Tamjan – miris bogova

Lada

Legenda
Poruka
52.215
Dletom se odlomi siva, poput papira tanka kora drveta iz čijih se “rana” izlučuju mlečno bele kapljice smole – suze koje se u dodiru sa vazduhom stvrdnu i postanu prozirno zlatne boje.

Smola dobivena prvim zarezivanjem se odstranjuje. Drugo zarezivanje, nekoliko nedelja posle, još uvek daje smolu slabije kvalitete. Tek trećim
6tamjan 1
zarezivanjem dobija se tražena kvaliteta. Na taj hiljadama godina nepromijenjeni način sabire se u Somaliji, južnom delu Saudijske Arabije, Jemenu, Omanu i severozapadnoj Indiji mirisna smola – tamjan.
 
Na samom rubu pustinje rastu gajevi niskog drveća iz roda Boswellia, okupani vrelim suncem. Iz daljine podsećaju na grmlje. Postoji desetak vrsta tamjana.
Njihove opšte karakteristike su neobično pernati listovi i mali cvetovi skupljeni u cvasti od dva do pet cvetova. Plod im je koštica. Zanimljiv je fenomen povezan sa samom biljkom: na visokim temperaturama drveće je zaštićeno izlučivanjem gustih smolastih isparenja koje na suncu sijaju poput plamena, nalik na zapaljeni grm koji je Mojsije video na planini Sinaj.

Najkvalitetniji tamjan na svetu dobija se od skromnog drveća koje raste u uskom pojasu gde se omanska pustinja graniči sa planinama Dofara.
Iako je poznato da se u Hristovo vreme godišnje iz ovog kraja izvozilo više od tri hiljade tona tamjana, danas se sakuplja samo nekoliko tona.
 
O zemlji koja se prostirala na području današnjeg Jemena i dijela Omana govorili su brojni antički autori nazivajući je Arabia Felix – zemlja zlata, tamjana i
6tamjan 3

začini. Zahvaljujući izuzetno povoljnom strateškom položaju na ulazu u Crveno more, bila je raskrsnica drevnih trgovačkih puteva. Njene velike prestonice bile su Sirvah (Shabwah), Marjab (Marib, Ma'rib) i Salalah, u čijem se zaleđu nalazi pomenuta planina Dofar, a koju Marko Polo pominje u XIII. veka kao grad blagostanja. Važan centar na Putu tamjana bilo je i čuveno ostrvo

U starim knjigama stanovnici ovih bogatih gradova južne Arabije pominju se kao manihejci, katabani i hadramauti, a sabejci kao odlični vodiči karavana i veliki mornari (Knjiga kraljeva opisuje posetu legendarne kraljice od Sabe Jerusalim i njen dar zlata i tamjana caru Solomonu). Osim što su bili vešti trgovci, uspeli su i da pustinju učine plodnom, pa grčki istoričari beleže da su uzgajali mnoge plemenite kulture i mnoštvo svakojake stoke. U prilog tome govore ostaci kanala za navodnjavanje i rezervoara vode. Grci dalje pominju da je unutrašnjost zemlje prekrivena gustim šumama u kojima rastu i stabla tamjana i mirte, palme, kalmus, cimet i druge biljke. Otac istorije, Herodot, kaže da je mornare sa brodova koji su plovili u blizini osvežavao pravi potok zdravog mirisa koji je doneo vetar sa kopna.
.
 
Stanovnici Arabije Feliks su svoje bogatstvo najviše dugovali tamjanu – smoli koja se u svim zemljama tadašnjeg sveta koristila u ritualne i svetovne svrhe. Egipćani, Grci, Feničani, Vavilonci, Rimljani i drugi drevni narodi bili su primorani da kupuju suze tamjana od njih. Budući da tamjana ne rastu samo u okolini, već i u Somaliji i Indiji, antički kulturni svet je pokušavao da pronađe načine i mogućnosti direktnog kontakta sa ovim zemljama i tako izbegne monopol Sabejaca. Kupovina tamjana bila je razlog da Egipćani otputuju u zemlju Punt, Feničani u Ofir, upad Grka u Indiju…

S obzirom na Sokotru, oko koje su se u antičko doba tkale mnoge legende, da je Saba u to vreme bila zatvoreno carstvo - poput Tibeta kasnije - razumljivo je da su se legende vrtjele oko Arabije Feliksa. Verovalo se da arapske ptice čuvaju cimet i krilate zmije na tamjanu. Za glavni grad Marjab, koji nije video nijedan Grk, verovalo se da je mesto mitološkog bogatstva.
 
Put tamjana

hidjra_big.jpg

Tamjan je bio veoma tražen kod svih naroda antičkog sveta, što je dovelo do razvoja široke mreže trgovačkih puteva koji su povezivali južni deo Arabije, odakle je dolazila ova dragocena sirovina, sa Mesopotamijom, Sirijom, Izraelom, Egiptom, Grčkoj i Rimu. Na ovim karavanskim putevima razvili su se brojni tržni centri, od kojih je najznačajnija bila Petra Nabatejska. Najvažniji pravac u blizini Petre bio je podeljen u dva pravca: istočni je vodio do Damaska, a severni je završio u Gazi. Karavanima sa kamilama je trebalo nekoliko meseci da pređu negostoljubiva pustinjska područja dalek put do Sredozemnog mora. Putovanje je bilo naporno zbog pustinjskih uslova, ali i opasno zbog razbojnika, jer su se duž ovih trgovačkih puteva trgovali i začini i drago kamenje iz Indije. Put kađenja bio je na vrhuncu u VIII. veka pre nove ere Pre nove ere, na prelazu u novu eru gubi značaj, a potpuno je pao u zaborav otkrićem morskog puta do Indije u 16. veku.
 
Tamjan kroz istoriju

Najstariji poznati zapis o upotrebi tamjana u Egiptu datira iz XV. veka pre nove ere pre nove ere, a pronađen je u grobnici kraljice Hatšepsut. Zapis govori o njenom pohodu na zemlju Punt (verovatno obalu Somalije) koja je trebala nabaviti tamjan. Tamjan je bio izuzetno važan u religioznim obredima kao što su dnevni obredi u čast boga Sunca Amon-Ra ili u posthumnim obredima jer se verovalo da se duše umrlih uzdižu na nebo u oblaku tamjana. Tamjan je služio za suzbijanje neprijatnih mirisa i odagnavanje zlih duhova. Takođe se verovalo da miris tamjana predstavlja prisustvo bogova jer se miris smatrao božanskim atributom i istovremeno je bio znak zahvalnosti bogovima.
U Vavilonu se koristio tokom rituala, molitvi i proročanstava. Tamjan se u Bibliji pominje dvadeset dva puta.
I reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi mirise i natafu, i šelete i hleb. Od ovih začina i čistog tamjana, sve u jednakim delovima, napravite tamjan za tamjan, mešavinu začina koju majstor pravi, umiva, čisti, sveti. I razbij nešto od toga u prah, i stavi deo pred svedočanstvo u šator od sastanka, gde ću se sastati s tobom. Čuvajte ovaj začin previše svetim!”
(Izlazak 30,34-36)

Tri kralja prinose Isusu mir, zlato i tamjan, a njegovo korišćenje u evharistijskoj ceremoniji simbolizuje uzdizanje molitava vernih.

Obožavaoci boga Šive u Indiji paljuju tamjan kao ritualni poklon božanstvu, kao i budisti prilikom svojih verskih ceremonija, kao i svakodnevnih obreda. U Kini se tamjan palio u čast predaka i kućnih božanstava, a u Japanu je prisutan u šintoističkim obredima. U staroj Grčkoj i Rimu tamjano drvo i smola palili su se kao žrtveni dar i kao zaštita od demona.
 
Upotreba tamjana
Iako nas reč tamjan podseća na hramove i crkve, od samog početka se koristio kao farmakopejski i kozmetički agens i kao sastojak parfema. Korišćeno je kao smola ili etarsko ulje dobijeno destilacijom biljne smole.

Bilo da je smola ili ulje, tamjan se odlikuje dubokim opuštajućim i umirujućim dejstvom na nervni sistem; ublažava napetost i anksioznost, produbljuje i usporava disanje i povećava koncentraciju. Stoga je razumljiva njegova česta upotreba u meditacijama i u svetištima. Paleći tamjan, stari Egipćani su čistili vazduh u bolesničkim sobama. Ugljena smola tamjana mlevena u prah nazvan kohl korišćena je za crtanje očiju tako prepoznatljivih na mnogim slikama i skulpturama egipatske umetnosti.

Plinije Stariji govori o svojstvima tamjana i označava ga kao protivotrov za biljku kukute, dok je Avicena preporučuje za niz telesnih oboljenja.
 
Na lekovitost tamjana ukazuje i bronzana kutija za lekove iz rimskog perioda pronađena kod Nina.
1634937091085.jpeg

Ono što ga čini posebnim u svetu je njegov sadržaj. Naime, u njemu su pronađene tri tablete čiji su osnovni sastojci olovni karbonat i tamjan. Da se radi o leku, potvrđuje s jedne strane tačno utvrđen odnos supstance u piluli (čija je ukupna težina 0,627 g, ili 1 rimski obolus), a s druge strane količina olovnog izbeljivača koja je unutar terapijske granice. Smatra se da su pilule korišćene oralno za loše varenje i za spoljašnju upotrebu kao prah za posipanje rana. Poznato je da tamjan pomaže u zarastanju ožiljaka, čireva i rana i poboljšava stanje kože sprečavajući stvaranje i produbljivanje bora. Takođe pomaže u lečenju cistitisa, respiratornih infekcija poput kašlja, bronhitisa, astme i stimuliše lučenje želudačnih sokova.
 
Šta drugo reći o tamjanu čiji se dim svakodnevno diže u slavu bogova na velikim svetkovinama i kućnim oltarima? Spaljeno je u Vavilonu u čast boga Marduka, u Indiji u čast boga Šive, u Centralnoj Americi su koristili kopajuću smolu, to je bilo neizbežno u Grčkoj, Rimu ... Molitve na raznim jezicima mnogih civilizacija od drevnih i nedavna prošlost su se uzdigla i uzdižu se nebeskim putem u mirisnom oblaku tamjana.

Autor: Svjetlana Pokrajac
 

Back
Top