jelenasrna
Obećava
- Poruka
- 82
SVI SMO MI JEDNAKI < SAMO SU NEKI JEDNAKIJIII!!!!!!!!!
by Jelena Stojan Popovic on уторак, фебруар 8, 2011 у 8:07пре подне ·
Razmišljajuci o toleranciji, osvrnuh se na ovih dana za mene poražavajucu i žalosnu pojavu : Da prosto od pojedinaca kojih je malo,ali koji su se nekom svojim čudnim vezama slili u "jedno", posećajuci me svojim nastupom da zaboravim da sam u njihovoj blizini , ne dajuci mi prostora da išta govorim i prozborim na pojedinosti ,teme i pojave koje smatram da od njih bolje razumem i poznajem.
Nikoko , ni pod kojim uslovima , ne bih želela da ostanem nema na stvari o kojima i te kako valja govoriti, a sto ja imam za kazati,iako to zvuci neskromno, svakoko bi trebalo da se iznese i uvaži.!
Izvrgnuta ruglu , izbegavanju, ne osvrtanju na mene samu ...., povukoh se, ali se ipak u meni vrati osecaj samouvažavaja i samopoštovanja. Verovatno, zato se i usudjujem da o tome pišem, ne bi li do kraja istrajala u svojim stavovima , razmišljanjima i pogledima na svet!

Ali...mali milion puta u poslednje vreme ostadoh ne dorecena u pokusaju da izgovori prvu reč , ma,...prvo slovo , bejah zaustavljena i ignorisana .... I onda šta drugo, nego da sklonim - povučem i čekam drugu priliku, kada će se neko smilovati i dozvoliti mi da ipak nešto kažem ali...uzalud.
Nemam šanse na repliku, jer odmah dolazim u konflikt sa većinom, što remeti moj mir i zbog toga upravo shvatih da moram da se sklonim .
Žalosno je , što oni koji drže besede i ne daju mi pravo na odgovor uvek se pozivaju na toleranciju , razumevanje i jednakost.
Zvuci pateticno ali, oni kao da se rukovode konstatacijom Mike Antica:" DA SMO SVI MI JEDNAKI SAMO SU NEKI JEDNAKIJI".
"Ćutanje je zlato govorili su stariji , ali ja ne bih da ćutim ...
Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe?
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš!
by Jelena Stojan Popovic on уторак, фебруар 8, 2011 у 8:07пре подне ·
Razmišljajuci o toleranciji, osvrnuh se na ovih dana za mene poražavajucu i žalosnu pojavu : Da prosto od pojedinaca kojih je malo,ali koji su se nekom svojim čudnim vezama slili u "jedno", posećajuci me svojim nastupom da zaboravim da sam u njihovoj blizini , ne dajuci mi prostora da išta govorim i prozborim na pojedinosti ,teme i pojave koje smatram da od njih bolje razumem i poznajem.
Nikoko , ni pod kojim uslovima , ne bih želela da ostanem nema na stvari o kojima i te kako valja govoriti, a sto ja imam za kazati,iako to zvuci neskromno, svakoko bi trebalo da se iznese i uvaži.!
Izvrgnuta ruglu , izbegavanju, ne osvrtanju na mene samu ...., povukoh se, ali se ipak u meni vrati osecaj samouvažavaja i samopoštovanja. Verovatno, zato se i usudjujem da o tome pišem, ne bi li do kraja istrajala u svojim stavovima , razmišljanjima i pogledima na svet!


Ali...mali milion puta u poslednje vreme ostadoh ne dorecena u pokusaju da izgovori prvu reč , ma,...prvo slovo , bejah zaustavljena i ignorisana .... I onda šta drugo, nego da sklonim - povučem i čekam drugu priliku, kada će se neko smilovati i dozvoliti mi da ipak nešto kažem ali...uzalud.
Nemam šanse na repliku, jer odmah dolazim u konflikt sa većinom, što remeti moj mir i zbog toga upravo shvatih da moram da se sklonim .
Žalosno je , što oni koji drže besede i ne daju mi pravo na odgovor uvek se pozivaju na toleranciju , razumevanje i jednakost.
Zvuci pateticno ali, oni kao da se rukovode konstatacijom Mike Antica:" DA SMO SVI MI JEDNAKI SAMO SU NEKI JEDNAKIJI".
"Ćutanje je zlato govorili su stariji , ali ja ne bih da ćutim ...
Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe?
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš!