- Poruka
- 1.712
"Oluja" drugim sredstvima
Za koji dan će četrnaesta godišnjica "Oluje". O tome kako je sve izgledalo pre četrnaest godina uglavnom se dosta zna. No, na životima običnih malih ljudi, biva vidljivo da zao duh "Oluje" i te kako još traje. O tome sam u jučerašnjem broju zagrebačkih "Novosti" objavio potpuno autentičnu priču, smatrajući je ilustrativijom i dojmljivijom od navođenja opštih podataka, ličnih sećanja i razmišljanja.
Porodica Radeka, Marinko, Marija i njihova dijeca, komšije i gotovo svi mještani otišli su iz Karina, 4. avgusta, 1995. godine, spašavajući živote.
Nisu znali Radeke tačno gdje idu, a imali su samo jednu potrebu. Da stignu tamo gdje se ne ratuje i ne puca, da konačno nakon više godina straha i strepnje osjete sigurnost i mirno zaspu znajući da će se sutra isto tako mirno probuditi. Da žive običan, mali, porodični život.
Trajalo je njihovo putovanje u neizvjesnost više dana i konačno su se zaustavili u Novom Sadu, gdje su odlučili otpočeti novi život. Nije bilo lako. Bez kuće, imovine, posla, bez novca. Samo najnužnije stvari i volja da se preživi.
No život je jači od svega. Radili su ne birajući posao, školovali djecu, vodili težak podstanarski život. Radovali su se malim stvarima, dječijem uspjehu u školi i njihovom odrastanju. Maštali su da se skuće i imali planove.
Računali su na imovinu koju su ostavili u Karinu, koja im je bila uzurpirana, ali za koju su znali da će im po svim ljudskim i božijim zakonima jednom biti vraćena. Karin je na moru i tamo je svaki kvadrat kuće i zemljišta vrijedan. Sa strijepnjom i nestrpljenjem su čekali da im se imovina vrati, pa su pokrenuli i sudsku parnicu pred općinskim sudom u Obrovcu.
Predmet je bio dodjeljen sucu Boži Vukušiću i on je konačno nakon četvrte rasprave u decembru, 2008 godine donio jedinu moguću presudu, da se imovina vraća onome čija je – Marinku Radeki.
Ali, ne lezi vraže. Uzurpator se žalio višem, županijskom sudu u Zadru smatrajući da su povrijeđena njegova prava, da je njegovo pravo na uzurpciju, starije od prava vlasništa porodice Radeka. I taj predmet još stoji na zadarskom sudu, a uzurpator se baškari u njihovoj kući na moru, koristeći je kao vikendicu u kojoj ljetuje i provodi trenutke odmora.
U međuvremenu porodicu Radeka je stigla velika nesreća. Marinko je otišao na jedno novosadsko gradilište gdje je radio zarađujući za život i 16. 01. ove godine, na tom gradilištu poginuo. Porodica je ostala bez hranitelja i uzdanice. U Novom Sadu žive kao podstanari boreći se svaki dan za egzistenciju kako bi danas zaradili ono što mogu potrošiti sutra, a u njihovoj kući na Jadranu baškari se bespravno uzurpator.
KO JE UZRPATOR?
Uzurpator porodične kuće Radeka je naročito zanimljiva ličnost i to ovoj priči daje poseban ton. Iznad svega je zanimljiva njegova društvena uloga i rekao bih sasvim specifična profesija od koje se po prirodi stvari ne bi smijelo očekivati da otima tuđe kuće i prisvaja tuđu imovinu. To je u svakoj vjeri i u svakome civilizovanome svjetonazoru težak grijeh. Uzurpator je svećenik. To je velečasni Darko Banfić, zaređen u Zagrebu, 30. 06. 1997. godine , a zaredio ga je sa još 25 svećenika u zagrebačkoj katedrali lično kardinal Franjo Kuharić. Velečasni Darko Banfić bio je župni vikar u Dugom Selu, vršio pastoralnu službu u Mariji Bistrici, pa potom bio župni vikar u Kutini i Donoj Stubici. Sada vrši upravu u župama Stari Farkašić,Mala Gorica i Žažina. Osim navedenih svećeničkih dužnosti velečasni Darko Banfić je urednik i voditelj emisije «Duhovna misao» koju emituje radio RTL. U tim emisijama velečasni se bavi tumačanjem svetih tekstova i njihovih poruka vjernicima...
Svoju svestranost velečasni Banfić potvrđuzje i tako što je član nogomentne reprezentacije hrvatskih svećenika, koja je, evo, ako niste znali, dvostruki evropski prvak među svećeničkim reprezentacijama.
Ono što je Radekama naročito teško padalo jeste arogancija i pretnje koje im je upućivao velečasni Banfić kad bi mu se obratili i molili ga da izađe iz kuće. Prva njegova rečenica bi uvjek bila – Ovo je hrvatska zemlja i vi ovdje nemate šta tražiti-. A potom bi sa čuđenjem gledao i govorio – Pa kako uopće možete ovdje dolaziti, kako vas policija nije pohapsila-.
HOĆE LI PRAVDA IKADA STIĆI?
Sin Marije i pok. Marinka Radeke, Miroslav, koji je postdiplomac na Ekonomskom Fakultetu u Novom Sadu i mladić koji vjeruje u ideale pravde i civilizacijska dostignuća, kaže da je krajnje začuđen ponašanjem velečasnoga Banfića.
“Ako ovako rezonuje jedan svećenik, intelektualac, čovjek koji bi po prirodi svoga zanimanja morao najprije voditi računa o moralu, moralnosti i hrišćanskim vrijednostima onda sam ja uvjeren da je on zalutao u tu profesiju. To nikako ne može biti stav cijele katoličke crkve. Žalba koju je napisao županijskom sudu u Zadru ostaje ružnim spomenikom neosjetljivosti, gramzljivosti i niskih ljudskih poriva da uživaju u onome što nije njihovo. On čak na to nije prinuđen siromaštvom, on tu boravi samo periodično i naša kuća služi mu kao ladanje. On živi stotinama kilometara odavde udaljen. Usput pokazuje sve elemente nacionalne netrpeljivosti i diskrimnacije vezane po tome osnovu. Koliko znam to je kažnjivo. U današnjem svijetu to ne prolazi, pa ni u Hrvatskoj.Žalba koju je uložio na jedinu moguću presudu će ostati u arhivama i sutra će to neko čitati čudeći se da je jedan svećenik posezao za ovakvim nerazumnim i nemoralnim, protuzakonitim i protuljudskim zahtjevima. Da zadrži nešto što nije njegovo. Znam da je sudstvo sporo i neefikasno, da su još ostali tragovi vremena iz devedesetih godina, ali postoji samo jedan način da se ovo razrješi, a to je da naša kuća bude opet u našemu posjedu. I to će se dogoditi. Danas ili sutra. Za velečasnoga Banfića mogu samo kazati ono što je Hrist kazao svojim mučiteljima – oprosti im gospode ne znaju šta rade-„
Miroslavova majka, Marija Radeka, na ovo samo uzdiše..i kaže.
„ Za mene „Oluja” traje sve do momenta dok ne dobijem nazad svoju imovinu. A to je previše, zaista previše godina. Evo skoro će nastupiti petnaesta godina kako našu kuću za svoj provod koristi jedan svećenik koji je odatle udaljen sa sluzžbom i boravkom više od 300 kilometara. I da je boga i pravde, i da je on zaista „božiji sluga” sada bi rekao, evo da platim to što sam koristio, lijepo sam se tu odmarao. Ovo je vaše. Da mi je savjest mirna. Ne, on kaže, ovo nije vaše, jer je ovo hrvatska zemlja. A naše je kuća i naših je tih 7 ari koje koristi, zna on to kao i ja”.
Čeka se dan kad će Radeke u posjed svoje imovine. Tad će za Mariju i najkrupnije posljedice „Oluje” polako u zaborav. Ništa nije tako blagotvorno kao pravda. No, neće u zaborav činjenica da je uzurpator njihove kuće i njihova imanja onaj za koga su to najmanje mogli očekivati. Jedan svećenik.
http://blog.b92.net/text/11317/"Oluja" drugim sredstvima/
-------------------
I dok Srbi rodjeni u Hrvatskoj ni dan danas ne mogu da povrate svoji imovinu, za to vreme neki drugi "Srbi" , kao recimo medved_bg idu da pune guse onima koji su proterali njihove sunarodnike i dan danas uzurpiraju njihovu imovinu....
I dok Radekama hrvatski svecenik porucuje da je to hrvatska zemlja i da oni tamo nemaju sta traziti, istovremeno neki drugi "Srbi" idu tamo i traze djavola. A posle kukaju i placu kad se kuci vrate razbijenog auta ili razbijene glave...
Za koji dan će četrnaesta godišnjica "Oluje". O tome kako je sve izgledalo pre četrnaest godina uglavnom se dosta zna. No, na životima običnih malih ljudi, biva vidljivo da zao duh "Oluje" i te kako još traje. O tome sam u jučerašnjem broju zagrebačkih "Novosti" objavio potpuno autentičnu priču, smatrajući je ilustrativijom i dojmljivijom od navođenja opštih podataka, ličnih sećanja i razmišljanja.
Porodica Radeka, Marinko, Marija i njihova dijeca, komšije i gotovo svi mještani otišli su iz Karina, 4. avgusta, 1995. godine, spašavajući živote.
Nisu znali Radeke tačno gdje idu, a imali su samo jednu potrebu. Da stignu tamo gdje se ne ratuje i ne puca, da konačno nakon više godina straha i strepnje osjete sigurnost i mirno zaspu znajući da će se sutra isto tako mirno probuditi. Da žive običan, mali, porodični život.
Trajalo je njihovo putovanje u neizvjesnost više dana i konačno su se zaustavili u Novom Sadu, gdje su odlučili otpočeti novi život. Nije bilo lako. Bez kuće, imovine, posla, bez novca. Samo najnužnije stvari i volja da se preživi.
No život je jači od svega. Radili su ne birajući posao, školovali djecu, vodili težak podstanarski život. Radovali su se malim stvarima, dječijem uspjehu u školi i njihovom odrastanju. Maštali su da se skuće i imali planove.
Računali su na imovinu koju su ostavili u Karinu, koja im je bila uzurpirana, ali za koju su znali da će im po svim ljudskim i božijim zakonima jednom biti vraćena. Karin je na moru i tamo je svaki kvadrat kuće i zemljišta vrijedan. Sa strijepnjom i nestrpljenjem su čekali da im se imovina vrati, pa su pokrenuli i sudsku parnicu pred općinskim sudom u Obrovcu.
Predmet je bio dodjeljen sucu Boži Vukušiću i on je konačno nakon četvrte rasprave u decembru, 2008 godine donio jedinu moguću presudu, da se imovina vraća onome čija je – Marinku Radeki.
Ali, ne lezi vraže. Uzurpator se žalio višem, županijskom sudu u Zadru smatrajući da su povrijeđena njegova prava, da je njegovo pravo na uzurpciju, starije od prava vlasništa porodice Radeka. I taj predmet još stoji na zadarskom sudu, a uzurpator se baškari u njihovoj kući na moru, koristeći je kao vikendicu u kojoj ljetuje i provodi trenutke odmora.
U međuvremenu porodicu Radeka je stigla velika nesreća. Marinko je otišao na jedno novosadsko gradilište gdje je radio zarađujući za život i 16. 01. ove godine, na tom gradilištu poginuo. Porodica je ostala bez hranitelja i uzdanice. U Novom Sadu žive kao podstanari boreći se svaki dan za egzistenciju kako bi danas zaradili ono što mogu potrošiti sutra, a u njihovoj kući na Jadranu baškari se bespravno uzurpator.
KO JE UZRPATOR?
Uzurpator porodične kuće Radeka je naročito zanimljiva ličnost i to ovoj priči daje poseban ton. Iznad svega je zanimljiva njegova društvena uloga i rekao bih sasvim specifična profesija od koje se po prirodi stvari ne bi smijelo očekivati da otima tuđe kuće i prisvaja tuđu imovinu. To je u svakoj vjeri i u svakome civilizovanome svjetonazoru težak grijeh. Uzurpator je svećenik. To je velečasni Darko Banfić, zaređen u Zagrebu, 30. 06. 1997. godine , a zaredio ga je sa još 25 svećenika u zagrebačkoj katedrali lično kardinal Franjo Kuharić. Velečasni Darko Banfić bio je župni vikar u Dugom Selu, vršio pastoralnu službu u Mariji Bistrici, pa potom bio župni vikar u Kutini i Donoj Stubici. Sada vrši upravu u župama Stari Farkašić,Mala Gorica i Žažina. Osim navedenih svećeničkih dužnosti velečasni Darko Banfić je urednik i voditelj emisije «Duhovna misao» koju emituje radio RTL. U tim emisijama velečasni se bavi tumačanjem svetih tekstova i njihovih poruka vjernicima...
Svoju svestranost velečasni Banfić potvrđuzje i tako što je član nogomentne reprezentacije hrvatskih svećenika, koja je, evo, ako niste znali, dvostruki evropski prvak među svećeničkim reprezentacijama.
Ono što je Radekama naročito teško padalo jeste arogancija i pretnje koje im je upućivao velečasni Banfić kad bi mu se obratili i molili ga da izađe iz kuće. Prva njegova rečenica bi uvjek bila – Ovo je hrvatska zemlja i vi ovdje nemate šta tražiti-. A potom bi sa čuđenjem gledao i govorio – Pa kako uopće možete ovdje dolaziti, kako vas policija nije pohapsila-.
HOĆE LI PRAVDA IKADA STIĆI?
Sin Marije i pok. Marinka Radeke, Miroslav, koji je postdiplomac na Ekonomskom Fakultetu u Novom Sadu i mladić koji vjeruje u ideale pravde i civilizacijska dostignuća, kaže da je krajnje začuđen ponašanjem velečasnoga Banfića.
“Ako ovako rezonuje jedan svećenik, intelektualac, čovjek koji bi po prirodi svoga zanimanja morao najprije voditi računa o moralu, moralnosti i hrišćanskim vrijednostima onda sam ja uvjeren da je on zalutao u tu profesiju. To nikako ne može biti stav cijele katoličke crkve. Žalba koju je napisao županijskom sudu u Zadru ostaje ružnim spomenikom neosjetljivosti, gramzljivosti i niskih ljudskih poriva da uživaju u onome što nije njihovo. On čak na to nije prinuđen siromaštvom, on tu boravi samo periodično i naša kuća služi mu kao ladanje. On živi stotinama kilometara odavde udaljen. Usput pokazuje sve elemente nacionalne netrpeljivosti i diskrimnacije vezane po tome osnovu. Koliko znam to je kažnjivo. U današnjem svijetu to ne prolazi, pa ni u Hrvatskoj.Žalba koju je uložio na jedinu moguću presudu će ostati u arhivama i sutra će to neko čitati čudeći se da je jedan svećenik posezao za ovakvim nerazumnim i nemoralnim, protuzakonitim i protuljudskim zahtjevima. Da zadrži nešto što nije njegovo. Znam da je sudstvo sporo i neefikasno, da su još ostali tragovi vremena iz devedesetih godina, ali postoji samo jedan način da se ovo razrješi, a to je da naša kuća bude opet u našemu posjedu. I to će se dogoditi. Danas ili sutra. Za velečasnoga Banfića mogu samo kazati ono što je Hrist kazao svojim mučiteljima – oprosti im gospode ne znaju šta rade-„
Miroslavova majka, Marija Radeka, na ovo samo uzdiše..i kaže.
„ Za mene „Oluja” traje sve do momenta dok ne dobijem nazad svoju imovinu. A to je previše, zaista previše godina. Evo skoro će nastupiti petnaesta godina kako našu kuću za svoj provod koristi jedan svećenik koji je odatle udaljen sa sluzžbom i boravkom više od 300 kilometara. I da je boga i pravde, i da je on zaista „božiji sluga” sada bi rekao, evo da platim to što sam koristio, lijepo sam se tu odmarao. Ovo je vaše. Da mi je savjest mirna. Ne, on kaže, ovo nije vaše, jer je ovo hrvatska zemlja. A naše je kuća i naših je tih 7 ari koje koristi, zna on to kao i ja”.
Čeka se dan kad će Radeke u posjed svoje imovine. Tad će za Mariju i najkrupnije posljedice „Oluje” polako u zaborav. Ništa nije tako blagotvorno kao pravda. No, neće u zaborav činjenica da je uzurpator njihove kuće i njihova imanja onaj za koga su to najmanje mogli očekivati. Jedan svećenik.
http://blog.b92.net/text/11317/"Oluja" drugim sredstvima/
-------------------
I dok Srbi rodjeni u Hrvatskoj ni dan danas ne mogu da povrate svoji imovinu, za to vreme neki drugi "Srbi" , kao recimo medved_bg idu da pune guse onima koji su proterali njihove sunarodnike i dan danas uzurpiraju njihovu imovinu....
I dok Radekama hrvatski svecenik porucuje da je to hrvatska zemlja i da oni tamo nemaju sta traziti, istovremeno neki drugi "Srbi" idu tamo i traze djavola. A posle kukaju i placu kad se kuci vrate razbijenog auta ili razbijene glave...