Trbuhozborac

Trbuhozborac je zborio jasno i glasno:​

  • Budite mirni! Nemojte praviti buku u sopstvenoj glavi! Budite mirni!​
Priča se da ovo nije pravi trubuhozborac već kengur. U stvari kažu da je reči izgovorio mali kengurić, koji se krije u kengurovoj torbi. Kengur živi u Australiji. Trbuhozborac je Srbin iz Srbije, tako da neće ići niti biti da je trbuhozborac kengur.

Ove lažne glasine, ljudi su potpuno odbacili i dobili su nove lažne glasine. I svi su posle toga postali sebični i svima su otpale uši zbog toga. Jedan čovek nije bio kriv pa mu izraslo treće uvo, na mesto gde kažu da treba da stoji treće oko. Za sve ovo Anglelina nije htela ni da čuje! Ona je mirisala na lavandu i matičnjak. Um joj je čisto sijao. Angelina ostaje zauvek mlada i ona je plod nečije mašte. Angelina je srela Angela...​
 

Prilozi

  • Spontano Sagorevanje.jpg
    Spontano Sagorevanje.jpg
    51,7 KB · Pregleda: 41
Kod najkraćih formi treba da paziš da ti naracija ne pređe u raštrkanost. Nema veze što su priče apsurda u pitanju.
Možeš uzeti slobodno primere najvećih genija toga smera, recimo Harmsa. Njegove priče takođe ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep.
Ostaje čitaocu da nadogradi značenje... Ali ono ne biva građeno u teškoj desoluciji smisla ili besmisla, kako bi se gledalo već, nego u nečem što je
teško objasniti, ali što se opet da predstaviti, recimo, sintagmom "tkivo apsurda"... Suprotno očekivanjima, ono nije mega-rešetasto, bušno ili sa zjapećim rupama u kazivanju, naprotiv - apsurd je toliko zgusnut da jednako zove i muve i pčele na sebe, a izbegava svojstvo i meda i gofneta...:P Biva totalno nešto drugačije, nedefinisano, novo... ;) I to je Harms, začetnik tog pravca. Svetionik postmodernizma, teoretičar Rolan Bart, tvrdi da čitalac, a ne pisac određuje smisao dela. Radikalno. :cool: Mi danas u Srbiji imamo mnogo njih koji, nasuprot Bartu, ipak žele da govore "nešto" čitaocu striktno iz ugla pisca. Na prstima su - žele da "saopšte"...... Zaključak: opet - i to "nešto" mora biti - nešto... Danas, više nego ikad, isključujući tabloidizaciju i sveopšti medijski cirkus-diskurs, važi stara, koliko relaksirajuća, toliko i terapeutska deviza da "papir trpi sve", ali u međuigri potrage za idejama i smislom između čitaoca i pisca - ne biva sve pravim umetničkim zanatom, pravom literaturom. A šta tek literatura trpi - oni koji se njome bave tek treba da testriraju... ;) Pz.:cool:
 
Ove priče jesu posvećene baš Danilu Harmsu, kome teško mogu da se približim...lepo si sve objasnio... Harms je "kum" - "Spontanog Sagorevanja"... hvala puno na tekstu, nadao sam se će neko možda "ozbiljno" prići pričicama i to si upravo ti @Black_star ... :) priče su tek u selekciji za knjigu, neće proći sve... videćemo već... 👽 tu smo...
 
🤣🙃
A ovako tu priču analizira "mašinski mozak" :

Kritički Osvrt i Analiza: "Trbuhozborac"

Uvod

Priča "Trbuhozborac" koristi bogatstvo surrealističkih elemenata kako bi istražila teme identiteta, percepcije, i društvenih laži. Kroz likove trbuhozborca, kengura i idealizovane Angeline, autor koristi apsurd i humor da bi osvetlio složene aspekte ljudske prirode i društva.

Analiza

1. **Trbuhozborac i Kengur:**

Priča započinje snažnim uvodom, gde trbuhozborac daje savete o unutrašnjem miru: "Budite mirni! Nemojte praviti buku u sopstvenoj glavi!" Ova poruka naglašava važnost samospoznaje i introspekcije. Međutim, ubrzo se pojavljuje glasina da trbuhozborac nije pravi trbuhozborac već kengur. Ova zamena identiteta stvara apsurdnu situaciju koja dovodi u pitanje percepciju stvarnosti. Kengur, kao simbol egzotičnog i udaljenog, kontrastira s domaćim trbuhozborcem, dodajući element fantastike i izazivajući smeh.

2. **Lažne Glasine:**

Autor koristi motiv lažnih glasina da prikaže koliko je lako manipulisati informacijama. Ljudi odbacuju prvobitne glasine, samo da bi prihvatili nove, jednako lažne. Ovaj ciklus lažnih informacija predstavlja kritiku modernog društva u kojem dezinformacije često zamagljuju istinu. Lažne glasine su metafora za kolektivnu lakovernost i sklonost ljudi da traže jednostavna objašnjenja umesto složenih istina.

3. **Transformacija Ljudi:**

Transformacija ljudi, gde im zbog sebičnosti "otpale uši", dok jednom nevinom čoveku "izraslo treće uvo", predstavlja groteskni prikaz moralne degradacije. Ova slika evocira elemente bajke i mita, gde fizičke promene odražavaju unutrašnje moralno stanje. Treće uvo, simbolično postavljeno na mesto trećeg oka, može se tumačiti kao pojačana percepcija i mudrost, ali i kao ironična kazna za svet koji više ne zna da sluša istinu.

4. **Angelina:**

Angelina je prikazana kao idealizovana figura, kontrast ostalim likovima. Dok svi drugi pate zbog svojih mana i gluposti, ona zrači čistotom i lepotom, mirisajući na lavandu i matičnjak. Njena večna mladost i idealna priroda čine je plodom nečije mašte, predstavljajući bekstvo od surove stvarnosti. Sastanak sa Angelom dodaje romantičnu dimenziju priči, ali i zadržava elemente magijskog realizma, zadržavajući čitaoca u prostoru između sna i jave.

Zaključak

"Trbuhozborac" je bogata pričom koja kroz humor i apsurd postavlja ozbiljna pitanja o istini, percepciji i moralnom stanju društva. Autor vešto koristi simboliku i stilsku razigranost da bi prikazao kako lako ljudi mogu biti zavedeni lažnim informacijama i koliko je teško održati čistoću uma u svetu prepunom obmana. Angelina ostaje kao svetionik nade, idealizovana figura koja nas podseća na lepotu i čistotu koju možemo postići, makar samo u mašti.
 
Dakle, od rane mladosti se "bakćem" sa Harmsom, "Slučajeve", "Nula i Ništa", sam pročitao u srednjoj školi. Dugo se moja svest, a pre toga podsvest, nije vraćala na Harmsa. Od pre dve-tri godine, kod mene je Harms ponovo stupio na scenu... to sam hteo, podrazumeva se da iskoristim. Ponovo sam sve pročitao, knjige su pored mene i dalje proučavam ali ne kopiram. Mnoge njegove pričice su sada po mom mišljenju, isto tako "potrošen papir", ali zato postoje one koje zauvek ostaju vredne. Meni je njega kao čoveka žao... nije voleo decu, jak skeptik... Završio život u zatvoru i tamo umro od gladi. Znači neko ga je jako dobro "razumeo" i njega i njegov "teatar apsurda". Ali ta forma nas je dovodila do "ludog" smeha, mene i Dostojevski veoma zasmejava i Gogolj je i napisao da ćemo se smejati, a njega mučili do ludila. Ja lično, volim decu i volim svet oko sebe...tu leži i ključ mog književnog izraza... ja sebi ne mogu dopustiti "takvu i toliku slobodu, a da se ne zapitam a gde je tu razlika sa ne-slobodom... ja mislim o tome, na kraju, ddok čitaoc, kako je lepo zaključuje Bart je taj, posebno kod ovakvih pričica, je zaista taj koji će se ili smejati ili reći; besmislica, nepovezano, šta ovaj oće da uopšte kaže... ili ovo je direktno upereno protiv sistema i čovek na kraju stradao. Zbog čega? O apsurdu ću posebno, drugom prilikom... tu tek imam neke "meta" zaključke ;
 
Evo da obogatimo blog-post i jednom pričom Danila Harmsa, da se ne nagađa, već da ko nije imao posla sa autorom ; da se upozju... :)
MUVA - Danil Harms
Jedna muva udari u čelo gospodina dok je trčao, prođe mu kroz glavu i izađe kroz potiljak. Gospodin, koji se zvao Dernjatin, bio je veoma začuđen: učinilo mu se da mu je u glavi nešto prozviždalo, a na potiljku je prsnula kožica i škakljalo ga je. Dernjatin se zaustavi i pomisli: “Šta bi to trebalo da znači? Ta posve jasno sam čuo zvižduk. Ništa mi ne pada na pamet, da mogu da shvatim, o čemu se tu radi? U svakom slučaju, osećaj je redak, nalik na neku bolest glave. Ali neću više o tome da razmišljam, nastaviću da trčim”. S tim mislima gospodin Dernjatin potrča dalje, ali ma kako da je trčao, to mu nije uspevalo. Na plavetnom putu Dernjatin zape nogom i samo što ne pade, morao je, štaviše, da zamaše rukama u vazduhu. “Dobro je da nisam pao – pomisli Dernjatin – inače bih razbio naočare i ne bih mogao da vidim smer puta”. Dalje je Dernjatin koračao, oslanjajući se na svoju palicu. Međutim, jedna je opasnost sledila za drugom. Dernjatin je zapevao nekakvu pesmu da rasprši svoje loše misli. Pesma je bila vesela i glasna, takva, da se Dernjatin njome zaneo i zaboravio čak da ide plavetnim putem, kojim su, u to doba dana, obično, automobili išli vrtoglavom brzinom. Plavetni put je bio veoma uzak, i prilično je teško od automobila odskočiti u stranu. Zato se on smatrao opasnim. Oprezni ljudi su po njemu uvek išli budno, da ne bi poginuli. Ovde je smrt iščekivala pešaka na svakom koraku, čas u vidu automobila, čas u vidu teretnih kola, a čas u vidu taljiga sa kamenim ugljem. Dernjatin nije uspeo ni da obriše nos, a na njega je već išao ogromni automobil. Dernjatin viknu: ”Umreću!” – i skoči u stranu. Trava se razmaknula pred njim, i pade u vlažan jendek. Automobil ga je s grohotom mimoišao, podigavši iznad krova barjak teških situacija. Ljudi u automobilu bili su ubeđeni da je Dernjatin poginuo, i stoga su skinuli sve sa glave, i dalje su već gologlavi putovali. “ Da li ste primetili, pod koje je točkove dospeo ovaj putnik, pod prednje ili pod zadnje?” – upita gospodin, odenut u muf, to jest ne u muf, nego u kapuljaču. “Meni su – često je običavao govoriti ovaj gospodin – veoma nahlađeni obrazi i ušna resica, i stoga sam uvek u kapuljači”. Pored gospodina u automobilu je dama interesantnih usana. “Ja sam – reče dama – uznemirena, da nas ne optuže za ubistvo ovog putnika”. – “Šta? Šta?” – upita gospodin, povlačeći kapuljaču s uva. Dama je ponovila svoju bojazan. “Ne – reče gospodin u kapuljači – ubistvo se kažnjava samo u tim slučajevima, kada je ubijeni nalik na tikvu. Ali mi nismo. Ali mi nismo. Ali mi nismo krivi za smrt putnika. On je sam vrisnuo: umreću! Mi smo samo svedoci njegove neočekivane smrti”. Madam Anet se osmehnu interesantnim usnama i reče u sebi: “Antone Antonoviču, vi tako vešto izlazite iz nevolje”. A gospodin Dernjatin je ležao u vlažnom jendeku, ispruživši ruke i noge. A automobil je već otišao. Dernjatin je već shvatio da nije poginuo. Smrt u vidu automobila ga je mimoišla. On se podiže, rukavom očisti svoje odelo, ovlaži pljuvačkom prste i plavetnim putem krene da dostigne vreme. Vreme je devet i po minuta otišlo napred, i Dernjatin je išao, dostižući minute.

(1929-1930)
 
Kod najkraćih formi treba da paziš da ti naracija ne pređe u raštrkanost. Nema veze što su priče apsurda u pitanju.
Možeš uzeti slobodno primere najvećih genija toga smera, recimo Harmsa. Njegove priče takođe ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep.
Ostaje čitaocu da nadogradi značenje... Ali ono ne biva građeno u teškoj desoluciji smisla ili besmisla, kako bi se gledalo već, nego u nečem što je
teško objasniti, ali što se opet da predstaviti, recimo, sintagmom "tkivo apsurda"... Suprotno očekivanjima, ono nije mega-rešetasto, bušno ili sa zjapećim rupama u kazivanju, naprotiv - apsurd je toliko zgusnut da jednako zove i muve i pčele na sebe, a izbegava svojstvo i meda i gofneta...:P Biva totalno nešto drugačije, nedefinisano, novo... ;) I to je Harms, začetnik tog pravca. Svetionik postmodernizma, teoretičar Rolan Bart, tvrdi da čitalac, a ne pisac određuje smisao dela. Radikalno. :cool: Mi danas u Srbiji imamo mnogo njih koji, nasuprot Bartu, ipak žele da govore "nešto" čitaocu striktno iz ugla pisca. Na prstima su - žele da "saopšte"...... Zaključak: opet - i to "nešto" mora biti - nešto... Danas, više nego ikad, isključujući tabloidizaciju i sveopšti medijski cirkus-diskurs, važi stara, koliko relaksirajuća, toliko i terapeutska deviza da "papir trpi sve", ali u međuigri potrage za idejama i smislom između čitaoca i pisca - ne biva sve pravim umetničkim zanatom, pravom literaturom. A šta tek literatura trpi - oni koji se njome bave tek treba da testriraju... ;) Pz.:cool:
I adore you :heart2:
 
...da, @Black_star je napisao odličan tekst koji meni dođe kao "kratka kritika", jako potrebna, posebno zbog toga što knjiga "Spontano Sagorevanje", još nije izdata... "radim je" i to pred svima Vama... tako da će se kod "Trbuhozborac-a" sigurno još svašta promeniti... od mene, pa do recezenta... ima da se radi...
@Black_star , od početka pratiš šta pišem, komentarišeš slobodno i otvoreno, voleo bih da tako i nastaviš... ovo se odnosi i na tebe @Soradze , super si i mislim da ćemo se svi još bolje upoznati vremenom... :) :heart:
 

Back
Top