Svjetovi kroz prozor autobusa

Kad se samo sjetim svojih putovanja u djetinjstvu i vožnji
autobusima koji su me, zajedno s mamom i braćom, vodili
u gradove gdje su živjele naše mnogobrojne tetke i rođaci.
Posebno su mi bila draga ona putovanja koja su najduže
trajala, ona što su prolazila kroz živopisne predjele dok sam
ja, zalijepljenih obraza za prozor autobusa, upijala svaki
prizor.
Ali nijedno putovanje nije bilo kao ono do tetke iz Duvna,
koje je bilo najudaljenije od mog grada. Tada bih, po običaju,
mamu molila da sjednem do prozora pa bih naslonjena na
staklo uživala u pogledu na sve na šta smo nailazili: uredna
dvorišta, bijele kuće s crvenim krovovima, rascvjetale bašte,
zelene voćnjake, mirna sela koja su se smjenjivala sa bučnim
gradovima što su promicali u ritmu točkova....
Ponekad sam u dječijoj mašti zamišljala kako ljudi koji žive u
kućama pored kojih bi prolazili sigurno barem malčice liče na
njih. Kad bi autobus usporio, zagledala bih se u prozore što
su mi ličili na oči, neki široko razmaknuti i maleni, neki sa
spuštenim roletnama što su se doimali sanjivi i tihi, potom
oni veliki, blistavo sjajni poput bistrih očiju koje radoznalo
promatraju svijet do onih zamagljenih što umorno gledaju.
Krovovi iznad njih podsjećali su me na obrve, ponekad blago
podignute u čuđenju, ponekad spuštene, kao da kuća
zamišljeno gleda u daljinu. I bila sam sigurna da ljudi koji u tim
kućama žive moraju imati bar malo veze sa njima, jer kuće,
baš kao i ljudi, nose na sebi tragove života koji se u njima odvija.
Ipak, najljepši dio putovanja bio mi je trenutak kada bi se pred
nama počelo otvarati Duvanjsko polje. Već izdaleka, kroz
prozor autobusa, osjetila bih kako mi srce brže kuca, jer sam
znala da me čeka prizor koji bi me uvijek ostavljao bez daha.
Kada bi se sasvim približili, pogled bi mi lutao preko beskrajnih
zelenih prostranstava što su se širila pod modrim nebom kao
da dišu zajedno s vjetrom. I baš tamo, u toj nepreglednoj širini,
rasuta su bila stada divljih konja—slobodnih, ponositih, divnih
u svojoj snazi i ljepoti. Njihove grive vijorile su se dok su
galopirali u skupinama, a poneki bi konj zastao, podigao glavu
i osluškivao, kao da zna da ga neko s divljenjem posmatra.
Bilo je u tome nečeg čarobnog, nečeg što me svaki put iznova
očaravalo, kao da taj prizor nosi neku skrivenu tajnu slobode i
snage koju sam samo ja, iz svog malenog svijeta iza
prozorskog stakla autobusa mogla osjetiti i razumjeti.

Ponekad razmišljam o tome kako i danas mnoga djeca imaju
tetke i rođake u udaljenim gradovima, pa putuju. Putuju i na
more, i na planine, automobilima i autobusima, baš kao što
smo nekad mi. I pitam se, koliko oni od svega vide na
putovanjima do svojih tetaka, rođaka, mora.., jer njihove oči
su na tim putovanjima najčešće zarobljene blještavim ekranima
pametnih telefona.
Svjetovi kroz koje prolaze ostaju neprimijećeni, prozori ne
otkrivaju priče, kuće ne dobivaju lica, a u daljinama ne galopiraju
divlji konji.I da li, možda, samo možda, time propuštaju onu
tihu čaroliju koja putovanja čini nezaboravnima.

1738532924144.png
 
Poslednja izmena:

Back
Top