Quantcast

Sylvia Plath (1932-1963)

Vatreni Kamen

Domaćin
Poruka
4.191
http://1.***************/_cVGOhTgyiq8/S8c00T5ur1I/AAAAAAAAADo/291VTvSH49I/s400/INSIDE+COVER.jpg

Sylvia Plath je počinila samoubistvo, svesno je krenula na zadnje putovanje ka večnosti, sama je odlučila ne živeti više apsurdnosti života koji uistinu nije živela.
Prisjećam se Ženskog Lazara jedne od njenih najpoznatijih pesama, ako ne i baš najslavnijih.
Sylvia nam odmah na početku poručuje:
"Ponovno sam to učinila. Jednom u svakih deset godina uspevam u tome."
Nešto kasnije nastavlja:
"Umiranje je umetnost, kao i sve ostalo. Ja to činim izuzetno dobro."

Sylvia Plath je umrla, no svoju je poeziju uskrsla baš poput ženskog Lazara.

Po nekim teoretičarima poezije, Sylvia Plath je u svojim pesmama nudila ključni simbol za objašnjenje svog nepostojanja u stvarnom životu, simbol meseca, koji ima dvostruko značenje:
mesec je muza i majka koja nije rodila, nego usvojila dete.

Njena pesma"Brest" , koju je posvetila pesnikinji Ruth Frailight, je zapravo ženski duh zarobljen u brestu, ženski duh je duša drveta, a pesma je u isto vrieme i priča o Plahtovoj i može se interpretirati kao njena spoznaja.
Mesec je Meduza, lice zle boginje. Pesma je napisana u vreme kada su njene anksioznosti i oslobođena energija izrasatali ka eksploziji konačnog oslobođenja iz okova nepostojanja. "Brest" je čudesna pesma, iako neujednačena, nesigurna u sopstveni glas kao, proba, generalna proba za pesme koje će pesnikinja iz svoje nesretne duše kasnije iznedriti.
U ovoj pesmi je evidentno polagano nestajanje granice između stvarnosti i mašte. Metafora koja pomera osobu bliže svesti o prirodi.
Ova zbirku treba čitati kao alegoriju umetnosti koja koristi maskulinost kao svoju ključnu metaforu, to je pesma o snažnom dramskom inaglaskuu o iskustvu protivurečnosti duše. Prijatna a opet, razdvojene pukotine, kotao jutra, direktno evociraju osećaj nepostojanja, njene transcendencije i neiskustvenosti u osećanju osećaja ljubavi.Stih nas navodi na razumvanje da ime vranca, Ariel, sadrži ključ za samo razumevanje ove pesme; ime, na način na koji ga Plath upotrebljava, je konkretno ogledalo biblije kojom aludira na vatreno žrtvovanje, purifikaciju i neiskustvenost.
Neki kritičari njene poezije smatraju da je Plath bila drska u usmeravanju svoje poetike kroz strastvenu transsupstantaciju ženskog subjekta. U ovoj pesmi se moraju razdvojiti elementi, jer je u njoj važna poenta, jahačica je jedno sa vrancem, vranac je jedno sa pukotinom, a rosa na pukotini se sjedinjuje sa jahačicom, pesma je na čudan način "nematerijalna" kako sama pesnikinja nagovešćuje, svi detalji su samo duševni.
Pesma nije samo stih o vrancu Arielu, to je pesma o trenutku u kojem zastoj u tami prestaje biti statičan, trenutak u kojem se potencijalna žestina životinje u čoveku pusti sa uzice.
Snaga ove pesme je u snagi jahačice.
Kao i mnoge od njenih kasnijih pesama, snaga ove pesme je u oslobađanju moći, u traganju za korenima i opipavanju korena pesnikinjine i čitaočeve unutrašnje žestine.

Svakodnevnica

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi koji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrejanu, tek opranu
da napravi svoj poslednji ručak
za muža kojeg nema,
za decu koju neće videti kako odrastaju,
čak i za suseda ustanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i ranije spremala
ali joj nikad nije uspeo,
ručak koji će sama pojesti...

To je pesma koja je najavila njenu preranu smrt, pesma kojom je živeći osećaje izrazila osećaje.
Danas možemo reči da je Sylvia Plath uistinu pisala poeziju koju je osećala u sebi.

Ovo je deo iz maturskog rada o njoj.
mnogim pihićima je poslužio njen život za dokazivanje besmisla samoubistva!

Stakleno zvono, Stakleno zvono
Autor: Sylvia Plath
Prevod: Vucicevic Branko
Izdavac: Paideia ; Beograd, Sr.; decembar 2010.
ISBN-13: 9788674480762
Jezik: srpski (latinica); meki uvez; 223 strana; 14 x 21 cm


Moj prilog temi završavam nudeći vam:
 

Vatreni Kamen

Domaćin
Poruka
4.191
Hajde malo da je ne zaboravimo,sirotica...

Obešeni

Ščepao me za koren kose bog neki.
Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka.

Ko gušterov kapak škljocnuše s vidika noći:
Svet šturih belih dana u duplji bez senika.

Grabljiva dosada za ovo me drvo pribi.
Da je on na mom mestu, isto učinio bi.

..................

Ti si


Na klovna nalik, najsrećniji na svojim rukama,
stopala do zvezda i mesečeva lobanja,
sa škrgama k'o riba. Zdrav razum
zgrčenih palčeva na način dodoa.
Smotan u tebi poput kotura,
lovi svoju tamu k'o što sove rade.
Mutav k'o repa od četvrtog
jula do Dana svih budala,
o, ti visokonarastajući, moj hlepčiću.

Mutan k'o magla i iščekivan k'o pošta.
Dalja od Australije.
Atlas svinutih ledja, naš putujući račić.
Umotan k'o pupoljak a kod kuće
k'o sladjica u vrču salamure.
Vrša puta jegulja, bockavih.
Skakutav k'o meksički grah.
Ispravan k'o dobro izveden zbir.
Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom.
 

justEKV

Poznat
Poruka
7.650
Spaljivanje veštice

Na tržnici oni slažu suvo granje.
Gustiš od senki jadan je ogrtač. Nastanjujem
Svoje voštano obličje, telo lutke.
Bolest ovde započinje: ja sam pikado tabla za veštice.
Samo đavo može đavola da pojede.
U mesecu crvenog lišća penjem se na postelju od vatre.

Lako je tamu kriviti: čeljust vrata,
Utrobu podruma. Oni su iskričavost moju ugasili.
Crna tvrdokrila gospa drži me u kavezu za papagaja.
Kako ogromne oči mrtvi imaju!
Intimna sam sa dlakavim duhom.
Dim koluta iz grlića one prazne tegle.

Ako sam mala, ne mogu napraviti štetu.
Ako se ne krećem, neću ništa prevrnuti. Tako sam rekla,
Sedeći pod poklopcem, sitna i nepokretna kao zrno pirinča.

Oni odižu ringle, krug za krugom.
Puni smo mi skroba, mali moji beli drugari. Mi rastemo.
U početku to boli. Crveni jezici istinu će podučavati.

Majko svih buba, samo otvori šaku:
Proleteću kroz svećina usta poput neoprljenog noćnog leptira.

Vrati mi moje obličje. Spremna sam da odgonetnem dane
Kada sam se s prahom sjedinila u senci od kamena.
Moji gležnjevi se sjaje. Sjaj se penje uz moja bedra.
Izgubljena sam, izgubljena, u haljinama od sveg tog svetla.
 

justEKV

Poznat
Poruka
7.650
Možda nisi "prerasla", jednostavno se svi menjamo.. Ili si se baš samo ložila, pa si shvatila da ti ne leži, u tom smislu možda jesi prerasla. :D
Ja se nikad nisam ložila, ali je smatram velikim piscem, svakako. Ne prija mi mračna poezija toliko, ali da je lepa- lepa je. :)
 

Assamica

Primećen član
Banovan
Poruka
552
Možda nisi "prerasla", jednostavno se svi menjamo.. Ili si se baš samo ložila, pa si shvatila da ti ne leži, u tom smislu možda jesi prerasla. :D
Ja se nikad nisam ložila, ali je smatram velikim piscem, svakako. Ne prija mi mračna poezija toliko, ali da je lepa- lepa je. :)
I meni su njene fotke isto lepe.razumem da je bila osoba sa manijačnom depresijom,koja je verovatno malo utihnula rodjenjem dece .Isto mislim da je kao što sam negde i pročitala ranije ,mit o Silviji zasenio njen talenat.Postala je i jedna od ikona feminizma: žrtva nevernog muža i bezkompromisnog patrijarhalnog društva.Uprkos fizičkoj izuzetnoj lepoti i izvanrednom smislu za humor, njenu snagu i herojsku borbu protiv mračnih demona bolesti, ta činjenica nije uspela da nadvlada!
 

Ariodante

Domaćin
Poruka
3.346
a jesu feministkinje glavni "krivci" što je Silvija uopšte izašla iz senke mnogo popularnijeg muža, takođe pesnika. Sad, koliko je ona sama bila feministkinja i koliko se učitava feminizam u njenoj poeziji, to nisam sigurna.
negde sam pročitala da je u njenoj poeziji vidljiv uticaj t.s. eliota
 

gost 340638

Aktivan član
Poruka
1.036
Jeste,imao je tj.njegov odnos prema književnosti,imao je na nju uticaj.No,ostala je jedinstvena i svoja,mračna,tužna,ponekad razdragana...Obzirom na bolest i ovo je puno što je za sobom ostavila:heart:

Luna i tisovo stablo

Svetlost uma je to, hladna i planetarna.
Stabla uma su crna. Svetlost je plava.
Na moja stopala, ko da sam Gospod, trave polažu svoje jade,
Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
Dimne, utvarne magle nastanjuju to mesto
Od moje kuće odeljeno nizom nadgrobnih ploča.
Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

Luna nije izlaz. I sama je lice,
Belo ko zglob i strašno uznemireno.
More za sobom vuče, ko mračno zlodelo; ćuti
Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
Dvaput nedeljom, zvona izbezume nebo –
Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.
Oči ga slede i lunu pronalaze.
Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
Kako bih volela da u nežnost verujem –
Lice kipa, svećama umekšano
Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

Nisko sam pala. Cvetaju oblaci
Plavi i tajnoviti ponad lica zvezda.
U crkvi, potpuno će pomodreti sveci
Lebdeći na osetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

Lica i ruku ukrućenih od svetosti.
Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
A poruka tisovog stabla je tmina – tmina i tišina.
 

gost 340638

Aktivan član
Poruka
1.036
„Žena je dovršena.

Njeno mrtvo

Telo nosi osmeh ispunjenja,

Privid grčke nužnosti

Teče naborima njene tuge,

Njene bose

Noge kao da vele:

Daleko dogurasmo, gotovo je.“

deo iz pesme Rub,iz poslednje zbirke Ariel,napisanoj pre samoubistva!
 

gost 340638

Aktivan član
Poruka
1.036
Svakodnevnica -

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kazu - pisi, umri
ona stavlja glavu u pecnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji rucak
za muza kojeg nema,
za djecu koju nece vidjeti kako odrastaju,
cak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan rucak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
rucak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti..
 

Filijana

Poznat
Poruka
7.562
OGLEDALO


Posrebreno sam i egzaktno. Nemam predrasuda.
Što god vidim odmah progutam.
Onakvo kakvo je, nezamućeno ljubavlju ili nedopadanjem.

Nisam okrutno, samo istinoljubivo -
Oko malenog boga, četvorougaono.
Vreme provodim uglavnom meditirajući o suprotnom zidu.

Ruzičast je, s flekama. Tako ga dugo gledam
Da pomisljam da je delić moga srca. Ali on treperi.
Stalno nas razdvajaju lica i pomrčina.

Sad sam jezero. Jedna žena se svija nada mnom
Trazeći moje potvrde za ono što stvarno jeste.
Zatim se okreće onim lažovima, svećama i luni.
Vidim joj leđa i verno ih odslikavam.
Nagrađuje me suzama i pokretima ruku.
Važno sam joj. Dolazi i odlazi.
Njeno to lice svakog jutra smenjuje tamu.
U meni je mladu devojku utopila, i iz mene se jedna
starica
Iz dana u dan diže prema njoj, kao strašna riba.

Silvija Plat
 

gost 340638

Aktivan član
Poruka
1.036


ULIČNA PESMA(Street Song, 1956)

Suludim slučajem hodam netaknuta
Među uobičajenom gomilom
Preplavljen pločnik, ulica,
I žamorenje radnji;
Niko ni da trepne, da zausti
Da vikne da ovo sirovo meso
Zaudara sa mesarske satare,
Njegovo srce i utroba okačeni
I okrvavljeni dok goveđi tranširani obris
Pakuju ubice u belim mantilima.

Oh ne, jer ja se pravim pametna
Kao upravo odbegli idiot,
Kupujući vino, hleb,
Žuto krunisane hrizanteme –
Naoružavajući se najprikladnijim artiklima
Da odagnam, po svaku cenu, sumnje
Kojima prete trnovite ruke, stopala, glava
I ta ogromna rana
Rasipnički crvena
Sa oderane slabine.

Dok svaki moj unakaženi nervni završetak
Urliče svoj bol
Izvan dosega uha prozaičnih šetača,
Tako da, možda jedino ja, zloslutno obamrla tvojim odsustvom,
Jedina mogu da čujem
Isušujući vrisak Sunca,
Svaki pad i tresak
Progutane zvezde,
I, gluplja od svake guske,
Neprekidno blebetanje i šištanje ovog napuklog sveta.

PROBADANJE(The Goring, 1956)

Prašina arene zaprljana do tupog crvenila krvlju četiri bika,
Popodne na krivoj nozi pod okrutnošću gomile,
Ritualna smrt svaki put tek sklepana među spuštenim ogrtačima, neodmerenim ubodima,
Najjača volja činila se volja za ceremonijom. Ugojen, tamnog
Lica u svojoj lažnoj pozlati, resama, širitima, rojtama, pikador je

Uzjahao ka petom biku podižući koplje i polako ga spuštajući
Duboko u pognuti vrat bika. Dosadna rutina, daleko od umetnosti.
Instinkt za lepotom probudio se tek sa rogom bika koji je u uzdah
Gomile podigao zgužvan ljudski oblik. Čitav čin formalan, tečan kao ples.
Besprekorno puštena krv iskupila je dosadnjikavu atmosferu, neotesanost zemlje.
 

Vatreni Kamen

Domaćin
Poruka
4.191
JUTARNJA PESMA

Ljubav te navije kao podmazani džepni sat,
Babica te je potapšala po stopalima, i tvoj ogoljeni krik
Smestio se između čestica.
Naši glasovi odjekuju, uveličavaju naš dolazak. Nova statua.
U promaji muzeja, tvoja nagost
baca senku na našu sigurnost. Stojimo okolo uprazno kao zidovi.

Nisam ti više majka
Kada oblaci glade ogledalo da bi odrazilo njihovo sopstveno usporeno
Nestajanje pod rukom vetra.
Čitave noći tvoj dah kao noćni leptir
Treperi između spljoštenih ružičastih ruža. Budim se da bih čula:
Udaljeno more šumi mi ušima.
Jedan krik, i spotičem se o krevet, teška kao krava i rascvetana
U svojoj viktorijanskoj spavaćici.
Tvoja usta otvoreno čista kao mačja. Prozorsko okno
Beli i guta svoje bezizrazne zvezde. I sada ispituješ
Tu svoju šaku tonova;
 

Vatreni Kamen

Domaćin
Poruka
4.191
GROZNICA 41

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k’o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, greh, greh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene sveće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k’o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolevci odojče nežno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbeli njega radijacija
i ubija začas.

Tela preljubnika pomazujući
k’o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k’o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il’ bilo koga.
Telo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

Moja glava mesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
Celom sobom kamelija sam neizmerna
što žari se i ljeska, blesak do bleska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uzneti…
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Devica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
Raju.

- - - - - - - - - -

Nova godina u Dartmuru

Reći ću ti novost: svaka malena drečava
Prepreka obložena je staklom i čudesna,
Svjetluca i zvekeće u svečevom falsetu. Samo ti
Ne znaš kako da se spasiš od iznenadnog klizanja,
Zasljepljujuće, bijele, strašne, nepristupačne padine.
Preko nje se ne možeš uspeti riječima koje znaš.
Neće ti pomoći ni slon ni točak a ni cipela.
Došli smo samo da pogledamo. Previše si mlad
Da bi poželio svijet u staklenom šeširu.

1962. godine

- - - - - - - - - -

Među narcisima

Okretan, kriv i siv kao ovi martovski štapovi,
U plavoj jakni Persi se priginje među narcise.
Oporavlja se od nečeg na plućima.

I narcisi se klanjaju nekoj velikoj stvari:
Ona bučno drmusa njihove zvijezde na zelenom brežuljku gdje Persi
Njeguje tegobne šavove, i šeta i šeta.

Ima nekog dostojanstva u tome; ima i formalnosti -
Cvjetovi što bujaju kao zavoji, i čovjek koji se oporavlja.
Oni se klanjaju i uspravljaju: trpe takve napade!

A osamdesetogodišnjak voli mala stada.
Veoma je žalostan; užasni vjetar iskušava njegovo disanje.
Narcisi podižu pogled kao djeca, brzo, blijedo.

5. april 1962.
 

Vatreni Kamen

Domaćin
Poruka
4.191
U studiji koja je izazvala najžešću reakciju Teda Hjuza, Žaklin Rouz piše o njegovoj ulozi u životu Platove, u priređivanju pjesama za zbirku "Ariel", i uništavanju njenog posljednjeg dnevnika ("U tim danima smatrao sam zaboravnost esencijalnim dijelom preživljavanja," izjavio je jednom Hjuz), ali i o tome kako je Plat konstituisana kao književni objekat na bojnom polju kulturološkog preživljavanja. Hjuz je prikazan kako ućutkuje Plat, mijenjajući njen glas zbog sopstvenih interesa. Rouzova takođe navodi, ukazujući na stavove Alvareza, da se Plata zajedno sa Louelom smatrala prvakinjom novog pravca u poeziji koji je u to vrijeme naslovljen ekstremizam. Ovaj pokret Alvarez postavlja nasuprot drugom koji se razvijao u isto vrijeme a čija osnovna karakteristika je visoki formalizam. Plat i Sekston bile su jedine žene uključene u Alvarezovo obnovljeno izdanje antologije "Nova poezija" iz 1966, koja je prvi put objavljena 1962. godine kao dio definicije nove vrste pisanja. Bušner pjesme iz zbirke "Ariel" smatra sredstvom pomoću koga je S. Plat iz sebe izbacila otrov koji ju je godinama trovao; on tvrdi da su ove pjesme bile poput katarze za potisnuta osjećanja. U ovoj zbirci Plat je, prema njegovim navodima, stvorila savršenu mateforu za oslobođeno novo biće i za umjetnost koju ono mora da stvori - on je naziva očajničkom, ali uzbudljivom umjetnošću koja je svoj pravi iskaz pronašla u maskulinom nagonu za moći.

Citirajući Alvareza koji je S. Plat bio neka vrsta impresarija, Bušner navodi da je on ukazao na cirkularni tok pjesme "Ariel" koji je bio njeno omiljeno stilsko sredstvo, ali i da Alvarez u svojoj interpretaciji pjesme nije stigao do najdubljeg sloja strukture, koji nas vodi do Silvijine ljubavi prema prenošenju nedelikatnog značenja i koja je isključivo proizašla iz uvjerenja da je boginja-kučka bila muško u svojoj težnji za moći i osvetom. On sugeriše da se ova zbirka mora čitati kao alegorija o umjetnosti koja koristi spermatozoid kao svoju ključnu metaforu. Prema Krolj u pitanju je pjesma o snažnom dramskom iskazu, o iskustvu eklektičkog jedinstva. Godiva, razdvojene brazde, kuke i bobice, kotao jutra, direktno evociraju osjećaj ekstatičke transcendencije. Ona navodi da ime konja, Ariel, sadrži ključ za razumijevanje ove pjesme; ime, na način na koji ga Plat upotrebljava, je sasvim konkretna biblijska referenca kojom se aludira na vatreno žrtvovanje, purifikaciju i transcendenciju. Van Dajn navodi da je u čitavoj zbirci, a posebno u pjesmi o kojoj je riječ, Plat veoma drska u usmjeravanju svoje poetike kroz strastvenu transsupstantaciju ženskog subjekta. Čak i u ovom slučaju stvaralačka sloboda ističe se kroz figure koje su simbolički tjelesne i transgresivno seksualne, zaključuje Van Dajn.

Alvarez je napisao da je u ovoj pjesmi najteže odvojiti jedan elemenat od drugog. U pitanju je i tema; jahačica je jedno sa konjem, konj je jedno sa brazdom, a rosa na brazdi je jedno s jahačicom. Postoji, prema Alvarezu, u ovoj pjesmi još jedna naročitost; iako je nominalno o jahanju konja, pjesma je na čudan način "nematerijalna" kako je i sama pjesnikinja rekla. Svi detalji su duševni. Konačno, pjesma nije samo o pastuvu Arielu; ona je i o momentu kada zastoj u tami prestane da bude statičan, kada je potencijalna žestina životinje "puštena sa uzice." Ona je o žestini jahačice. Kao i mnoge od njenih kasnijih pjesama ona je o oslobađanju moći, o traganju za korijenima i opipavanju korijena njene sopstvene unutrašnje žestine.


Makovi u oktobru

Ni suncem udareni oblaci ne mogu jutros satkati takve
suknje.
Ni žena u ambulantnim kolima
Čije crveno srce tako zapanjujuće cvjeta kroz vlakanca njenog
kaputa -

Dar, ljubavi dar
Netražen
Od neba

Koje blijedo i užareno
Potpaljuje svoje ugljenmonokside, očima
Mutnim i ukočenim ispod polucilindara.

O Bože moj, što se to od mene napravi
Kad ova mrtva usta razjapljena vrište
U šumi prekrivenoj injem, u zori od mirisa različka.

27. oktobar 1962
Preuzeto sa Otvorenog foruma Cetinje
 

Xenoturbella

Primećen član
Poruka
559
~ Lady Lazarus ~

"I have done it again.
One year in every ten
I manage it--

A sort of walking miracle, my skin
Bright as a Nazi lampshade,
My right foot

A paperweight,
My face a featureless, fine
Jew linen.

Peel off the napkin
O my enemy.
Do I terrify?--

The nose, the eye pits, the full set of teeth?
The sour breath
Will vanish in a day.

Soon, soon the flesh
The grave cave ate will be
At home on me

And I a smiling woman.
I am only thirty.
And like the cat I have nine times to die.

This is Number Three.
What a trash
To annihilate each decade.

What a million filaments.
The peanut-crunching crowd
Shoves in to see

Them unwrap me hand and foot--
The big strip tease.
Gentlemen, ladies

These are my hands
My knees.
I may be skin and bone,

Nevertheless, I am the same, identical woman.
The first time it happened I was ten.
It was an accident.

The second time I meant
To last it out and not come back at all.
I rocked shut

As a seashell.
They had to call and call
And pick the worms off me like sticky pearls.

Dying
Is an art, like everything else.
I do it exceptionally well.

I do it so it feels like hell.
I do it so it feels real.
I guess you could say I’ve a call.

It’s easy enough to do it in a cell.
It’s easy enough to do it and stay put.
It’s the theatrical

Comeback in broad day
To the same place, the same face, the same brute
Amused shout:

‘A miracle!'
That knocks me out.
There is a charge

For the eyeing of my scars, there is a charge
For the hearing of my heart--
It really goes.

And there is a charge, a very large charge
For a word or a touch
Or a bit of blood

Or a piece of my hair or my clothes.
So, so, Herr Doktor.
So, Herr Enemy.

I am your opus,
I am your valuable,
The pure gold baby

That melts to a shriek.
I turn and burn.
Do not think I underestimate your great concern.

Ash, ash--
You poke and stir.
Flesh, bone, there is nothing there--

A cake of soap,
A wedding ring,
A gold filling.

Herr God, Herr Lucifer
Beware
Beware.

Out of the ash
I rise with my red hair
And I eat men like air."
 

Top