Добро дошли
Buduća legenda
- Poruka
- 26.865
TITO, MIHAILOVIC I SAVEZNICI 1941-1945
http://www.znaci.net/00003/555.pdf
DVA RAZLIČITA KONCEPTA OTPORA
Dva pokreta - Ravnogorski (četnički) i partizanski - su se našli rame uz rame u istom delu Srbije pa su čak u početku i sarađivali do određene mere.
Ipak, bilo je jasno da su Mihailović i Tito imali potpuno drugačije koncepte otpora. Iako je bilo pojedinih sukoba između Nemaca i četnika još u maju 1941, Mihailović je razmatrao otpor kroz uspostavljanje organizacije koja bi, kada dođe vreme, ustala protiv okupacionih snaga. Takvo vreme bi, po njegovom mišljenju došlo kada bi Saveznici obezbedili pobedu a oslobođenje Jugoslavije postalo neizbežno.
Mihailović je sledio politku koju je postavila jugoslovenska Vlada u izbeglištvu 22. jula 1941, kada je izdato saopštenje koje je objašnjavalo nemogućnost nastavka otpora. Od naroda se tražilo da mirno podnosi teškoće okupacije i da veruje u pobedu Saveznika, koja će doneti slobodu Jugoslaviji. Izjava, koja je pročitana preko BBC-a upozoravala je jugoslovenski narod da izbegava borbu i da čeka signal iz Londona. Tito je, pak sa druge strane, u skladu sa direktivama Kominterne, bio odlučan da udari odmah kako bi oslabio pritisak na ruskom frontu.
Kao rezultat, u početnom periodu su partizani vršili sabotaže, prvenstveno na linijama komunikacije. Mihailović je tu i tamo sprovodio akcije protiv svoje volje samo da ne bi čitav otpor potpuno prepustio komunističkoj gerili. Povremeno, poneki od Mihailovićevih komandanata su čak pravili zajedničke akcije sa partizanima na sopstvenu odgovornost a protiv Mihailovićevih naređenja. Na taj način on je izgubio nekoliko komandanata koji su prešli na stranu partizana - među njima i Pop Vlada Zečević, koji je kasnije postao i visoki partizanski zvaničnik - a sa njima i dobar deo svojih sledbenika koji su žarko želeli da se bore protiv Nemaca
BRITANSKA VLADA POKAZUJE INTERESOVANJE
Jugoslovenski Premijer, koji je indirektno primio izveštaj iz Istanbula i Kaira o Mihailovićevim aktivnostima, pomenuo je taj problem (ali verovatno ne i Mihailovićevo ime) Čerčilu koji je 28. avgusta poslao memorandum Hjuu Daltonu117, pod čijoj je komandi bio SOE:
Od Generala Simovića sam saznao da postoji široko rasprostranjena gerilska aktivnost u Jugoslaviji.
Njoj je potrebna kohezija, podrška, i usmeravanje spolja. Molim da me ukrakto izvestite kakve kontakte
imate sa ovim grupama i šta možete učiniti kako bi im pomogli.
Dalton je odmah odgovorio da je poslata misija u Jugoslaviju kako bi se ispitala situacija. Britanska politika prema evropskim pokretima otpora bila je da ih uzdrže od aktivnosti koje bi mogle da ih odvedu u njihovo prerano uništenje. Kada je u pitanju bila Jugoslavija, Dalton je tu politiku formulisao avgusta 1941:
Jugosloveni (Kraljevska jugoslovenska vlada u izbeglištvu), Ratna Kancelarija i mi smo
se složili da gerilske i sabotažne grupe koje su sada aktivne u Jugoslaviji treba da pokažu
dovoljno aktivnog otpora kako bi izazvale stalno ometanje okupacionih snaga i sprečile
bilo kakvo osipanje u broju. Ali bi trebalo da srž njihove organizacije i dalje bude dobro
balo da rade sve što je moguće kako bi razvili široku skrivenu organizaciju koja bi bila
spremna da kasnije, kada im mi za to damo signal, zada teške udarce.
Ovakva britanska politka se u početku podudarala sa konceptom na osnovu koga je funkcionisao Mihailovićev pokret.
Misija koju je Dalton pomenuo Čerčilu bila je čisto jugoslovenska. Šef jugoslovenskog predstavnika u Kairu, Đonović, je za obavljanje ovog zadatka izabrao dva kraljevska jugoslovenska oficira, majora Zaharija Ostojića, koji je pratio Princa Pavia u Grčku pa odatle otišao u Kairo i majora Mirka Lalatoviča, koji je leteo jugoslovenskim avionom iz Crne Gore u Grčku a potom takođe stigao u Kairo. Verovatno je tek u poslednjem trenutku, i najverovatnije kao rezultat Čerčilovog raspitivanja kod Daltona, u misiju ubačen i jedan britanski oficir. Bio je to kapetan D.Hadson120, koji je radio u SOE u Jugoslaviji pre državnog udara, gde je bio rudarski inženjer u rudnicima Zajača u Srbiji. Britanska podmornica je 20. septembra 1940.121 dovezla njega, dva jugoslovenska oficira i jugoslovenskog vezistu, Veljka Dragićevića, do obala Crne Gore, blizu Petrovca.
Sasvim je sigurno da uputstva koje su Ostojić i Lalatovič dobili od Đonovića nisu bile iste kao ona koje je Hadson dobio od Mastersona. Prvi su trebali da odu do Mihailovićevog štaba dok je Britanac trebalo da izvesti o gerilskoj situaciji uopšte. To je dovelo do ozbiljnih razmirica između jugoslovenskih oficira i Hadsona. Pošto su se iskrcali u Jugoslaviji, Hadson je javio daje britansko-jugoslovenska misija pod nazivom „pogodak u centar" pronašla gerilske grupe koje su bile pro-komunističke i dobro organizovane i predložio je da pomoć treba da bude poslata njima. Dok su Ostojić i Lalatović težili da dođu do Mihailovića, Hadson nije imao takve instrukcije sve do 9. oktobra kada mu je SOE iz Kaira naredila da ode do četničkog štaba. Ostaće zabeleženo da je prva direktna radio poruka od Mihailovića stigla do Britanaca čim je Hadson krenuo ka Jugoslaviji. Od tada je još nekoliko radio šifrovanih poruka došlo do Kaira i Britanci su hteli da Hadson preda Mihailoviću šifre (on je očigledno sa sobom imao barem dve šifre, te je mogao jednu da zadrži isključivo za svoje potrebe).
Šta se dogodilo na putu od Crne Gore do Ravne Gore nije baš jasno, a Hadson je, kao jedini preživeli iz te grupe, nažalost, odbio da govori o toj misiji.
Hadson je 19. oktobra poslao svoju poslednju poruku preko svog odašiljača u Kairo u kojoj kao i u prethodnima, govori o gerilskim akcijama koje izvode komunisti i patriote protiv Italijana u Crnoj Gori, suprotno od „nacionalnih" elemenata koji su to posmatrali sa strane. Posle toga, verovatno da su on i Ostojić nastavili dalje dok su ih Lalatović i Dragićević (ovaj potonji noseći radio od dvadeset pet kila) sledili.
Hadsona i Ostojića je pratilo nekoliko crnogorskih partizana (Milovan Đilas, Arso Jovanović i Mitar Bakić) do Užica, gde je bio Titov štab.
*********************************
Почетна очекивања Британаца од Драже Михаиловића и четника била су огромна. Како ће се завршити, видећемо касније.
Овај детаљ да су Хадсона од искрцавања до Ужица (Титов штаб) има своје објашњење у инструкцијама које је добио од Британаца при поласку у Југославију..
http://www.znaci.net/00003/555.pdf
DVA RAZLIČITA KONCEPTA OTPORA
Dva pokreta - Ravnogorski (četnički) i partizanski - su se našli rame uz rame u istom delu Srbije pa su čak u početku i sarađivali do određene mere.
Ipak, bilo je jasno da su Mihailović i Tito imali potpuno drugačije koncepte otpora. Iako je bilo pojedinih sukoba između Nemaca i četnika još u maju 1941, Mihailović je razmatrao otpor kroz uspostavljanje organizacije koja bi, kada dođe vreme, ustala protiv okupacionih snaga. Takvo vreme bi, po njegovom mišljenju došlo kada bi Saveznici obezbedili pobedu a oslobođenje Jugoslavije postalo neizbežno.
Mihailović je sledio politku koju je postavila jugoslovenska Vlada u izbeglištvu 22. jula 1941, kada je izdato saopštenje koje je objašnjavalo nemogućnost nastavka otpora. Od naroda se tražilo da mirno podnosi teškoće okupacije i da veruje u pobedu Saveznika, koja će doneti slobodu Jugoslaviji. Izjava, koja je pročitana preko BBC-a upozoravala je jugoslovenski narod da izbegava borbu i da čeka signal iz Londona. Tito je, pak sa druge strane, u skladu sa direktivama Kominterne, bio odlučan da udari odmah kako bi oslabio pritisak na ruskom frontu.
Kao rezultat, u početnom periodu su partizani vršili sabotaže, prvenstveno na linijama komunikacije. Mihailović je tu i tamo sprovodio akcije protiv svoje volje samo da ne bi čitav otpor potpuno prepustio komunističkoj gerili. Povremeno, poneki od Mihailovićevih komandanata su čak pravili zajedničke akcije sa partizanima na sopstvenu odgovornost a protiv Mihailovićevih naređenja. Na taj način on je izgubio nekoliko komandanata koji su prešli na stranu partizana - među njima i Pop Vlada Zečević, koji je kasnije postao i visoki partizanski zvaničnik - a sa njima i dobar deo svojih sledbenika koji su žarko želeli da se bore protiv Nemaca
BRITANSKA VLADA POKAZUJE INTERESOVANJE
Jugoslovenski Premijer, koji je indirektno primio izveštaj iz Istanbula i Kaira o Mihailovićevim aktivnostima, pomenuo je taj problem (ali verovatno ne i Mihailovićevo ime) Čerčilu koji je 28. avgusta poslao memorandum Hjuu Daltonu117, pod čijoj je komandi bio SOE:
Od Generala Simovića sam saznao da postoji široko rasprostranjena gerilska aktivnost u Jugoslaviji.
Njoj je potrebna kohezija, podrška, i usmeravanje spolja. Molim da me ukrakto izvestite kakve kontakte
imate sa ovim grupama i šta možete učiniti kako bi im pomogli.
Dalton je odmah odgovorio da je poslata misija u Jugoslaviju kako bi se ispitala situacija. Britanska politika prema evropskim pokretima otpora bila je da ih uzdrže od aktivnosti koje bi mogle da ih odvedu u njihovo prerano uništenje. Kada je u pitanju bila Jugoslavija, Dalton je tu politiku formulisao avgusta 1941:
Jugosloveni (Kraljevska jugoslovenska vlada u izbeglištvu), Ratna Kancelarija i mi smo
se složili da gerilske i sabotažne grupe koje su sada aktivne u Jugoslaviji treba da pokažu
dovoljno aktivnog otpora kako bi izazvale stalno ometanje okupacionih snaga i sprečile
bilo kakvo osipanje u broju. Ali bi trebalo da srž njihove organizacije i dalje bude dobro
balo da rade sve što je moguće kako bi razvili široku skrivenu organizaciju koja bi bila
spremna da kasnije, kada im mi za to damo signal, zada teške udarce.
Ovakva britanska politka se u početku podudarala sa konceptom na osnovu koga je funkcionisao Mihailovićev pokret.
Misija koju je Dalton pomenuo Čerčilu bila je čisto jugoslovenska. Šef jugoslovenskog predstavnika u Kairu, Đonović, je za obavljanje ovog zadatka izabrao dva kraljevska jugoslovenska oficira, majora Zaharija Ostojića, koji je pratio Princa Pavia u Grčku pa odatle otišao u Kairo i majora Mirka Lalatoviča, koji je leteo jugoslovenskim avionom iz Crne Gore u Grčku a potom takođe stigao u Kairo. Verovatno je tek u poslednjem trenutku, i najverovatnije kao rezultat Čerčilovog raspitivanja kod Daltona, u misiju ubačen i jedan britanski oficir. Bio je to kapetan D.Hadson120, koji je radio u SOE u Jugoslaviji pre državnog udara, gde je bio rudarski inženjer u rudnicima Zajača u Srbiji. Britanska podmornica je 20. septembra 1940.121 dovezla njega, dva jugoslovenska oficira i jugoslovenskog vezistu, Veljka Dragićevića, do obala Crne Gore, blizu Petrovca.
Sasvim je sigurno da uputstva koje su Ostojić i Lalatovič dobili od Đonovića nisu bile iste kao ona koje je Hadson dobio od Mastersona. Prvi su trebali da odu do Mihailovićevog štaba dok je Britanac trebalo da izvesti o gerilskoj situaciji uopšte. To je dovelo do ozbiljnih razmirica između jugoslovenskih oficira i Hadsona. Pošto su se iskrcali u Jugoslaviji, Hadson je javio daje britansko-jugoslovenska misija pod nazivom „pogodak u centar" pronašla gerilske grupe koje su bile pro-komunističke i dobro organizovane i predložio je da pomoć treba da bude poslata njima. Dok su Ostojić i Lalatović težili da dođu do Mihailovića, Hadson nije imao takve instrukcije sve do 9. oktobra kada mu je SOE iz Kaira naredila da ode do četničkog štaba. Ostaće zabeleženo da je prva direktna radio poruka od Mihailovića stigla do Britanaca čim je Hadson krenuo ka Jugoslaviji. Od tada je još nekoliko radio šifrovanih poruka došlo do Kaira i Britanci su hteli da Hadson preda Mihailoviću šifre (on je očigledno sa sobom imao barem dve šifre, te je mogao jednu da zadrži isključivo za svoje potrebe).
Šta se dogodilo na putu od Crne Gore do Ravne Gore nije baš jasno, a Hadson je, kao jedini preživeli iz te grupe, nažalost, odbio da govori o toj misiji.
Hadson je 19. oktobra poslao svoju poslednju poruku preko svog odašiljača u Kairo u kojoj kao i u prethodnima, govori o gerilskim akcijama koje izvode komunisti i patriote protiv Italijana u Crnoj Gori, suprotno od „nacionalnih" elemenata koji su to posmatrali sa strane. Posle toga, verovatno da su on i Ostojić nastavili dalje dok su ih Lalatović i Dragićević (ovaj potonji noseći radio od dvadeset pet kila) sledili.
Hadsona i Ostojića je pratilo nekoliko crnogorskih partizana (Milovan Đilas, Arso Jovanović i Mitar Bakić) do Užica, gde je bio Titov štab.
*********************************
Почетна очекивања Британаца од Драже Михаиловића и четника била су огромна. Како ће се завршити, видећемо касније.
Овај детаљ да су Хадсона од искрцавања до Ужица (Титов штаб) има своје објашњење у инструкцијама које је добио од Британаца при поласку у Југославију..