Svetolik Ranković, pisac iz perioda realizma

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
369.146
471150113_2383014592052553_4264851678293161522_n.jpg

Svetolik Ranković (1863–1899) bio je srpski pisac iz perioda realizma. Iako njegovo književno delo nije obimno, kritika ga ubraja u pronicljive autore koji su uspeli da prikažu sliku Srbije osamdesetih i devedesetih godina 19. veka.

Pošto je završio Bogosloviju, Ranković je otišao u Kijev, gde je upisao Duhovnu akademiju. U Kijevu se upoznao i sa istorijom ruske i svetske literature, a najveći uticaj na njega ostavila su dela Tolstoja, Gogolja, Gončarova, Koroljenka i drugih ruskih pisaca. Uticaj Tolstoja i Dostojevskog posebno je primetan u Rankovićevim romanima i odnosi se, pre svega, na izbor teme i junaka, slikanje unutrašnjeg života, humanistički odnos prema čoveku zapalom u bespomoćan položaj, prirodu sporednih lica kao prikrivenih komentara pojedinih junakovih osobina, kompoziciju.

Dela:
- Porušeni ideali,
-Seoska učiteljica,
-Gorski car,
-Propovetke.
 
Roman "Seoska učiteljica" objavljen je 1898. godine i pripada periodu realizma. U njemu pratimo život mlade učiteljice Ljubice, žene pune ideala i zanosa, kojoj već prvi dodir sa seoskom sredinom donosi velika razočaranja. Pisac je društvenu stvarnost opisao kao sumornu i mračnu, a opis seoskog života lišio bilo kakve idealizacije. Roman obiluje sjajnim prikazima složenih psiholoških stanja likova, a Ranković je maestralno vladao tehnikom upotrebe unutrašnjih monologa. Ovaj roman je najviše uticao da ga kritika proglasi rodonačelnikom psihološkog romana u srpskoj književnosti.
 
Život i smrt

Odjeknuo je i umuknuo poslednji zvuk manastirskog zvona...
Još se razleže tiho brujanje kao sa onog sveta samo u ušima bolesnikovim, gore u manastirskom konaku, gdeno se viđahu otvorena vrata. NJemu se čak činjaše da čuje još i onu dosadnu škripu zarđalog klatna, koja vazda prethodi glasu zvona, dok se ne pomeša sa njim.

U manastiru opet nastade tišina, koju prekidaše strahovita lomljava, brujanje i šuštanje guste manastirske šume, pomešano sa besnim zviždanjem i fijukom đerdapske košave... Po nebu jure i snuju čas gusti i crni, čas rastresiti i razvučeni zagasiti i beličasti oblaci, silaze nisko, nisko, zakačinjući počešće najviši deo šume, koji se, pravo pred očima bolesnikovim, uzdiže s druge strane potoka... Provlači se kroz gusto bukovo lišće ogromna povesma sivih oblaka, vijući se dalje i preturajući se visoko nad nedoglednom dolinom dunavskom. Čini se iznemoglom bolesniku da sluša i njihovo šuštanje, i ono mu izgleda onako isto zlosluto i jezivo, kao i poslednji odjek jasnog zvona... I ne zna ni sam šta mu je strašnije i mučnije, šta mu navlači na dušu ledenu stud; da li ove ogromne zagasito sive mrlje, što se nose lako pod nebesnim svodom, ili ove zagasito crvene krvave, što plivaju pred njim u zemljanom sudu... On otimlje oči od ovih sumornih prizora, ali je sve pred njim crno, sumorno, strašno... I kao da iz cele ove mešavine veje oštri samrtni dah... Vetar jurnu u sobu i dohvati bolesnikovo uvelo lice, pokrete mu vlažne vlasi i pirnu preko vrela čela, po kome se poređale graške znoja... Bolesnik se strese od iznenadne hladnoće i prevuče suhom rukom preko čela. Iz upalih iznemoglih grudi ote se težak uzdah, pa se za njim razleže ono zlosluto, kratko, suho kašljanje..

On ćuti i gleda, a u oku mu se ogleda ona sumorna ravnodušnost, koja je svojstvena nekim ljudima pri poslednjim časovima života im. Ta on je davno sve promislio i sredio svoje misli, davno se pomirio sa svojom crnom sudbinom, pa samo čeka da nastupi i taj poslednji čas. Sve misli o prošlom životu, sve nade i snove mladosti zavio je gustom koprenom zaborava i kao nekog prezrenja... Hladna surova smrt zauzela je sve misli njegove i stegla mu mozak svojim paklenim otrovnim noktima. On se predao ovom strahovitom nenadu, jer ne osećaše u sebi dovoljno snage da se bori sa njim.

Pa ipak beše jedna misao, koja se još s prvim znacima nesrećne bolesti javila, koja ga nije ostavljala za vreme celog bolovanja, pa evo i sad mu ona lebdi u pameti i navlači mu neku setnu zamišljenost na oči i bledo, ispisano mnogim borama čelo...

»Kad se to začelo?« pita se jadnik hiljaditi put, i sve mu se čini da od rešenja toga pitanja zavisi dela njegova sudbina, pa se još upornije, još nervoznije predaje pustoj misli, razmatrajući u pameti sve slučajeve i događaje svoga paćeničkog teškog života. A misao ide sve dalje i dalje, vezujući se za druge, raznovrsnije i blažije misli, Dok se polako na usnama paćeničkim ne pojavi osmeh, i u očima zaigra veseo sjaj... Zaneo se u prošlost...

Odjedared mu dopre do uha zveckanje zvonaca i praporaca, kojima kočijaši u ovome kraju kinđure svoje konje. NJemu dođe neobično milo ovo jednačito zveckanje u raznim tonovima, koje se još iz daljine slivaše u jedan odmereni takt: tres... tres — tres... Izgledaše mu kao da ga neka ne vidljiva, nu prijatna sila obgrli, pa mu priča o dalekom, davno zaboravljenom detinjstvu, i čini mu se da je nekada, još dok ga milovahu vetrovi sa Rudnika, Maljena i Medvednika, dok ga, slabunjava, čuvaše nežna roditeljska ruka, čini mu se da je još tada jedared ovako isto ležao, a iz daljine se čulo ovo isto zanosno jednačito zveckanje: tres — tres... tres — tres...

Pretvori se sav u uho, a u očima sija živi plamen nenadne sreće.
Zveckanje se približuje, zvuci sve jasniji, vetar nanese i glas vesele pesme... Jest, pevaju ; čuje to jasno. Hej mladosti !...
Stadoše pred vratnicama, a odmah zatim zazveketaše oficirske sablje preko pomošćenog dvorišta manastirskog, razleže se pesma, uzvici muški i ženski. Bolesnik čuje kako jedni upadoše u ćelije manastirske, a drugi u kuhinju. Opet vrisak, smeh i neko potmulo gunđanje. To se, bez sumnje, javlja iguman nemilim gostima.

— Hej, vina ovamo!
— Kaluđeru, kolji jaganjce!
— Svirajte, cigani!
— Zdravo, družino!
— Ura!!...

I odjednom grunu orkestar, zahori se pesma, uzvici, vrisak...

— Vina!... Kamo vina, kaluđeru !
— Hej, da se pije !

Bolesnik se izdigô na postelji, podupirući slabo i suho telo mršavim rukama, pa gleda žudno kroz otvorena vrata i sluša veselu pesmu i svirku, sažižući vrelim očima ovaj nenadni čudni prizor...
 
Veselje !... Ta i on se do skora tako veselio, pevao sa drugovima bez prestanka, igrao bolje od sviju njih, smišljao i sastavljao najveselije izlete i pijanke, na kojima je bio duša zabave... Orila se pesma po kitnjastim palanačkim bašticama ili po ravnim dubravama, grmila je svirka, teklo je rujno vino, tutnjila je zemlja pod nogama lakih igrača, a vazduh se prolamao od uzvika i veselja... I sve je to bilo kao juče: još mu je sveža u pameti svaka šala, svaka doskočica na poslednjoj pijanci. I odjednom — evo!... Ali otkud, otkud... kad se to počelo ?...

Odjednom, kao po komandi, umuknu orkestar, prekide se pesma, ućutaše glasovi. Tajac se produži nekoliko minuta...
— Šta ?... Ne može biti !? — začu se nekakav oštriji glas, a za njim potmulo igumanovo gunđanje:
— Idite, ako ne verujete, pa vidite...

Gosti pođoše preko dvorišta i zatim zalupaše mnoge čizme uz stepenice, koje vode sobi bolesničkoj. Na vratima se pojavi jedno crveno, mlado, zajapureno lice, na kome ni neočekivana vest nije mogla odjednom izbrisati tragove neobuzdana veselja. Za njim se pojavi drugo, pa treće, ispuni se cela soba gostima. Kako je ko ugledao bolesnika, svaki je zastao kao okamenjen, odjednom se navuče bledilo na svima licima i sve oči ostadoše kao prikovane na onom bledom, smežuranom samrtničkom licu sa koga neprestano veje nekakva ledena stud... Bolesnik se opet zakašlja I pljunu u činiju pored sebe. Svi pogledaše u sud po kome plivahu crvene mrlje. Iz nečijih grudi ote se vrisak...

— Ivo, jesi li ti?
— Otkud ovde?
— Šta je to s tobom?

Poleteše mnoga pitanja bolesniku, a on se osmehnu tužno i mahnu rukom jednom gostu. Ovaj priđe i saže se ka bolesniku...
— Kakvo je ovo društvo?... Otkud naši ovde... i ti? – prošapta on.
— Ženi se Stojković... naš drug, sećaš se,- odgovori oficir glasno i osvrte se.

Iz gomile se izdvoji jedan razvijen, zdrav, otresit kapetan, sa velikim zašiljenim brcima, pa priđe bolesniku, i pruži mu ruku.
— Zdravo! – zagrmi on krupnim, jasnim glasom. – Kako da me se ne seća... He vraga, a ja ti poslao pozivnicu u Beograd. Ne mari... evo sad lično... Batali ta bapska posla, pa sutra da mi dođeš na svadbu. –I on mu opet protrese ruku živo, plahovito.

Bolesnik se gorko osmohnu i privuče ga bliže k sebi.
— Neka ti je srećno veselje... pozdravi mladu, - reče on, pa se zamisli. – Bar ću imati koga da mi izađe na grob, ako ovde umrem...

Gosti osećahu nezgodu, upravo strah od daljeg bavljenja u ovoj sobi, gde tako jasno i tako strahovito veje užasan dah ledene smrti.
Jedan po jedan oprostiše se sa bolesnikom i nestade ih mnogo brže no što su se pojavili. Posle nekoliko minuta začu se ono isto zveckanje praporaca, ali se sad ne ču ni jednog glasa, ni jednog zvuka... Tiho, gotovo krišom, udaljiše se veseli gosti, samo ih odavaše ono brujanje i zveckanje jasnih praporaca, koje se tiho, kao jesenje jutro, razlevaše po gustoj nedoglednoj manastirskoj šumi.

A bolesnik, zanesen tim čarobnim zveckanjem, predao se sav nekakvoj živoj misli, koja ga je svega obuzela:
»On se ženi ! ponavljaše on u sebi, čudeći se tome svetu ... Što će im to sad, kad se sve svršava? Nema više u svetu ni sreće ni radosti, ničega!... Nastupaju poslednji dani... Gle kako se mrak lagano prikrada i razliva po okolini, kako lako i brzo nose mutni oblaci, kako se vitla i fijuče besni vetar... Zar to nije smrt, koja polako grabi u svoje razjapljene čeljusti celu prirodu ?... Brr... hladno !« i bolesnik navuče na sebe topao pokrivač.

»Ta oni žive, pred njima je još ceo život... Gle samo kako su svi zdravi i veseli ! A ja ? Ja samo osuđen, odvojen od sveta. osećam jasno blizinu smrti. Za njih je život, a za mene«...

Misli mu se naglo presekoše, jer mu se učini da kroz plahovito zviždanje vetra opet čuje ono zanosno zveckanje. On se podiže na ruke, otvara usta i sav se predaje sluhu... Sluša... sluša živo, sa nestrpljenjem i sve jasnije razlikuje one sitne i jasne srebrne zvuke, što izlaze iz mnogih zvonaca, pa se svi pomešaju i sliju u jedan čudnovat mnogosložan zvuk...

»Jest, to su oni !«... Život se još javlja, da bi što jače izneo na videlo svoga protivnika, crnu smrt.

Mrak je pokrio celo dvorište ; u manastiru je zavladala mrtva tišina, samo što vetar još jače vitla i, jureći kroz otvorenu zvonaru, zabruji pod razjapljenim ustima velikoga zvona i ponese taj potmuli glas preko mirnih sela, plašeći odocnele planinke i rudare.

Izvor
Biblioteka srpskih pisaca, Svetolik P. Ranković, celokupna dela, knjiga druga, str. 83-90, IP "Narodna prosveta", Beograd
 
Jesenje slike

Sumorna, vlažna, studena i duga jesen. Sumorna kao što su moji dani, stara i dugotrajna, kao što su moje godine, vlažna i tamna, kao što su moje oči, studena, kao što je moje srce, moja krv...
Čini se i sunca nema, ugasilo se, a za njim se, postepeno, primiče hladna ledena smrt... smrt bez vaskrsenja... jesen bez jarkih boja, bez poslednjeg oproštajnog osmejka ledenog neba...
Čamotinja i tuga prodiru u dušu...
I sediš tako u čami, a duša se vine u beskrajne prostore, tražeći ma gde svetla zraka i, najedared, pred tobom se nose sjajne slike, sa kojima se duša jedini i ti zaboravljaš na sve oko tebe, na ceo svet, i živiš novim, svetlim, mladim životom i blagosiljaš sudbinu za taj trenutni darak...
U tim slikama vidim tebe, mila jeseni, iz mladosti moje i blagosiljam one dane, koji su sa dušom mojom sjedinjeni, te neće nikad u zaborav otići...
 
Bio sam mlad a bila je jesen u mojoj Jasenici i ona je zarezala duboke i svetle uspomene u mojoj duši. Stojim na brežuljku i posmatram tu jesen čarobnu, posmatram njene divote i njene bogate darove, posmatram one jedinstvene, dragocene slike, obasjane blagim sunčanim zracima, urešene raznobojnim kitnjastim okvirima, izmalane sjajnim, živim, čarobnim bojama, kakve samo priroda može dati, pa tako zanesen, očaran, ne znaš kud pre da pogledaš, gde pre da se okreneš... Kud god pogledaš, sve je oko tebe prepuno, prerodilo, učvrslo, zabreklo, sve puno i sito, sve slatko, ka' sama medovina...

Pogledaš li u grozne vinograde, okićene crnim, ka' smola, ili žutim, ka' ćilibar, grožđem, punim medenog soka - melema za umorne, malaksale grudi... Preskoči samo preko jedneka, priđi onoj granatoj dunji nasred vinograda, osetićeš njen čudnovati miris; lezi pod nju i gledaj, kako ti se nad ustima vije opušćen grozd od čardaklije... ne treba ti ni da se mučiš, samo zini... Tri koraka od tebe raštrkala se pozna šeptelija, lišće u pola opalo, a na golim i crnim, rapavim grančicama žute se slatke praske, ka' istovetno smilje.

Ležiš tako i obrćeš glavu, pa čisto ne znaš, kud ćeš pre da pogledaš... ili u grozd, što ti nad glavom visi, ili na mirisne, žute dunje, koje se polako ljuljuškaju na tankoj grančici, šaleći se i ašikujući sa tihim jesenjim povetarcem, ili na slatke praske, ili na presamićene "pandare", što se žute, pa već gotovo pocrvenele, nabrekle, pa pune soka, ka' dojke u Marjanove snaje... Ili ćeš da gleneš na crveni drenak, što ti se gotovo uz same uši oteg'o, ili na morastu tamnjaniku što miriše ka' naš Andreja crkvenjak, ili na crnu kameničarku, ili na žutu smederevku, što je slađa od same medovine i lepša od ćilibarskih brojanica rudničkog prote... Gledaš pa ne znaš kud ćeš i šta ćeš pre... Štrpneš puce od čardaklije, pa ga založiš sa drenkom i tamnjanikom, pipneš mirisnu dunju, pa te žao da je kidaš... omirišeš je pa priđeš šepteliji, zagrizeš onako na grani, pa osetiš kako ti usna za usnu prijanja a kroz grlo prolazi sama medovina.

Sit si, trbuh hoće da se provali, pa opet štrpkaš. Opet lezi pod dunju, pa kad se odmoriš, oči ti se otimlju na gust voćnjak, u dolini pod vinogradom. Teško se dići, al' te mame debeli hladovi, zelena trava i slatko voće. Digneš se pa hajd', gotovo kombrljajući se, do u dolinu, a tamo te čeka drugi raj!...
 
Zada'ne te miris od voća i divna hladovina, pa se, zadovoljan, spuštaš pod gust orah... Trava te zagolica po vratu, mrdneš malo i pritisneš je glavom, pa si onda miran i spokojan. Iz avlije te ugledaju goluždrava deca pa, i ne pitajući te, eto ti cele gomile. Jedni se penju na orah, drugi na karamanku, treći na ivovaču, šećerliju ili na kraljicu, vodenjaču, slatkaču ili na pozni mednjak ili arapku, takišu, i dok si trenuo oni napunili svoja prljava krilanca i svako se žuri da ti donese svoje "lepse" kruške, jabuke, oraje, šljive i - purene zelenjake (babice), što svakom, po dva-tri, iz nedara vire... Ti ne moraš sve to pojesti, uzmi makar što god, bar onu veliku, žutu karamanku, što je s jedne strane gotovo pocrvenela, a ostalo će ti mačići oko tebe oglodati i posisati!...

Ti samo lezi, gledaj, naslađuj se i pitaj sam sebe šta može biti lepše...

Nad tobom treperi i šuška zeleno i polu-suvo lišće orahovo; zagledaš se u jednu crnkastu prugu, na njegovom pepeljavom deblu, pa ideš očima za njom, do rakalja; odatle pređeš na veliku granu, što je udarila čak do vodenjače, i među zelenim orahovim listovima ugledaš žutu krušku... Gledaš je tako, gledaš, pa tek ugledaš na širokim rakljama kamen, što su ga deca zabacila mlateći kruške. Taman se dobro zagledaš, kad - a odozdo, kroz lišće čuješ: tup - tup - tup, pa tek; cvrc po samom čelu - i orah se skotrlja na travu... Čuješ kikot oko sebe, al' ti se činis da nisi ni osetio, pa ne smeš ni da se počešeš, i ako te to dobro svrbi...

Okrećeš glavu na drugu stranu. Na pet koraka od tebe opružila se jaružica, puna šljama i kamenja, a nad njom se nadvila stara vodenjača. Deblo joj već orapavilo, po negde nakljucnuto sekirom i tu počinje da truli. Grane debele a kratke, pa popuštale vitke mladice, koje se pregibaju od teškog ploda... Vetrić pirne, mladice se zaljuljaju levo i desno, pa tek počnu da klanjaju, ka' "šutački svetac"... Još jedan poklon i divan plod pada na zemlju i razbija se; veće parče poleti niz brdo, gde ga čekaju halapljive praseće njuške, a za manje trče i grabe se deca. Vetrić pirne još jače, a oko tebe počinju padati orasi, kruške, jabuke... Sve zrelo i prezrelo, sve slatko i preslatko, sve što je zametnulo, dozrelo je i čeka tebe samo da probaš i da živiš... A ti si sve probao, od svega okusio, pa si sad sit i zadovoljan; vetrić te uspavljuje, zeleno lišće sklanja te od sunca, deca polako šapuću i ti si već sklopio oči...
 

Back
Top