тако се зове град где им је забрањен улазак?
kad već spominješ Magdeburg...
Ferdinand II. (1578-1637) i Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu
Suvremenici opisuju Ferdinanda kao plavookog, korpulentnog muškarca srednje visine. Odijevao se po španjolskoj modi, a kao i ostali Habsburzi govorio je više jezika. Volio je glazbu i vjersku literaturu, ali mu je najveću zabavu priređivao lov. Tako je jednom prilikom u lovu upoznao i mladog Petra Zrinskog, koji je jednim udarcem mača odrubio glavu sedmogodišnjem vepru. Ferdinand je, kažu, bio zadivljen Petrovom snagom, jer sam nije mogao ni podići njegov mač.
Kao i mnogi drugi Habsburzi, Ferdinand je također povremeno pokazivao znakove neodlučnosti, što su iskoristili isusovci i stavili ga pod svoj jaki utjecaj. Ipak, u teškim je vremenima Tridesetogodišnjeg rata znao postupiti i odlučno, pogotovo kada se radilo o zaštiti katoličke vjere i crkve.
Malo nakon izbora za cara 1619. u Frankfurtu, Ferdinand je postigao svoj prvi i najveći uspjeh. Vojska katoličke Lige, stvorena kao protuteža protestantskoj Uniji, pobijedila je pod zapovjedništvom proslavljenog maršala Tillyja češke čete u bici na Bijeloj Gori, 5. studenog 1620. Nije sasvim sigurno, ali izgleda vjerojatno da su na katoličkoj strani u bici sudjelovale i hrvatske čete. Pobjeda je značila početak brze i djelotvorne rekatolizacije češkog kraljevstva, a staro je plemstvo, dobrim dijelom likvidirano ili osiromašeno, zamijenjeno novim i vjernim Ferdinandovim službenicima. Pobunu protiv svoje vlasti smatrao je Ferdinand jednostranim raskidom ugovora između staleža i vladara, pa je staleže lišio političkih prava. Tako je Češka postala prva habsburška zemlja u kojoj je počeo djelovati apsolutizam, a kako je kralj ukinuo pravo staleža na izbor vladara, pretvorila se Češka u nasljedno kraljevstvo.
Već 1619. ban Nikola Frankopan dobio je nalog da digne vojsku sastavljenu od seljaka i haramija, te da se s njome pridruži carskom generalu Boucquoiu u Moravskoj. Iduće je godine sabor ponovno odobrio novačenje, a Ferdinand je zamolio hrvatske staleže da dopuste upotrebu te vojske u ratu protiv pobunjenog erdeljskog vojvode Ga'bora Bethlena. Sabor je pristao, ali je želio iskoristiti priliku da od kralja ishodi uklanjanje svih njemačkih viših časnika na Vojnoj krajini. Iako je Ferdinandu vojska nužno trebala, ipak nije pristao na takve ustupke. Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Giovannija Lodovica Hectora Isolana, koji će se otada pa do svoje smrti zvati generalom Hrvata. Pod njegovim će vodstvom Hrvati sudjelovati u mnogim bitkama i odnijeti mnoge pobjede.
Za daljnje se novačenje protiv protestanata napose zalagao Juraj Zrinski, koji je i sam tek nedavno prešao na katoličku vjeru. Sabor je i 1622. odobrio uzimanje vojnika za carsku vojsku.
Ferdinand je svoju apsolutističku politiku htio provesti i u Njemačkoj, gdje je buntovnom falačkom knezu izborniku i, kratko vrijeme prije bitke na Bijeloj Gori, češkome kralju Friedrichu oduzeo imanja i elektorski glas. Pri tome nije poštivao zakone carstva, što je protiv njega okrenulo i neke od njegovih dotadašnjih protestantskih privrženika. U rat na protestantskoj strani ulaze Ujedinjene provincije i danski kralj Kristijan IV, a pomažu ih Velika Britanija pod Jamesom I. i katolička francuska diplomacija što ju je vodio kardinal Richelieu. Uz to je Ferdinanda ugrožavao i Bethlenov ustanak. Na katoličkoj se strani uz cara bore Španjolska i Bavarska, dakako uz papinu podršku.
Kako je vojska pod Tillyjem pripadala Ligi, pokrenuo je Ferdinand još i vlastitu vojsku pod zapovjedništvom darovitog vojskovođe, češkog plemića Albrechta Eusebiusa von Wallensteina, pod čijim će se zapovjedništvom proslaviti i hrvatske čete diljem europskoga ratišta. Već 1623. koristio se Wallenstein Hrvatima protiv Bethlena, upotrijebivši navodno do 35 000 lakih konjanika.
Osim četa pod Wallensteinom i Isolanom, na carskoj su se strani borile i dvije pukovnije Jurja Zrinskog i Franje Orehoczyja. Hrvatski su konjanici stekli slavu prilikom osvajanja Heidelberga i Göttingena, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i Stralsunda.
Prve su godine ratovanja bile izrazito naklonjene katolicima. Tilly i Wallenstein odnijeli su niz pobjeda, osvojivši cijeli sjever Njemačke. Bethlen je bio prisiljen 1627. potpisati Požunski mir, a dvije godine kasnije i danski je kralj odustao od daljnjeg ratovanja, prisiljen obećati da se više neće miješati u njemačke prilike.
U tom je trenutku izgledalo da je rat riješen u Ferdinandovu korist, jer su protiv njega stajali još samo ostaci razbijenih protestantskih vojski. No, tada je gorljivi katolik, najžešći protureformator među Habsburzima, učinio veliku grešku. Pod utjecajem svojih radikalno katoličkih savjetnika izdao je Edikt o restituciji, kojim je naredio da se Katoličkoj crkvi vrate svi posjedi što su joj bili oteti nakon Augsburškog mira 1555. Tim je nerazboritim korakom okrenuo protiv sebe mnoge njemačke knezove čija se moć zasnivala upravo na posjedima otetima crkvama i samostanima tijekom reformacije. Među njima je najutjecajniji bio saski izborni knez Johann Georg I. Reakcija je došla vrlo brzo: 1630. sabor u Regensburgu odbija izabrati Ferdinandova sina Ferdinanda III. za njemačkog kralja, a car se mora obvezati da će iz službe otpustiti moćnog Wallensteina i smanjiti broj svojih vojnika.
Ova je posljednja odluka bila kobna, jer se u tom trenutku na sjeveru Njemačke iskrcao švedski kralj Gustav II. Adolf na čelu tada najbolje vojske u Europi, financirane uglavnom francuskim novcem. U pohodu prema sjeveru, ususret švedskome kralju, Tilly je opsjeo i uništio Magdeburg, što je samo uvećalo otpor protiv Lige.
U napadu na Magdeburg sudjelovali su i Hrvati, kasnije optuživani za strašne zločine protiv magdeburških građana. Loš je glas pratio Hrvate zapravo tijekom čitava rata, iako se po svemu sudeći nisu ponašali nimalo gore od drugih vojski. No, bojištima Europe širila se i fama o njihovoj neranjivosti: ostalo je zabilježeno vjerovanje neprijateljskih vojnika, da u Hrvate nema smisla pucati, jer im tanad ne može nauditi.
Katolici su 17. rujna 1631. u bici kod Breitenfelda blizu Leipziga doživjeli težak poraz od Šveđana. U bici su se istaknuli hrvatski konjanici, razbivši dvije saske pješačke pukovnije, te su ostali gotovo jedini dio carske vojske koji tom prilikom nije stradao.
Sabor je te godine odlučio uskratiti dalju pomoć Ferdinandu. Čini se da je i Hrvatska bila već potpuno iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Turaka držali su staleži nerazumnim odaslati sve vojno sposobne muškarce na njemačka ratišta.
Hrvatsku Tridesetogodišnji rat nije pogodio izravno. Na njezinom području nije bilo ratnih razaranja i pustošenja, ali su tisuće Hrvata stradale na bojištima od Baltičkog mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su ime otada ostali vezani pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj tradiciji.
pozdrav
