March 23, 2010 at 5:52pm
Kada je 1631 Mongolski šah Jahan, koji je voleo da veruje da je direktni potomak Džingis Kaana, rođen na hiljadugodišnjicu islama, gospodar sveta, božija senka kako su ga drugi zvali, počeo da gradi velelepni Taj Mahal (kojeg je indijski pesnik Rabidranat Tagore nazvao „suzom na obrazu vremena”) pred očima mu je jedino bila samo slika mlade devojke koja je prodavala začine na pijaci u blizini Agre.
Šah je tada imao 16 godina kada mu se pogled zakovao za njene oči. Bila je to kako kažu ljubav na prvi pogled. Sad je slomljeni gospodar smrti i četrnaestoro dece od kojih će jedno uskoro da preuzme njegov presto i da ga baci u tamnicu da iz nje do smrti gleda u mauzolej od belog mermera u kojem počiva njegova ljubav. Imalo je u šta i da gleda. 20 000 umetnika, klesara, kaligrafista, juvelira dovedeno je širom sveta da ukrasi belu nebesku grobnicu. U mermer u obliku cveća utiskivan je žad, safir, zlato i svo poznato drago i poludrago kamenje. To cveće nikad nije zamirisalo ali je plenilo svojom lepotom kao manifestacijom ljubavi koju je šah imao prema svojoj umrloj ženi. Mesto svog prestola građeno sedam godina koje se zvalo paunovo krilo ili pero a na čijem se vrhu kažu nalazio čuveni dijamant Kohinor. Šah je iz zatvora do smrti posmatrao za njega nedostižnu predstavu nebeskih vrtova i fonatana oko građevine koju je sazidao.
Zanimljivo je da je u islamu zabranjeno slikati po zidovima te su zidine hrama bile ukrašavane kaligrafskim natpisima odnosno svetim stihovima iz kurana u kojima su sadržane reči usko vezane za ovu svojevrsnu predstavu raja na zemlji. Šah je za svoju dragu ispisao božanske reči ljubavi i njenih plodova i time otvorio nebeska vrata na zemlji. Još jedna romantična legenda kaže da je šah nameravao da sa druge strane reke koja prolazi pored napravi isti takav hram u negativu koji bi bio sazidan od crnog mermera.. i predstavljao odraz u reci iste slike. Hram u kojem bi bio on sahranjen. Jer njih dvje su jedno. Nikad u istoriji nije zabeležen takav čin ljubavi.Nakon sazidanog hrama glavnom arhitekti su bile odsečene ruke da više nikada ne sazida takvu lepotu na zemlji ponovo.
Manje romantične verzije čitave priče kažu da su mongoli svojim veštim rukovanjem konjima i čistom prevagom topovima potukli indijske slonove i vojsku i vladali nemilosrdno 300 godina indijom u kojoj su rušili i spaljivali indjiske hramove a one velike koje nisu mogli tipa taj mahal koji je nakada bio hram boga šive su pretvarali u liče mauzoleje posvećene sebi i svojoj slavi.
Šah koga je izdao rođeni sin je umro u svojoj tamnici od prevelike doze afrodizijaka (vijagre) dok su mu se svakodnevno vrzmale lepotice po narudžbini dok ga nije jedina ćerka koja je brinula o njemu krišom sahranila u taj mahal pored svoje žene. Slika dve grobnice u samom zamku je samo mermerni sarkofag dok se prava tela nalaze duboko u podrumima hrama.
Eto, ovo i nije neka priča. Niti liči na priče kakve mi se vrzmaju po glavi ponekad. Ali, svi se mi svakodnevno šetamo po tankom zidu između spoznaje da ljubav nema granice, niti religije niti boje, niti rase.. da je ona sama vera za sebe... da je ljubav Bog! ..Do spoznaje da neki od nas ponekad gube veru u nju.. u sebe ili smisao svega.
Ja vas samo pozivam da posle ove pročitane priče svako napravi svoj hram:
Jer..
Nije važno kako ćemo umreti. Važno je kako smo voleli.
Poslednja izmena: