bRu zLi
Poznat
- Poruka
- 9.401
Tipovi roditelja
Autoritarni ili diktatorski roditelji postavljaju stroga pravila i očekuju da se ona poštuju. Plasiraju deci ono što oni smatraju ispravnim, a što je u skladu s njihovim vlastitim ubeđenjem iako u mnogim slučajevima njihovo insistiranje na redu i disciplini postaje teret detetu. Dete se takvih roditelja plaši i iz straha se njima u svemu pokorava. Takvi roditelji imaju zapovedničko držanje, obično su kruti, emocionalno siromašni, veoma strogi, a ponekad samoživi i agresivni. Od deteta se zahteva da bude tiho i disciplinovano, da ne pokazuje emocije (pogotovo u javnosti). Roditelji smatraju često da upravo takvim vaspitanjem pružaju detetu priliku da očvrsne i razvije se u zrelu, jaku i samostalnu osobu, ali događa se upravo suprotno.
Deca autoritarnih roditelja često postaju sramežljiva i povučena, nesamostalna i zavisna o nekom autoritetu, a ponekad ostavljaju i utisak hladne osobe jer su naučena da ne pokazuju emocije. Drugi smer prema kojem može poći dete autoritarnih roditelja je agresivnost, da bi napakostilo roditeljima i od njih izvuklo i minimum emocija, pa makar se ta emocija zvala ljutnja.
Permisivni ili blagi roditelj, s druge strane, nastoji da bude što popustljiviji, ali je veoma pasivan kad teba da postavi ograničenja ili da uzvrati na neposlušnost. Takvi roditelji ne postavljaju stroge zahteve, niti imaju jasne ciljeve za svoju decu, verujući da im treba omogućiti da se razvijaju u skladu s prirodnim sklonostima. Detetu se sve dozvoljava, gotovo da nema zabrana, te se može dovesti u situaciju da se oseća zanemarenim i nevoljenim. Mada roditelji smatraju da izostankom zabrana podstiču samostalnost, postižu upravo suprotno: dete postaje sramežljivo, nesamostalno ili čak u nekim slučajevima agresivno samo da bi se osetilo voljenim i u centru pažnje i brige.
Autoritativni roditelji (ne autoritarni koji su, zapravo, diktatorski), nasuprot diktatorskim i blagim, uspevaju da dovedu u ravnotežu jasna ograničenja sa intimnom porodičnom atmosferom. Oni daju smernice, ali ne nameću krutu disciplinu; objašnjavaju svoje postupke i dozvoljavaju deci da imaju uticaja na donošenje važnih odluka. Takvi roditelji uvažavaju samostalnost svoje dece, ali od njih zahtevaju visoki standard odgovornosti prema porodici, drugovima i široj zajednici. Podstiče se i ceni odgovornost. Kod dece ovakvog načina vaspitanja omogućuje normalan razvoj samopoštovanja i samopouzdanja, deca se osećaju i slobodno i zaštićeno, te postaju samostalni mladi ljudi.
U prebrižne roditelje, među kojima su najčešće majke, spadaju oni koji žive u stalnom strahu da se njihovom detetu nešto ne dogodi kada oni nisu s njim. Oni ne mogu najčešće da sagledaju stvarne mogućnosti svoga deteta u njegovom osamostaljivanju već nepotrebno dugo smatraju svojom odgovornošću zadovoljavanje detetovih potreba i obaveza. Deca ovakvih roditelja postaju nesigurna, nepouzdana i nesamostalna.
Stalni strah u kome žive ovakvi roditelji čim nisu s detetom, često se prenosi i na dete, pa se i ono plaši odvajanja, produžava se njegova zavisnost od roditelja i usporava razvoj.
Glavne odlike demokratskog tipa roditelja su u tome što oboje zajednički podižu svoje dete, utiču na njegov razvoj i podjednako se osećaju odgovornim kada nastanu teškoće ili dođe do neželjenih posledica.
Svoj autoritet kod dece ovi roditelji zasnivaju na međusobnom poznavanju, poštovanju i razumevanju. Lični primer im je osnovno sredstvo u delovanju na dete. Ovi roditelji se prirodno ponašaju pred svojim detetom. Ne ustručavaju se da priznaju kada su pogrešili ili kad nešto ne znaju.
Dete takvih roditelja se ne zatvara u sebe, govori o svojim uspesima i neuspesima, sukobima s drugovima, itd.
Autoritarni ili diktatorski roditelji postavljaju stroga pravila i očekuju da se ona poštuju. Plasiraju deci ono što oni smatraju ispravnim, a što je u skladu s njihovim vlastitim ubeđenjem iako u mnogim slučajevima njihovo insistiranje na redu i disciplini postaje teret detetu. Dete se takvih roditelja plaši i iz straha se njima u svemu pokorava. Takvi roditelji imaju zapovedničko držanje, obično su kruti, emocionalno siromašni, veoma strogi, a ponekad samoživi i agresivni. Od deteta se zahteva da bude tiho i disciplinovano, da ne pokazuje emocije (pogotovo u javnosti). Roditelji smatraju često da upravo takvim vaspitanjem pružaju detetu priliku da očvrsne i razvije se u zrelu, jaku i samostalnu osobu, ali događa se upravo suprotno.
Deca autoritarnih roditelja često postaju sramežljiva i povučena, nesamostalna i zavisna o nekom autoritetu, a ponekad ostavljaju i utisak hladne osobe jer su naučena da ne pokazuju emocije. Drugi smer prema kojem može poći dete autoritarnih roditelja je agresivnost, da bi napakostilo roditeljima i od njih izvuklo i minimum emocija, pa makar se ta emocija zvala ljutnja.
Permisivni ili blagi roditelj, s druge strane, nastoji da bude što popustljiviji, ali je veoma pasivan kad teba da postavi ograničenja ili da uzvrati na neposlušnost. Takvi roditelji ne postavljaju stroge zahteve, niti imaju jasne ciljeve za svoju decu, verujući da im treba omogućiti da se razvijaju u skladu s prirodnim sklonostima. Detetu se sve dozvoljava, gotovo da nema zabrana, te se može dovesti u situaciju da se oseća zanemarenim i nevoljenim. Mada roditelji smatraju da izostankom zabrana podstiču samostalnost, postižu upravo suprotno: dete postaje sramežljivo, nesamostalno ili čak u nekim slučajevima agresivno samo da bi se osetilo voljenim i u centru pažnje i brige.
Autoritativni roditelji (ne autoritarni koji su, zapravo, diktatorski), nasuprot diktatorskim i blagim, uspevaju da dovedu u ravnotežu jasna ograničenja sa intimnom porodičnom atmosferom. Oni daju smernice, ali ne nameću krutu disciplinu; objašnjavaju svoje postupke i dozvoljavaju deci da imaju uticaja na donošenje važnih odluka. Takvi roditelji uvažavaju samostalnost svoje dece, ali od njih zahtevaju visoki standard odgovornosti prema porodici, drugovima i široj zajednici. Podstiče se i ceni odgovornost. Kod dece ovakvog načina vaspitanja omogućuje normalan razvoj samopoštovanja i samopouzdanja, deca se osećaju i slobodno i zaštićeno, te postaju samostalni mladi ljudi.
U prebrižne roditelje, među kojima su najčešće majke, spadaju oni koji žive u stalnom strahu da se njihovom detetu nešto ne dogodi kada oni nisu s njim. Oni ne mogu najčešće da sagledaju stvarne mogućnosti svoga deteta u njegovom osamostaljivanju već nepotrebno dugo smatraju svojom odgovornošću zadovoljavanje detetovih potreba i obaveza. Deca ovakvih roditelja postaju nesigurna, nepouzdana i nesamostalna.
Stalni strah u kome žive ovakvi roditelji čim nisu s detetom, često se prenosi i na dete, pa se i ono plaši odvajanja, produžava se njegova zavisnost od roditelja i usporava razvoj.
Glavne odlike demokratskog tipa roditelja su u tome što oboje zajednički podižu svoje dete, utiču na njegov razvoj i podjednako se osećaju odgovornim kada nastanu teškoće ili dođe do neželjenih posledica.
Svoj autoritet kod dece ovi roditelji zasnivaju na međusobnom poznavanju, poštovanju i razumevanju. Lični primer im je osnovno sredstvo u delovanju na dete. Ovi roditelji se prirodno ponašaju pred svojim detetom. Ne ustručavaju se da priznaju kada su pogrešili ili kad nešto ne znaju.
Dete takvih roditelja se ne zatvara u sebe, govori o svojim uspesima i neuspesima, sukobima s drugovima, itd.
Poslednja izmena: