Tanka je linija sto spaja i razdvaja...

LBarbara

La Femme
Moderator
Poruka
48.250
...ludilo od genijalnosti.

Velika vecina naucnika, filozofa, pisaca, muzicara, slikara koji su kreirali i obelezili nasu istoriju
bili su osobenjaci, ljudi skloni naglim promenama raspolozenja itd..
Neretko se o njima pise kao o svojevrsnim ludacima...

"Nema genijalnosti bez prisustva nekog ludila" govorio je Aristotel..

Na kakvo je tu ludilo Aristotel mislio?
Da li je to ludilo koje je, u ovo moderno doba, predstavljeno kao dijagnoza ili je tu neko kreativno ludilo u pitanju?
 
Nije to ludilo, to je samo nezdauzdana libidinalna energija koju trenutna kultura ili duh vremena ne može da akomodira.

Neki umeju bezbedno da flertuju sa tom granicom, čak i da je koriste (podseti me to na intervju sa jednom umetnicom koja je rekla da najbolje stvara kad se zatvori u orman i zatrpa smećem), ali kad sklizne u pravo ludilo, nema ništa fensi u tome, samo vapaj za pomoć.
 
Negde je to i normalno.Ne mozes da stvoris nista novo ako se zadovoljavas starim.
Ljudi podlozni trendovima,povrsnostima konzumiraju i trose svo svoje vreme na to.
Kako drugacije da zamislis,izmislis ista novo ako nikada ne razmisljas? A kako da ikada razmisljas ako nikada nisi sam,ili te to drustvo plasi?
A ako razmisljas naravno i sumnjas,ako sumnjas znaci da ne verujes,ako ne verujes znaci da je sve moguce,ako je sve moguce....
Tu negde dolazi do toga da ili neko prsne ili novo iz sebe za svet iznedri :mrgreen:
 
Gle!
Marginalizovan?
MARGINALIZOVAN???
Meni je zbog takvih napisa zakatančila temu.

Teritorijalni integritet
i
suverenitet
ima svaki slobodan čovek.
Rob nema, on se odrekao i integriteta i suvereniteta.

Slobodan čovek ima ne samo pravo, nego i obavezu da svim sredstvima brani sopstveni ljudski integritet i suverenitet.
"Tanka linija što spaja i razdvaja" se oduvek zvala granica. Pređeš li je očekuj napad.

Možda će nekom robu zvučati isprazno i nepotrebno paradno pominjanje integriteta i suvereniteta,
zato što ih rob nema.
Možda će neki rob odbiti da razume, a sigurno ima i robova koji ne mogu da razumeju.
I to je u redu. Biti rob je izbor.

Nisu vam oblaci krivi što ne sijate.
 
...ludilo od genijalnosti.

Velika vecina naucnika, filozofa, pisaca, muzicara, slikara koji su kreirali i obelezili nasu istoriju
bili su osobenjaci, ljudi skloni naglim promenama raspolozenja itd..
Neretko se o njima pise kao o svojevrsnim ludacima...

"Nema genijalnosti bez prisustva nekog ludila" govorio je Aristotel..

Na kakvo je tu ludilo Aristotel mislio?
Da li je to ludilo koje je, u ovo moderno doba, predstavljeno kao dijagnoza ili je tu neko kreativno ludilo u pitanju?

Ne mogu da znam šta je Aristotel podrazumevao, ali znam da je veliki broj genijalnih stvaralaca bio lud u medicinskom
značenju te reči, ili je bar imao ozbiljan mentalni poremećaj.
Pitam se da li bi Van Gogova "Zvezdana noć" izgledala tako da nije znao kako izgleda epileptična aura?
Da li bi Miškin i Dvojnik izgledao drugačije da Dostojevski nije bio epileptičar?
Ili kakva bi bila Ničeova filozofija da mu se u mozak nije uselila treponema?
Kakva bi bila poezija Silvije Plat i mnogih iz društva mrtvih pesnika da nije bila depresivna...?

Kreativno "ludilo" nije medicinski pojam, naročito danas kada svaki umetnik ima punu slobodu da se iskaže,
a njegova dela prkose zdravom razumu.
Sve je počelo sa Dišanovom šoljom.
U njoj se davimo, u njoj ćemo završiti, a to je smrt umetnosti lepote.
Da, Dišanov dadaizam je bio ćaknut, ali zdravo vidovit. :)
 
Poslednja izmena:
Pitam se da li bi Van Gogova "Zvezdana noć" izgledala tako da nije znao kako izgleda epileptična aura?
Da li bi Miškin i Dvojnik izgledao drugačije da Dostojevski nije bio epileptičar?
Ili kakva bi bila Ničeova filozofija da mu se u mozak nije uselila treponema?
Je l ovo nasumično ili?

Pošto se ne zna od čega je bolovao Van Gog, verovatno, po današnjoj klasifikaciji psihijatrijskih bolesti, od bipolara. A osim toga se dosta samolečio, kroz alkohol i tada dostupne opijate i depresante, a lek koji je pio je uticao da intenzivnije vidi žutu boju, čemu dugujemo njegove Suncokrete. Dakle, nije bolest izazvala njegovu genijalnost, nego ju je lek omogućio.

Za Ničea se danas više ne misli da je bolovao od sifilisa, nego od Cadasil-a, koji je nasledan.

Mislim, ultimativno nije bitno koja bolest je u pitanju, nego me zanima da li romanzitujete određene bolesti i pripisujete im magijska svojstva, i da li vam se taj romantizovani koncept bolesti menja kad saznate da nije bolovao od te bolesti od koje mislite da jeste?
 
Je l ovo nasumično ili?

Pošto se ne zna od čega je bolovao Van Gog, verovatno, po današnjoj klasifikaciji psihijatrijskih bolesti, od bipolara. A osim toga se dosta samolečio, kroz alkohol i tada dostupne opijate i depresante, a lek koji je pio je uticao da intenzivnije vidi žutu boju, čemu dugujemo njegove Suncokrete. Dakle, nije bolest izazvala njegovu genijalnost, nego ju je lek omogućio.

Za Ničea se danas više ne misli da je bolovao od sifilisa, nego od Cadasil-a, koji je nasledan.

Mislim, ultimativno nije bitno koja bolest je u pitanju, nego me zanima da li romanzitujete određene bolesti i pripisujete im magijska svojstva, i da li vam se taj romantizovani koncept bolesti menja kad saznate da nije bolovao od te bolesti od koje mislite da jeste?

Nijedna dijagnoza postavljena naknadno posle toliko vremena nije verodostojna,
svodi se na pretpostavke manje-više verovatne ili neverovatne.

Ja jesam romantična duša, ali ni u jednoj bolesti ne vidim ništa romantično, niti magijsko,
taman posla.
To je pitanje za nekog mog čukunčukunpretka, kurđela ili askurđela...:)
 
Ludilo o kome aristotel govori je ona linija koja deli racionalno od iracionalnog, osim kada se radi o iracionalnim argumentima u racionalnom, pa ih nije moguce predstaviti ludilom.
Razvijanjem svesti ta linija postaje sve sira i mnogima jako vidljiva, pa pretpostavljam da je aristotelovo misljenje zastarelo vremenom. Dokaz su mnogi koji su svog ludila svesni, pa ga maskiraju ili se odricu iskakanja svoje genijalnosti. Takvih ludila vecina ljudi ima, ali je njegovo iskakanje uslovljeno unutrasnjom potrebom da se iskaze ili sputano strahom od osude.
 
Dok se krošnja približava raju, jednovremeno koren dodiruje pakao.

To je zdravo drvo, dobro drvo, rodno bogato i plodno.

Suprotnost je kržljava strnjika bez krošnje i bez korena. E ta ti, u svom nerazumevanju, ko gladan pas lako icepi opanke.

Fina alegorija, u nju mogu da stanu svi nesrećni kreativci koji su iz svog pakla neumorno crpeli inspiraciju,
isisavajući sebe i sve oko sebe, ne retko do samouništenja.
Takvo drvo iako daje rajske plodove, ipak nije zdravo.
Zdravo je žito, iako posle njega ostaje samo strnjika koja cepa opanke. :)
 
Dok se krošnja približava raju, jednovremeno koren dodiruje pakao.
Bolje bi bilo da uzmeš za primer čovekovu savest, to je ona urođena, od Boga nam dana, intuitivna sena u nama koja nam, kao Dajmon Sokratu, pomaže da na brzaka osetimo šta je dobro a šta zlo. Oni koji imaju razvijenu savest, stalno u životu se preispituju da li učiniti ili ne učiniti nešto, uvek i osete grižu savesti kada nešto pogrešno učinu i onda im se to potvrdi kao slaba odluka. Lično smatram, tu u celosti podržavam i, naravno, nastavljam razmišljanje mog profesora Kovjenića, da je naša savest sudija našoj duši. Kada duša ostane bez tela, završi se ovovremena i ovozemaljska epopeja duše u toj ljušturi, ona duši sudi - predoči joj sve ono slabo što je učinjeno i onda odredi koliko vremena i će ta ogoljena duša da ostane bez tela ...
 
inspiraciju,
isisavajući sebe i sve oko sebe, ne retko do samouništenja.
Inspiracija kao samouništenje? Čega? Zar je uništenje slabljenje tela, a jačanje duše? Inspiracija, deo onog božanstvenog, intuitivnog, u nama, je volja duše za kreativnošću. Zar to neko normalan može da shvati kao nešto zlo u čoveku? Da li ste ikada u životu, osluškujući diktat duše i za oruđe upotrebili srce, nešto kreativno napisali, naslikali, izmuzicirali, napravili? Mi koji to jesmo, to je empirička činjenica, uvek posle toga na lice nabacimo širok osmeh, sladostrastni uzdah i pozitivnu energiju koja nas učini srećnim ...
 
Poslednja izmena:
Inspiracija kao samouništenje? Čega? Zar je uništenje slabljenje tela, a jačanje duše? Inspiracija, deo onog božanstvenog, intuitivnog, u nama, je volja duše za kreativnošću. Zar to neko normalan može da shvati kao nešto zlo u čoveku? Da li ste ikada u životu, osluškujući diktat duše i za oruđe upotrebili srce, nešto kreativno napisali, naslikali, izmuzicirali, napravili? Mi koji to jesmo, to je empirička činjenica, uvek posle toga na lice nabacimo širok osmeh, sladostrastni uzdah i pozitivnu energiju koja nas učini srećnim ...
Ti si možda idealan lik, ali ja se sećam svih tragičnih sudbina velikih stvaralaca koji su završili život u bolnici, ludnici,
ili samoubistvom, a svoje bližnje zapostavili i unesrećili.
 
  • Podržavam
Reactions: DUH
Ti si možda idealan lik, ali ja se sećam svih tragičnih sudbina velikih stvaralaca koji su završili život u bolnici, ludnici,
ili samoubistvom, a svoje bližnje zapostavili i unesrećili.
Zar i veliki stvaraoci nisu samo ljudi? Zar i njihovo telo ne može da oboli? Zašto imaš potrebu da to naglašavaš i šta time hoćeš da pokažeš i dokažeš? Zar sve velike mislioce smatraš ludacima? Šta je za tebe lično ludilo?
 
Zar i veliki stvaraoci nisu samo ljudi? Zar i njihovo telo ne može da oboli? Zašto imaš potrebu da to naglašavaš i šta time hoćeš da pokažeš i dokažeš? Zar sve velike mislioce smatraš ludacima? Šta je za tebe lično ludilo?
Odakle ti takav zaključak? Zar si zaboravio naslov teme, o tome je reč.
Stvaralački zanos, "ludilo", je jedno, a ludilo koje je predmet psihijatrijskog lečenja nešto sasvim drugo.
Među velikanima ima i jednih i drugih, prve obožavam, druge sažaljevam, ali njihova dela podjednako cenim.
 

Back
Top