Kako zbog svojih tako i zbog školskih obaveza mog sina, u svoj rodni grad najčešće
sam odlazila uglavnom samo tokom ljetnog raspusta. E, ali zato bih tada ostajala po
mjesec dana da nadoknadim sva nedostajanja. U avliji naše porodične kuće, nalazila se,
kako smo je mi zvali, ljetna kuhinja. Zapravo, to je u početku trebalo da bude veća garaža, koju
je poslije moj rahmetli otac ambiciozno pretvorio u dva manja stana. Prvi je bio u prizemlju
i koristili smo ga tokom ljeta kao ljetnu kuhinju, a drugi u potkrovlju među zidovima
opkovanim trstikom, oblijepljenim malterom pa premazanim svježim krečem. Kroz taj stan
u potkrovlju prošlo je mnogo porodica, jer smo ga godinama koristili za iznajmljivanje.
Iznajmljivali smo ga uglavnom mlađim bračnim parovima sa malom djecom koji su jedva
čekali da se osamostale po cijenu da budu podstanari. No, kako je u ratu kroz vanjski zid
stana prošišala jedna granata (i zaustavila se tačno kraj dimnjaka u dnevnoj
sobi, gdje nekim čudom nije eksplodirala), stan smo prestali iznajmljiveti do daljnjeg, to
"daljnje" se poslije oteglo, stan je zjapio prazan i služio kao neka vrsta ostave za stare stvari.
Jednog raspusta kad sam bila kod roditelja, u potrazi za nekim starim knjigama nađem se
u stanu. Prelazeći po prašnjavim koricama knjiga, odjednom mi se pogled zaustavi na maloj
šupljini koja se nalazila između dvije daske hrastovog poda. Unutar nje ugledah nešto što je
ličilo na kovanicu. Zapravo, vidio se samo njen sjajni metalni rub boje srebra. Prva asocijacija
bila mi je na siromašnog studenta Raskoljnikova iz romana Dostojevskog - Zločin i kazna, koji je
u podstanarskoj sobi skrivao zlato nakon što je opljačkao staricu i oduzeo joj život. Nasmijem
se svojoj ludoj mašti i pomislim kako niko od naših podstanara nije bio student, a i kovanica
nije bila zlatna, nego srebrna. Potom pomislim na sve one porodice koje su kroz godine
prolazile kroz naš stan u potkrovlju. Da li je ova kovanica možda dio neke njihove priče?
Možda je bila simbol sreće ili jednostavno zaboravljeni dio nekog svakodnevnog života.
Sve više sam postajala znatiželjna. Da li ju je neko namjerno sakrio ili je možda slučajno
zapalo među hrastove daske?
Sagnem se i pokušam da je izvadim. Ne ide. Zaglavila se. Pozovem sina i kažem mu da donese
neki oštar predmet. Donosi kuhinjski nož. Nakon kraćeg vremena kovanica se sjaji na mom dlanu.
Gledamo je. Na aversu stoji M. Theresia. 1780.
Kako je sin ljubitelj istorije govori mi da se najvjerovatnije radi o taliru austrijske carice Marije Terezije,
srebrnoj kovanici koja se koristila kao platežno sredstvo nekad davno. Pomislim da sam možda pronašla
pravu dragocjenost. Kako nigdje ne idem bez lap topa, nedugo potom sa kovanicom u džepu, kucam
u Google- talir Marije Terezije, procjena vrijednosti. Otvaram prvi ponuđeni link koji me vodi na sajt
Krstaricu, podforum Numizmatika.
Gledam, a ne mogu da vjerujem. Talir Marije Terezije iz 1780. iskovan je samo u tri primjerka i vrijedi
oko 30 000 eura. Srce mi udara ludački. Pogledam još jednom u kovanicu. Opet vidim 1780. ali
ovaj put ugledah poslije nule, doduše izlizan ali ipak vidljiv znak X. Odmah mi je bilo sumnjivo.
Bacim pogled nešto niže na sajt. Kovanica sa oznakom X uz godinu kovanja znači da je talir napravljen
u novije vrijeme kao suvenir. Prodaje se u Beču ili gdje već za 35 eura. I tako se moj kratkotrajni san o
iznenadnom bogatstvu raspade u paramparčad.
Ima jedna stvar koju mi je talir ipak donio. Kako sam se našla na Krstarici, sajtu na kojem ranije nikad
nisam bila, odlučila sam da ga malo istražim. Pretražujući podforume naiđoh na blogove preplavljene
poezijom, a kako sam i sama voljela pomalo da pišem, registrujem se i odvažim da prvi put javno objavim
svoj neki stih.
Otad je prošlo četrnaest godina, a danas kad gostujem na kojekakvim radio ili TV emisijama pa me pitaju
kako sam postala pjesnik i kako je sve počelo ja im ispričam ovu priču.
RiadaT.
sam odlazila uglavnom samo tokom ljetnog raspusta. E, ali zato bih tada ostajala po
mjesec dana da nadoknadim sva nedostajanja. U avliji naše porodične kuće, nalazila se,
kako smo je mi zvali, ljetna kuhinja. Zapravo, to je u početku trebalo da bude veća garaža, koju
je poslije moj rahmetli otac ambiciozno pretvorio u dva manja stana. Prvi je bio u prizemlju
i koristili smo ga tokom ljeta kao ljetnu kuhinju, a drugi u potkrovlju među zidovima
opkovanim trstikom, oblijepljenim malterom pa premazanim svježim krečem. Kroz taj stan
u potkrovlju prošlo je mnogo porodica, jer smo ga godinama koristili za iznajmljivanje.
Iznajmljivali smo ga uglavnom mlađim bračnim parovima sa malom djecom koji su jedva
čekali da se osamostale po cijenu da budu podstanari. No, kako je u ratu kroz vanjski zid
stana prošišala jedna granata (i zaustavila se tačno kraj dimnjaka u dnevnoj
sobi, gdje nekim čudom nije eksplodirala), stan smo prestali iznajmljiveti do daljnjeg, to
"daljnje" se poslije oteglo, stan je zjapio prazan i služio kao neka vrsta ostave za stare stvari.
Jednog raspusta kad sam bila kod roditelja, u potrazi za nekim starim knjigama nađem se
u stanu. Prelazeći po prašnjavim koricama knjiga, odjednom mi se pogled zaustavi na maloj
šupljini koja se nalazila između dvije daske hrastovog poda. Unutar nje ugledah nešto što je
ličilo na kovanicu. Zapravo, vidio se samo njen sjajni metalni rub boje srebra. Prva asocijacija
bila mi je na siromašnog studenta Raskoljnikova iz romana Dostojevskog - Zločin i kazna, koji je
u podstanarskoj sobi skrivao zlato nakon što je opljačkao staricu i oduzeo joj život. Nasmijem
se svojoj ludoj mašti i pomislim kako niko od naših podstanara nije bio student, a i kovanica
nije bila zlatna, nego srebrna. Potom pomislim na sve one porodice koje su kroz godine
prolazile kroz naš stan u potkrovlju. Da li je ova kovanica možda dio neke njihove priče?
Možda je bila simbol sreće ili jednostavno zaboravljeni dio nekog svakodnevnog života.
Sve više sam postajala znatiželjna. Da li ju je neko namjerno sakrio ili je možda slučajno
zapalo među hrastove daske?
Sagnem se i pokušam da je izvadim. Ne ide. Zaglavila se. Pozovem sina i kažem mu da donese
neki oštar predmet. Donosi kuhinjski nož. Nakon kraćeg vremena kovanica se sjaji na mom dlanu.
Gledamo je. Na aversu stoji M. Theresia. 1780.
Kako je sin ljubitelj istorije govori mi da se najvjerovatnije radi o taliru austrijske carice Marije Terezije,
srebrnoj kovanici koja se koristila kao platežno sredstvo nekad davno. Pomislim da sam možda pronašla
pravu dragocjenost. Kako nigdje ne idem bez lap topa, nedugo potom sa kovanicom u džepu, kucam
u Google- talir Marije Terezije, procjena vrijednosti. Otvaram prvi ponuđeni link koji me vodi na sajt
Krstaricu, podforum Numizmatika.
Gledam, a ne mogu da vjerujem. Talir Marije Terezije iz 1780. iskovan je samo u tri primjerka i vrijedi
oko 30 000 eura. Srce mi udara ludački. Pogledam još jednom u kovanicu. Opet vidim 1780. ali
ovaj put ugledah poslije nule, doduše izlizan ali ipak vidljiv znak X. Odmah mi je bilo sumnjivo.
Bacim pogled nešto niže na sajt. Kovanica sa oznakom X uz godinu kovanja znači da je talir napravljen
u novije vrijeme kao suvenir. Prodaje se u Beču ili gdje već za 35 eura. I tako se moj kratkotrajni san o
iznenadnom bogatstvu raspade u paramparčad.
Ima jedna stvar koju mi je talir ipak donio. Kako sam se našla na Krstarici, sajtu na kojem ranije nikad
nisam bila, odlučila sam da ga malo istražim. Pretražujući podforume naiđoh na blogove preplavljene
poezijom, a kako sam i sama voljela pomalo da pišem, registrujem se i odvažim da prvi put javno objavim
svoj neki stih.
Otad je prošlo četrnaest godina, a danas kad gostujem na kojekakvim radio ili TV emisijama pa me pitaju
kako sam postala pjesnik i kako je sve počelo ja im ispričam ovu priču.
RiadaT.
Poslednja izmena:
