Srboskizborim
Veoma poznat
- Poruka
- 10.581
Prema posljednjem predratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo oko 495.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine. Nijemci koji su još od 14. stoljeća tu živjeli bili su od 1944. godine izjednačeni s nacistima i proglašeni su narodnim neprijateljima. Jasno je da je među njima bilo onih koji su zaslužili kaznu kao pripadnici fašističkih snaga, no komunistička vlast se prema svima njima isto ponašala, ženama, djeci, odraslim muškarcima. Oduzeta su im sva prava, imovina, ubijani su, deportirani, poslani u logore…
“Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, a temelj za takve odluke nađen je u Potsdamskoj konferenciji, odnosno jednoj od njezinih odluka naslovljenoj s ‘Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva’, čime je legalizirano etničko čišćenje koje se treba provesti ‘organizirano i na human način’.”
Partizani su u proljeće 1944. godine preveli odluke s drugog zasjedanja AVNOJ-a na njemački jezik i uputili ga pripadnicima njemačke manjine. Nagli preokret u politici prema njemačkoj nacionalnoj manjini dogodio se 21. novembra 1944. godine, kada AVNOJ donosi odluku o prenosu neprijateljske imovine u državno vlasništvo, pišu Adam Tuković i Sonja Erceg u svom radu Folksdojčeri u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji. Ta je odluka išla u korist SSSR-a, koji je već isplanirao čišćenje Nijemaca sa svojih teritorija i onda to ozakonio u Potsdamu, kada je dobio podršku za interniranje Nijemaca kao prisilne radne snage na ime ratnih reparacija.
Jugoslavija se samo prislonila uz Staljina i tako riješila pitanje svojih folksdojčera, što je vjerovatno bio jedan od rezultata razgovora Staljina i Tita 1944. godine. Masovne deportacije Nijemaca u sovjetske radne logore počele su u decembru 1944. godine, a posljednji su u njih upućeni 9. januara 1945. godine. Preživjeli se ne vraćaju u Jugoslaviju nego ih sovjeti šalju u Istočnu Njemačku.
Rita Probst-Pertschy ima deset godina. Živi u Bačkoj, u mjestu koje se tada zove Filipow. Već 182 godine tu žive samo Nijemci. Aprilske noći 1945. godine prestalo je biti selo podunavskih Švaba. Bila je ponoć kada je partizan ušao u kuću i istjerao ih iz kreveta. Plačući, stajali su na ulici kada je došao drugi partizan i odveo ih. Dvadesetog novembra 1945. godine Matthias Johler, tada tridesetdvogodišnji župnik u mjestu Gakowa, napisao je u svoj dnevnik: “Još jedna noć užasa za naš narod. Prije ponoći kuće su bile opljačkane i oni koji su bili sposobni za rad su se okupili. U ovoj hladnoći išli su od kuće do kuće i vozili se od uličice do uličice sve dok se nisu postrojili u župnom dvorištu. Vidio sam ih kako ih napokon tjeraju na posao, smrznute”, stoji u dnevniku čije je dijelove objavio njemački sedmičnik Spiegel.
Kapelan Paul Pfuhl, zajedno s Johlerom, izvještava: “U ljeto 1946. godine u logor je dolazilo sve više Nijemaca, koje su potom držali u pojedinim selima kako bi mogli raditi. Devetog februara 1946. godine svećenik je u svoj dnevnik napisao: “Križevi su izvađeni iz grobova i korišteni za ogrjev.” Djeca su već tada odvojena od rodbine. Od 1945. do 1948. oko 35.000 podunavsko-švapske djece privremeno je ostalo bez roditelja. Roditelji su strijeljani, izgladnjeli do smrti u logorima ili odvedeni u SSSR. Dnevnik je samo dio dokumenata koje je čuvala predsjednica Konfederacije raseljenih osoba Erika Steinbach, a koje je dala na uvid Spiegelu kao podsjećanje na zločine počinjene nad Nijemcima u Jugoslaviji od 1944. do 1948. godine.
Kako u svojim istraživanjima tvrdi Rosina T. Schmidt, čiji je djed preživio užase progona u Jugoslaviji, najokrutnija i najstrašnija tragedija bila je ona djece jugoslavenskih Nijemaca. Schmidt tvrdi da je između 40 i 45 hiljada djece mlađe od 14 godina poslano u logore, a najmanje šest hiljada ih je tamo umrlo od bolesti i izgladnjivanja. Djeca su otimana od majki koje su poslane na rad u Rusiju, a dokumentirano je i kako je više od 20 hiljada djece odvedeno iz logora i poslano u sirotišta širom Jugoslavije. Tamo su razdvajani braća i sestre, davana su im slavenska imena i poslani su u mjesta daleko od svojih domova kako bi bila prekinuta svaka veza s Njemačkom. Nakon uspostavljanja veze između njemačkog i jugoslavenskog Crvenog križa, većina djece premještena je u Njemačku i Austriju. Do marta 1948. godine, kada su raspušteni, u Jugoslaviji je postojalo sedamdesetak logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine.
Ostaje pitanje da li su Nijemci zaboravili?
Po nekim pokazateljima, izgleda da nisu, naprimjer
https://www.021.rs/story/Novi-Sad/Vesti/30698/Nemci-traze-oduzetu-imovinu.html
“Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, a temelj za takve odluke nađen je u Potsdamskoj konferenciji, odnosno jednoj od njezinih odluka naslovljenoj s ‘Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva’, čime je legalizirano etničko čišćenje koje se treba provesti ‘organizirano i na human način’.”
Partizani su u proljeće 1944. godine preveli odluke s drugog zasjedanja AVNOJ-a na njemački jezik i uputili ga pripadnicima njemačke manjine. Nagli preokret u politici prema njemačkoj nacionalnoj manjini dogodio se 21. novembra 1944. godine, kada AVNOJ donosi odluku o prenosu neprijateljske imovine u državno vlasništvo, pišu Adam Tuković i Sonja Erceg u svom radu Folksdojčeri u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji. Ta je odluka išla u korist SSSR-a, koji je već isplanirao čišćenje Nijemaca sa svojih teritorija i onda to ozakonio u Potsdamu, kada je dobio podršku za interniranje Nijemaca kao prisilne radne snage na ime ratnih reparacija.
Jugoslavija se samo prislonila uz Staljina i tako riješila pitanje svojih folksdojčera, što je vjerovatno bio jedan od rezultata razgovora Staljina i Tita 1944. godine. Masovne deportacije Nijemaca u sovjetske radne logore počele su u decembru 1944. godine, a posljednji su u njih upućeni 9. januara 1945. godine. Preživjeli se ne vraćaju u Jugoslaviju nego ih sovjeti šalju u Istočnu Njemačku.
Rita Probst-Pertschy ima deset godina. Živi u Bačkoj, u mjestu koje se tada zove Filipow. Već 182 godine tu žive samo Nijemci. Aprilske noći 1945. godine prestalo je biti selo podunavskih Švaba. Bila je ponoć kada je partizan ušao u kuću i istjerao ih iz kreveta. Plačući, stajali su na ulici kada je došao drugi partizan i odveo ih. Dvadesetog novembra 1945. godine Matthias Johler, tada tridesetdvogodišnji župnik u mjestu Gakowa, napisao je u svoj dnevnik: “Još jedna noć užasa za naš narod. Prije ponoći kuće su bile opljačkane i oni koji su bili sposobni za rad su se okupili. U ovoj hladnoći išli su od kuće do kuće i vozili se od uličice do uličice sve dok se nisu postrojili u župnom dvorištu. Vidio sam ih kako ih napokon tjeraju na posao, smrznute”, stoji u dnevniku čije je dijelove objavio njemački sedmičnik Spiegel.
Kapelan Paul Pfuhl, zajedno s Johlerom, izvještava: “U ljeto 1946. godine u logor je dolazilo sve više Nijemaca, koje su potom držali u pojedinim selima kako bi mogli raditi. Devetog februara 1946. godine svećenik je u svoj dnevnik napisao: “Križevi su izvađeni iz grobova i korišteni za ogrjev.” Djeca su već tada odvojena od rodbine. Od 1945. do 1948. oko 35.000 podunavsko-švapske djece privremeno je ostalo bez roditelja. Roditelji su strijeljani, izgladnjeli do smrti u logorima ili odvedeni u SSSR. Dnevnik je samo dio dokumenata koje je čuvala predsjednica Konfederacije raseljenih osoba Erika Steinbach, a koje je dala na uvid Spiegelu kao podsjećanje na zločine počinjene nad Nijemcima u Jugoslaviji od 1944. do 1948. godine.
Kako u svojim istraživanjima tvrdi Rosina T. Schmidt, čiji je djed preživio užase progona u Jugoslaviji, najokrutnija i najstrašnija tragedija bila je ona djece jugoslavenskih Nijemaca. Schmidt tvrdi da je između 40 i 45 hiljada djece mlađe od 14 godina poslano u logore, a najmanje šest hiljada ih je tamo umrlo od bolesti i izgladnjivanja. Djeca su otimana od majki koje su poslane na rad u Rusiju, a dokumentirano je i kako je više od 20 hiljada djece odvedeno iz logora i poslano u sirotišta širom Jugoslavije. Tamo su razdvajani braća i sestre, davana su im slavenska imena i poslani su u mjesta daleko od svojih domova kako bi bila prekinuta svaka veza s Njemačkom. Nakon uspostavljanja veze između njemačkog i jugoslavenskog Crvenog križa, većina djece premještena je u Njemačku i Austriju. Do marta 1948. godine, kada su raspušteni, u Jugoslaviji je postojalo sedamdesetak logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine.
Ostaje pitanje da li su Nijemci zaboravili?
Po nekim pokazateljima, izgleda da nisu, naprimjer
https://www.021.rs/story/Novi-Sad/Vesti/30698/Nemci-traze-oduzetu-imovinu.html
Poslednja izmena:
