- Poruka
- 19.908
Kada smo kod ličnog ukusa, iz spiska pet izabranih vidi se da se i u ovu godinu preneo trend predstava na
ženske, da kažem - njima srodne teme: nasilje nad ženama i/ili maloletnica/ima; izazovi majčinstva; izazovi
ženskog rada u pozorištu; potiskivanih ličnih trauma, ali i kolektivnih (iz ratnih devedesetih); lepe i manje lepe
uspomene iz detinjstva, takođe prožete i sećanjima na te iste ratove.
Ne želim da se razbacujem tvrdnjama da je reč o nekakvom „ženskom rediteljskom pismu“, jer četiri od pet
odabranih predstava sa spiska potpisuju žene. Ono što mi se čini važnim je to da tri od četiri rediteljke više
rade u inostranstvu nego u Srbiji (Sanja Mitrović, Selma Spahić i Bojana Lazić), dok je i četvrta i najmlađa,
Tara Manić, kroz studijske boravke i učestvovanja na stranim festivalima izložena ovakvim, lekovitim svetskim
uticajima...
I na kraju jedna rečenica o jedinom muškom reditelju na listi: raduje što se Boris Liješević, (Lorencaćo, Rat i
mir, (Ur)Faust, Besnilo, Mihael Kolhas...), vratio onome u čemu je tata-mata, tj. dokumentarnim, ličnim, i
ntimističkim pričama.
Top 5
Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo Mirjane Drljević, režija Bojana Lazić (Atelje 212)
Priča prati prvih šest dana od prijavljivanja nestanka devojčica koje su živele u istom kraju, u jednom
novobeogradskom bloku, a čije su se majke u mladosti družile. Inspektorka pokušava da analizira njihove
životne situacije, da uoči tragove, da shvati šta se desilo – akcenat je na tome zašto su one nestale, zašto
bi ih neko kidnapovao, zašto je to možda povezano sa njihovim majkama, a manje ko je to uradio. Čak i onda
kada pronalaze poruke koje im otmičar šalje, inspektorka je usmerena na to šta one znače a manje ko ih šalje
– šta znači šest malih plastičnih vojnika koje su majke dobile u kovertama, šta znače slogovi od kojih se sastavlja
reč Agamemnon i kako je povezano Agamemnonovo žrtvovanje ćerke sa ovim slučajem.
Na samom početku predstave, na sceni vidimo sivo cveće, crne ljiljane zasađene u dva reda. Na scenu istrčava
jedna od majki nestalih devojčica od koje saznajemo da je zapalila staklenik, jer „ništa neće rasti dok je ne nađe”.
Na sceni se još nalazi i zamrzivač koji glumice otvaraju kako bi presekle trenutnu radnju i vratile se nekoliko
decenija ili godina unazad.
U predstavi pet glumica (Anastasia Mandić, Borjanka Ljumović, Radmila Tomović, Aleksandra Janković i Snežana
Savić) povremeno ulazi i u muške likove...
Nadam se da je ovo za početak dovoljno, tek da vam zagolicam maštu...
NestajanjeTomislava Zajeca, režija Sanja Mitrović (Atelje 212)
Ovo je jedna intenzivna, emotivna priča o odnosima između roditelja i dece. U središtu drame su dve porodice:
porodice žrtve i porodice zlostavljača. Radnja je smeštena u intelektualnu višu srednju klasu hrvatskog društva
gde se isprepliću intimni odnosi i zakonski prekršaji vezani za zlostavljanje dece...
Predstava je bogata snažnim karakterima i dinamičnim preokretima...
Uloge tumače: Svetozar Cvetkovič, Dubravka Mijatović, Natalija Stepanović, Dejan Dedić, Jelena Ilić, Milica
Janevska, Branka Petrić i Đuro Brstina.
Ova predstava je snažan komentar na zanemarivanje dece od strane odraslih...
Ako je pogledate, pružiće vam duboko emotivno iskustvo i podstaknuti na razmišljanje o ovoj gorućoj društvenoj
temi...
Pišite svoje male recenzije...
Kraj sveta u tri čina Kristine Kegljen, Katje Gorečan i Tijane Grumić, režija Selma Spahić
(Beogradsko dramsko pozorište, Zagrebačko kazalište mladih i Borštnikovo srečanje, Maribor)
Ova predstava predstavlja savremeni dramski omnibus, nastao po tekstovima Kristine Kegljen ("Pod suknjom"),
Katje Gorečan ("Aktivistkinje") i Tijane Grumić ("Svet zaslužuje kraj sveta").
U režiji Selme Spahić, predstava se bavi temama nasilja nad ženama tokom pandemije. Ovaj triptih prikazuje
snažne feminističke priče kroz prizmu različitih likova i situacija, od sveta međusobnih odnosa majki i ćerki, do
sveta veštica, a sve sa ciljem da nam približi one zajedničke ljudske doživljaje koji su prepoznatljivi i koji
odjekuju u bićima svih gledalaca, bez obzira na kulturne, geografske ili društvene razlike među njima...
Predstava je emocionalno intenzivna i pruža gledaocima duboko promišljanje o aktuelnim društvenim pitanjima...
U ovoj predstavi, glumci su raspoređeni u 3 segmenta:
Pod suknjom:
Katarina Bistrović Darvaš
Anđela Ramljak
Aktivistkinje:
Petja Golec Horvat
Nina Kulcar Stiković
Rina Pleteršek
Barbara Polajner
Milena Pučnik
Špela Setničar
Gaja Višnar
Svet zaslužuje kraj sveta
Mirjana Karanović
Iva Ilinčić
Bojana Stojković
Milica Stefanović
Ove 3 celine zajedno donose jedinstven doživljaj predstave, pun emocionalnog naboja i suptilne kritike
društva.
Ukoliko neko bude poželeo da pogleda ovu predstavu, sigurna sam da će biti duboko impresioniran.
Možda posle napiše koju reč ovde...
Kako sam naučila da vozim Pole Vogel, režija Tara Manić (Hartefakt)
Za ovu predstavu sam već napisala veliku recenziju...
evo link:
https://forum.krstarica.com/threads/lolita-iz-zenske-perspektive-kako-sam-naucila-da-vozim.1014295/
Tvoje i moje, autorski projekat Borisa Liješevića (Pozorište „Boško Buha“)
Ova predstava predstavlja emotivno putovanje u detinstvo kroz lične priče samih glumaca. U režiji Borisa Lješevića,
ova autorska predstava koristi prva sećanja iz detinstva aktera da istraži kako ta iskustva oblikuju našu sadašnjost.
Predstava nudi nežno i nostalgično putovanje po sopstvenoj duši, povezujući sećanja na naše detinjstvo sa sadašnjim
trenucima. Glumci igraju suptilno, evociraju prijatne i tužne uspomene, dok se gledaoci podsećaju na jednostavna
zadovoljstva iz prošlosti.
Čitava predstava je satkana od mnoštva dirljivih i nostalgičnih trenutaka. Iako se teško može izdvojiti neki deo kao
najzanimljiviji, mnogi gledaoci su posebno doživeli deo u kom glumci dele svoja prva sećanja iz detinstva. Njihove
priče često izazivaju i smeh i suze, jer su univerzalne za sve i veoma emotivne. Za druge, zanimljiv trenutak je kada
se prikazuju igre koje su igrali kao deca, a to je budilo sećanje na jednostavnu i radosnu prošlost. Glumci su podsetili
gledaoce na važnost porodičnih veza i sitnih, ali značajnih trenutaka iz detinjstva.
Igraju: Katarina Gojković, Aleksandra Simić, Boba Latinović, Borka Tomović, Bojana Ordinačev, Tijana Čurović, Jelena
Trkulja, Teodora Ristovski, Lena Bogdanović, Miloš Vlalukin i Stefan Bundalo.
Šta da kažem?
Napišite svoje utiske posle odgledane ove predstave...



ženske, da kažem - njima srodne teme: nasilje nad ženama i/ili maloletnica/ima; izazovi majčinstva; izazovi
ženskog rada u pozorištu; potiskivanih ličnih trauma, ali i kolektivnih (iz ratnih devedesetih); lepe i manje lepe
uspomene iz detinjstva, takođe prožete i sećanjima na te iste ratove.
Ne želim da se razbacujem tvrdnjama da je reč o nekakvom „ženskom rediteljskom pismu“, jer četiri od pet
odabranih predstava sa spiska potpisuju žene. Ono što mi se čini važnim je to da tri od četiri rediteljke više
rade u inostranstvu nego u Srbiji (Sanja Mitrović, Selma Spahić i Bojana Lazić), dok je i četvrta i najmlađa,
Tara Manić, kroz studijske boravke i učestvovanja na stranim festivalima izložena ovakvim, lekovitim svetskim
uticajima...
I na kraju jedna rečenica o jedinom muškom reditelju na listi: raduje što se Boris Liješević, (Lorencaćo, Rat i
mir, (Ur)Faust, Besnilo, Mihael Kolhas...), vratio onome u čemu je tata-mata, tj. dokumentarnim, ličnim, i
ntimističkim pričama.
Top 5
Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo Mirjane Drljević, režija Bojana Lazić (Atelje 212)
Priča prati prvih šest dana od prijavljivanja nestanka devojčica koje su živele u istom kraju, u jednom
novobeogradskom bloku, a čije su se majke u mladosti družile. Inspektorka pokušava da analizira njihove
životne situacije, da uoči tragove, da shvati šta se desilo – akcenat je na tome zašto su one nestale, zašto
bi ih neko kidnapovao, zašto je to možda povezano sa njihovim majkama, a manje ko je to uradio. Čak i onda
kada pronalaze poruke koje im otmičar šalje, inspektorka je usmerena na to šta one znače a manje ko ih šalje
– šta znači šest malih plastičnih vojnika koje su majke dobile u kovertama, šta znače slogovi od kojih se sastavlja
reč Agamemnon i kako je povezano Agamemnonovo žrtvovanje ćerke sa ovim slučajem.
Na samom početku predstave, na sceni vidimo sivo cveće, crne ljiljane zasađene u dva reda. Na scenu istrčava
jedna od majki nestalih devojčica od koje saznajemo da je zapalila staklenik, jer „ništa neće rasti dok je ne nađe”.
Na sceni se još nalazi i zamrzivač koji glumice otvaraju kako bi presekle trenutnu radnju i vratile se nekoliko
decenija ili godina unazad.
U predstavi pet glumica (Anastasia Mandić, Borjanka Ljumović, Radmila Tomović, Aleksandra Janković i Snežana
Savić) povremeno ulazi i u muške likove...
Nadam se da je ovo za početak dovoljno, tek da vam zagolicam maštu...
NestajanjeTomislava Zajeca, režija Sanja Mitrović (Atelje 212)
Ovo je jedna intenzivna, emotivna priča o odnosima između roditelja i dece. U središtu drame su dve porodice:
porodice žrtve i porodice zlostavljača. Radnja je smeštena u intelektualnu višu srednju klasu hrvatskog društva
gde se isprepliću intimni odnosi i zakonski prekršaji vezani za zlostavljanje dece...
Predstava je bogata snažnim karakterima i dinamičnim preokretima...
Uloge tumače: Svetozar Cvetkovič, Dubravka Mijatović, Natalija Stepanović, Dejan Dedić, Jelena Ilić, Milica
Janevska, Branka Petrić i Đuro Brstina.
Ova predstava je snažan komentar na zanemarivanje dece od strane odraslih...
Ako je pogledate, pružiće vam duboko emotivno iskustvo i podstaknuti na razmišljanje o ovoj gorućoj društvenoj
temi...
Pišite svoje male recenzije...
Kraj sveta u tri čina Kristine Kegljen, Katje Gorečan i Tijane Grumić, režija Selma Spahić
(Beogradsko dramsko pozorište, Zagrebačko kazalište mladih i Borštnikovo srečanje, Maribor)
Ova predstava predstavlja savremeni dramski omnibus, nastao po tekstovima Kristine Kegljen ("Pod suknjom"),
Katje Gorečan ("Aktivistkinje") i Tijane Grumić ("Svet zaslužuje kraj sveta").
U režiji Selme Spahić, predstava se bavi temama nasilja nad ženama tokom pandemije. Ovaj triptih prikazuje
snažne feminističke priče kroz prizmu različitih likova i situacija, od sveta međusobnih odnosa majki i ćerki, do
sveta veštica, a sve sa ciljem da nam približi one zajedničke ljudske doživljaje koji su prepoznatljivi i koji
odjekuju u bićima svih gledalaca, bez obzira na kulturne, geografske ili društvene razlike među njima...
Predstava je emocionalno intenzivna i pruža gledaocima duboko promišljanje o aktuelnim društvenim pitanjima...
U ovoj predstavi, glumci su raspoređeni u 3 segmenta:
Pod suknjom:
Katarina Bistrović Darvaš
Anđela Ramljak
Aktivistkinje:
Petja Golec Horvat
Nina Kulcar Stiković
Rina Pleteršek
Barbara Polajner
Milena Pučnik
Špela Setničar
Gaja Višnar
Svet zaslužuje kraj sveta
Mirjana Karanović
Iva Ilinčić
Bojana Stojković
Milica Stefanović
Ove 3 celine zajedno donose jedinstven doživljaj predstave, pun emocionalnog naboja i suptilne kritike
društva.
Ukoliko neko bude poželeo da pogleda ovu predstavu, sigurna sam da će biti duboko impresioniran.
Možda posle napiše koju reč ovde...
Kako sam naučila da vozim Pole Vogel, režija Tara Manić (Hartefakt)
Za ovu predstavu sam već napisala veliku recenziju...
evo link:
https://forum.krstarica.com/threads/lolita-iz-zenske-perspektive-kako-sam-naucila-da-vozim.1014295/
Tvoje i moje, autorski projekat Borisa Liješevića (Pozorište „Boško Buha“)
Ova predstava predstavlja emotivno putovanje u detinstvo kroz lične priče samih glumaca. U režiji Borisa Lješevića,
ova autorska predstava koristi prva sećanja iz detinstva aktera da istraži kako ta iskustva oblikuju našu sadašnjost.
Predstava nudi nežno i nostalgično putovanje po sopstvenoj duši, povezujući sećanja na naše detinjstvo sa sadašnjim
trenucima. Glumci igraju suptilno, evociraju prijatne i tužne uspomene, dok se gledaoci podsećaju na jednostavna
zadovoljstva iz prošlosti.
Čitava predstava je satkana od mnoštva dirljivih i nostalgičnih trenutaka. Iako se teško može izdvojiti neki deo kao
najzanimljiviji, mnogi gledaoci su posebno doživeli deo u kom glumci dele svoja prva sećanja iz detinstva. Njihove
priče često izazivaju i smeh i suze, jer su univerzalne za sve i veoma emotivne. Za druge, zanimljiv trenutak je kada
se prikazuju igre koje su igrali kao deca, a to je budilo sećanje na jednostavnu i radosnu prošlost. Glumci su podsetili
gledaoce na važnost porodičnih veza i sitnih, ali značajnih trenutaka iz detinjstva.
Igraju: Katarina Gojković, Aleksandra Simić, Boba Latinović, Borka Tomović, Bojana Ordinačev, Tijana Čurović, Jelena
Trkulja, Teodora Ristovski, Lena Bogdanović, Miloš Vlalukin i Stefan Bundalo.
Šta da kažem?
Napišite svoje utiske posle odgledane ove predstave...




Poslednja izmena: