempo za Bosnu i Hercegovinu i Milovan Đilas za Crnu Goru. Dakle, od njih petorice - trojica Crnogorci!
KAPIČIĆ: Jeste, u pravu ste. U ime KPJ, od Đilasa smo dobijali instrukcije; praktično, on je podigao antifašistički ustanak. Đilas je imao
ogroman ugled – kao komunista, ideolog, intelektualac… Bio je britke pameti, ali svojeglav i brz; pravi Crnogorac! Kao i mnoge od nas tih godina, nosila ga je strast. Đilas nije znao da prećuti ono što mu je na umu, da sačeka… Uostalom, jedini je, zbog svojih ideja, sa vrha vlasti otišao u zatvor.
Mislim da bi Crna Gora - kojoj je Đilas vratio i državu i naciju - morala da pokaže elementarno poštovanje i najvećem Crnogorcu tog vremena podigne spomenik kakav taj velikan zaslužuje.
13. jul 2011.
Legendarni partizanski borac govori kako je organizovan prvi narodni ustanak u porobljenoj Evropi, svjeoči o Petrovdanu 1941. na Cetinju i o tome kako su komunisti gledali na Krsta Popovića, svjedoči o nemilosrdnoj borbi protiv fašista i četnika, o lijevim greškama, o zaboravu Milovana Đilasa u Crnoj Gori, objašnjava zašto su Crnogorci tako glasni u ratovima a tako mirni kada je mir…
(Tamara Nikčević, specijalno za Portal Analitika)
Prije tačno sedamdeset godina, 13. jula 1941. godine, prve ustaničke puške - na Čevu ili Virpazaru, svejedno – označile su početak velikog antifašističkog ustanka u Crnoj Gori. Jedan od vođa tog ustanka, narodni heroj i nosilac Partizanske spomenice, jugoslovenski ambasador u Mađarskoj (1956-1960) i Švedskoj (1961-1964), general JNA, Jovo Kapičić, kaže da je 13. jul 1941. najveći datum u novojoj crnogorskoj istoriji.
- Iako smo ga organizovali mi komunisti, crnogorski ustanak je bio jedinstven i po tome što je bio opštenarodni. Cio narod se bio digao na noge, a zajednički cilj je bila želja za slobodom zemlje i rat protiv okupatora”- objašnjava Kapičić za Portal Analitika. “U tom smislu, u odnosu na ostale jugoslovenske republike, Crna Gora je najbrže i najmasovnije reagovala.”
ANALITIKA: Zar nije Srbija najbrže reagovala? Učili smo da je prvi antifašistički ustanak podignut u Srbiji, 7. jula 1941, kada je Žikica Jovanović Španac, u Beloj Crkvi, ubio dvojicu žandarma; doduše, taj ustanak nije bio masovan kao crnogorski…
KAPIČIĆ:Ma, suštinski, to i nije bio ustanak! Priča o 7. julu došla je kasnije, kada je Tito, u namjeri da Srbima oda priznanje, taj datum odredio
kao početak antifašističkog ustanka u Srbiji. Kao narod, u Drugom svjetskom ratu Srbi su imali najviše žrtava, bili uzorni borci. To se naročito odnosi na Srbe iz Vojvodine – posebno termopilske Sremce - na Srbe iz Hrvatske i Bosne - Dalmatince, Ličane, Krajišnike, Kordunaše… U samoj Srbiji, kao državi sa jakom monarhističkom tradicijom, komunisti nijesu imali tako jako uporište. Što se, međutim, samog datuma tiče, Srbija ima jedan drugi kojim bi mogla da se diči - 27. mart 1941, kada je bukvalno cio Beograd ustao i poručio ono što nije nijedan narod u Evropi – bolje grob nego rob!
ANALITIKA: U otporu fašizmu i okupatoru, Crna Gora je, kažete, i najbrže i najmasovnije reagovala. Kako to objašnjavate?
KAPIČIĆ: Jednostavno - crnogorskim temperamentom, vjekovnom težnjom i borbom za slobodu. Budimo objektivni: u mirnodopskim uslovima, naročito u odnosu prema vlasti, Crnogorci – liše Đilasa, koji je izuzetak - nikada nijesu pokazivali naročitu hrabrost; uglavnom su svoje vladare slijepo obožavali; kada padnu, prvi bi se na njega bacili kamenom. Sa druge starne, kada je riječ o ratu, ratnim okolnostima, tu su Crnogorci bez premca; tu se najbolje vidi ko smo, kakvi smo i što smo…
ANALITIKA: Naravno, ta ocjena ne važi za ovaj poslednji jugoslovenski rat…
KAPIČIĆ: Taj rat je sramota i Crne Gore i Srbije! U tom ratu su se - i Crnogorci i Srbi - obrukali za vjeki vjekov! Tako se ne ponaša ni častan vojnik, ni častan čovjek!
ANALITIKA: Krenuli smo od Trinaestojulskog ustanka; kako je on pripreman?
KAPIČIĆ: Ubrzo nakon aprilskog rata i jugoslovenske kapitulacije, Komunistička partija Jugoslavije donijela je odluku da se podigne ustanak. Poslije bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941, kao organizacioni sekretar KPJ Beogradskog univerziteta, dobio sam zadatak da se iz Beograda – gdje sam studirao medicinu – vratim na Cetinje.
Cetinje je bilo prepuno italijanskih okupatorskih vojnika koji su se, moram da kažem, prema lokalnom stanovništvu vrlo korektno ponašali.
ANALITIKA: Kako biste opisali atmosferu koja je tih dana vladala na Cetinju?
KAPIČIĆ: Situacija je bila prilično haotična. Jugoslovenska vojska se razbježala, dok su velika vojna skladišta oružja, vojni magacini, bili širom otvoreni i dostupni građanima. Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru je, u toj pravoj fazi priprema za opšti ustanak, bio donio naredbu da se svo raspoloživo oružje skupi i sakrije po okolnim šumama i pećinama. Tako sam iz vojnog magacina i sam uzeo veću kutiju sa bombama i dvije puške, od kojih sam jednu odnio u svoje selo Ugnje i zakopao u zemlju. Kasnije, kada je rat završen, pušku sam pronašao na istom mjestu, smo što od nje, osim gvožđa, nije bilo ostalo gotovo ništa.
ANALITIKA: Tokom tih prvih dana priprema za ustanak, šta je bio Vaš zadatak?
KAPIČIĆ: Bio sam zadužen da u cetinjskom, barskom i bokokotorskom srezu kontrolišem pripreme za početak antifašističkog ustanka. Isto zaduženje, samo za Podgoricu, Danilovgrad i Nikšić, imao je Blažo Jovanović, dok je Boško Đuričković kontrolisao Vasojeviće i sjever Crne Gore. Sledeća faza u pripremi ustanka bila je formiranje gerilskih odreda. Među nama je bilo onih koji su očekivali da će ustanak kratko trajati i da ćemo sa Italijanima lako izaći na kraj.
ANALITIKA: Na osnovu čega ste mislili da će mali gerilski odredi pobijediti Italiju?!
KAPIČIĆ: Eh, na osnovu čega?! Pa, znate nas Crnogorce: u jurišu smo uvijek prvi. Naravno, to očekivanje je bilo nerealno, ali u to vrijeme nijesmo ni bili ozbiljna vojska. Doduše, među nama je bio španskih boraca i oficira kraljvske Jugoslovenske vojske, ali njihova uloga je u početku bila da nas obučavaju, da nam objasne kako se rukuje oružjem, kako se puca…
ANALITIKA: Ko su bili oficiri Jugoslovenske kraljevske vojske?
KAPIČIĆ: Pero Ćetković, komandant Lovćenskog bataljona, kasnije i Treće divizije ,
Arso Jovanović, budući načelnik Vrhovnog štaba, Velimir Terzić, Ljubo Vučković, Jovan Vukotić… Zanimljivo, niko od njih u to vrijeme nije bio član KPJ, ali je Partija na njih računala kao na ljude koji će, kada partizanska vojska jednoga dana bude formirana, njome rukovoditi. Ono što je spajalo nas komuniste i oficire Jugoslovenske vojske bio je antifašizam i borba protiv okupatora.
ANALITIKA: U julu 1941. ste imali 22 godine; jeste li uošte bili svjesni šta je rat, u šta ulazite?
KAPIČIĆ: Imali smo ideale o slobodi, o borbi protiv onih koji su okupirali našu zemlju… Bez obzira na to ko je sve kroz istoriju pokušavao da je pokori, Crna Gora se nikada nije dala; uvijek je za svoju slobodu bila spremna da podnese najveće žrtve. I tu joj moramo skinuti kapu. Svi smo mi odrastali u tom ambijentu, bili vaspitavani na pričama o crnogorskom čojstvu i junaštvu, pa nije bilo čudno što smo u ustanak ušli s mišlju da je, bez obzira na žrtvu, najveća čast koju čovjek može da dobije u životu – odbrana Crne Gore. Kasnije, kada je buknuo pravi rat, kada su došle velike, legendarne bitke, to se najbolje moglo vidjeti. Na Sutjesci, na kojoj se nas 16.000 partizana i 4.000 ranjenika lavovski borilo sa 130 000 fašista, od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, čiji sam bio zamjenik komesara, samo je na Barama, u toku ta dva paklena dana, poginulo njih 800. Gotovo svi mlađi od trideset godina! I onda, kada čujem ove nikogoviće i ništarobe da psuju po mojim mrtvim drugovima, dođe mi… Uh!..
ANALITIKA: Govorili ste o načinu na koji je pripreman Trinaestojulski ustanak; ko je rukovodio tim pripremama?
KAPIČIĆ: Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru - Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Savo Brković i Budo Tomović - kao i Mjesni komitet Cetinja, na čijem se čelu, poslije poznate smjene cetinjskog partijskog rukovodstva, nalazio Niko Rolović.
ANALITIKA: Koliko znam, 4. i 5. jula 1941, u Beogradu, u kući Ribnikara u Botićevoj ulici, održan je sastanak Politbiroa CK KPJ kojim je rukovodio Josip Broz Tito i na kome su, u cilju podizanje ustanka u Jugoslaviji, određena petorica takozvanih izvanrednih delegate CK KPJ: Sreten Žujović je bio zadužen za Srbiju, Vladimir Popović za Hrvatsku, Edvard Kardelj za Sloveniju, Svetozar Vukmanović Tempo za Bosnu i Hercegovinu i Milovan Đilas za Crnu Goru. Dakle, od njih petorice - trojica Crnogorci!
KAPIČIĆ: Jeste, u pravu ste. U ime KPJ, od Đilasa smo dobijali instrukcije; praktično, on je podigao antifašistički ustanak. Đilas je imao
Mislim da bi Crna Gora - kojoj je Đilas vratio i državu i naciju - morala da pokaže elementarno poštovanje i najvećem Crnogorcu tog vremena podigne spomenik kakav taj velikan zaslužuje.
Možda si ga trebao staviti na istoriju, no nema veze.
