NASTAVAK
Priče posvuda
Naša grupa je u Potočare stigla u nedjelju, 9. jula, i provedena je kroz memorijalni centar, koji se nalazi upravo u onim zgradama u kojima su 28 godina ranije navodni mirovnjaci Nizozemskog bataljona izdali Bošnjake koje su trebali štititi. Memorijalni centar Srebrenica koji se sada tamo nalazi iznimno je impresivan u svakom pogledu – u istoj je ligi kao i drugi veliki memorijalni centri holokausta ili genocida bilo gdje u svijetu. Ovo je tim više izvanredno jer je postignuto na kratko — i uglavnom u izolaciji, s Potočarima koji su udaljeni nekoliko sati vožnje od najbližeg grada.
No možda je to jedna od prednosti centra – njegovo osoblje je skupina sastavljena većinom od preživjelih žrtava genocida, potaknutih unutarnjim požarima i prkosnih ideološkim nasljednicima ubica njihovih porodica i prijatelja, koji nastoje iskriviti ili potpuno izbrisati njihova košmarna, još uvijek živa sjećanja.
Amra Begić Fazlić, zamjenica direktora Centra, tu je više od 18 godina. Njena postojana, ohrabrujuća prisutnost jin je Suljagićevom bujnom jangu. Amrin otac, djed, 26 drugih rođaka i njena najbolja prijateljica ubijeni su u genocidu. “Čekali smo da svoje voljene ispratimo na vječni pokoj”, kaže ona, odražavajući osjećaje cijelog osoblja, “a sada čuvamo uspomenu na sve njih. Zato je to više od posla.
To je misija koja nema kraja.” U vrlo stvarnom smislu, ona i njezini kolege nose vidljive i skrivene ožiljke. “Žrtva ne mora nužno biti mrtva”, objašnjava ona, “mi smo neizravne žrtve genocida u Srebrenici.”
Almasa Salihović, komunikacijska direktorica Centra, imala je samo osam godina kada su joj bosanski Srbi doslovno istrgli brata iz ruku i odveli ga da ga ubiju. To su uspomene koje su je mogle – a vjerojatno i trebale – psihički ostaviti ožiljke za cijeli život. A ipak je optimistična, obično s osmijehom na licu, savršena profesionalka, koja je svoj razumljivi bijes i tjeskobu kanalizirala u strastvenu posvećenost sjećanju na svog brata i sjećanju na više od 8.000 drugih žrtava genocida.
Azir Osmanović, glavni kustos Centra, proveo nas je kroz izložbu pod nazivom “Stopama onih koji (ne)pređu” koja prikazuje očajničke pokušaje bošnjačkih muškaraca i dječaka da kroz šume pobjegnu iz Srebrenice u relativnu sigurnost Tuzle, najbližeg slobodnog grada. Većina ovih Bošnjaka je ubijena u relativno kratkom roku. Izložba prikazuje artefakte pronađene na njihovom tragu, uključujući cipele – sve što je ostalo od onih koji su ih nekoć nosili – poredane poput duhova u beskrajnom, nepomičnom maršu smrti.
Vidjevši ove cipele, pomislio sam na brda cipela u Auschwitzu, možda uključujući i one koje su nosili moj brat i baka i djed prije nego što su ugušeni plinom.
Azir je preživio marš smrti kao 13-godišnji dječak. Njegov 16-godišnji brat Azmir, koji je bio dio grupe nenaoružanih dječaka, nije. Azmirova lubanja je pronađena i identificirana DNK analizom 2018. godine. “Nakon što sam saznao da je to lubanja mog brata”, rekao je Azir, “osjećao sam se kao da je ubijen istog trenutka.” Azir je bratove posmrtne ostatke ukopao 11.07.2021.
Hasan Hasanović, koji vodi impresivan program usmene povijesti centra, koautor je knjige “Glasovi iz Srebrenice: Priče preživjelih o bosanskom genocidu”, istovremeno uvjerljive i srceprapajuće zbirke priča. Hasan nam je pokazao svoju rastuću arhivu, koja će garantirati da će sjećanja preživjelih služiti kao akademski izvor, kao i osigurati da će individualnost zločina, opisi svakog zločina kako su svjedočili ili doživjeli preživjeli, te identiteti mrtvih biti trajno upisani u bosansko – i svjetsko – kolektivno sjećanje. Ono što nas je sve zadivilo bila je sofisticirana profesionalnost Hasana i njegovog tima –
usmena historija koju su sastavili i nastavljaju prikupljati jednaka je onima prikupljenima u Memorijalnom muzeju holokausta u SAD-u ili u Zakladi USC Shoah.
Suljagić, direktor centra koji okuplja svoj uigrani tim, sila je prirode. Visok, bujan, harizmatičan, intelektualno briljantan s oštrim smislom za humor bez poštovanja i krajnje neustrašiv, pretvorio je centar iz provincijskog lokalnog spomenika u instituciju sjećanja svjetske klase. Također ga redovito ocrnjuju bosanski Srbi i srpski ultranacionalisti. U julu 1995. godine bio je prevoditelj Nizozemskog bataljona i preživio je jer je američki dužnosnik NATO-a stacioniran u Tuzli zapravo naredio komandi Nizozemskog bataljona da poduzme sve potrebne mjere “kako bi se osigurala sigurnost i sigurna evakuacija” Suljagića i još jednog prevoditelja Bošnjaka. Suljagić je potom radio kao novinar, izvještavajući s ICTY-a u Haagu, i bio je zamjenik ministra odbrane BiH, uz doktorat političkih nauka na Univerziteta u Hamburgu i predavanje međunarodnih odnosa na Internacionalnom sveučilištu u Sarajevu.
Jedinstvene tragedije — s univerzalnim implikacijama
Još jedna misao za kraj: obilježavamo žrtve holokausta jer su to naše porodice, naše zajednice, naši ljudi, ali i zato što su bile žrtve genocida, jer su bile žrtve užasnih zločina protiv čovječnosti. I mi moramo jednakom snagom priznati i obilježavati genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene nad bošnjačkim narodom u Srebrenici i drugdje.
Naš moralni imperativ mora biti da sve žrtve genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih sličnih zločina zaslužuju dostojanstvo i poštovanje da se njihova agonija i patnja priznaju i sjećaju. Preživjeli Auschwitz i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel učio je da je “holokaust bio jedinstvena židovska tragedija s univerzalnim implikacijama”. U istom smislu, vjerujem da je genocid u Srebrenici bio jedinstvena bošnjačka tragedija, iako s univerzalnim implikacijama, kao što je genocid u Ruandi bio jedinstvena Tutsi tragedija, iako, opet, s univerzalnim implikacijama.
Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti mora se promatrati kao jedinstvena tragedija iz perspektive i kroz prizmu njegovih žrtava, ali uvijek, uvijek, s univerzalnim implikacijama.
Također čvrsto vjerujem da
samo ako osiguramo da su svi prošli i sadašnji užasi – Auschwitz, Srebrenica, Bergen-Belsen, Kigali, Bucha – neumoljivo integrirani u svjetsku svijest, imamo barem šanse pobijediti protiv sila tame, netrpeljivosti, antisemitizma, rasizma, islamofobije, ksenofobije, homofobije i mržnje općenito koji ugrožavaju čovječanstvo u cjelini. “Nikad više” ne znači i ne može se dopustiti da znači nikad više samo za Židove. To znači nikad više nikome, nijednom narodu, nijednoj manjini. Nećemo stajati po strani – ne možemo stajati po strani – kada bilo koja skupina, bilo koja manjina bude žrtva, proganjana, potlačena ili ubijena. Zato je naša delegacija WJC-a otputovala u Potočare i zato smo se 10. i 11. jula pridružili bošnjačkom narodu u obilježavanju žalosti za žrtvama genocida u Srebrenici”, zaključuje Rosensaft.
(Al Jazeera/agencije, foto: Beta)