Tamjan kroz istoriju
Najstariji poznati zapis o upotrebi tamjana u Egiptu datira iz XV. veka pre nove ere pre nove ere, a pronađen je u grobnici kraljice Hatšepsut. Zapis govori o njenom pohodu na zemlju Punt (verovatno obalu Somalije) koja je trebala nabaviti tamjan. Tamjan je bio izuzetno važan u religioznim obredima kao što su dnevni obredi u čast boga Sunca Amon-Ra ili u posthumnim obredima jer se verovalo da se duše umrlih uzdižu na nebo u oblaku tamjana. Tamjan je služio za suzbijanje neprijatnih mirisa i odagnavanje zlih duhova. Takođe se verovalo da miris tamjana predstavlja prisustvo bogova jer se miris smatrao božanskim atributom i istovremeno je bio znak zahvalnosti bogovima.
U Vavilonu se koristio tokom rituala, molitvi i proročanstava. Tamjan se u Bibliji pominje dvadeset dva puta.
I reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi mirise i natafu, i šelete i hleb. Od ovih začina i čistog tamjana, sve u jednakim delovima, napravite tamjan za tamjan, mešavinu začina koju majstor pravi, umiva, čisti, sveti. I razbij nešto od toga u prah, i stavi deo pred svedočanstvo u šator od sastanka, gde ću se sastati s tobom. Čuvajte ovaj začin previše svetim!”
(Izlazak 30,34-36)
Tri kralja prinose Isusu mir, zlato i tamjan, a njegovo korišćenje u evharistijskoj ceremoniji simbolizuje uzdizanje molitava vernih.
Obožavaoci boga Šive u Indiji paljuju tamjan kao ritualni poklon božanstvu, kao i budisti prilikom svojih verskih ceremonija, kao i svakodnevnih obreda. U Kini se tamjan palio u čast predaka i kućnih božanstava, a u Japanu je prisutan u šintoističkim obredima. U staroj Grčkoj i Rimu tamjano drvo i smola palili su se kao žrtveni dar i kao zaštita od demona.