Život i smrt
Odjeknuo je i umuknuo poslednji zvuk manastirskog zvona...
Još se razleže tiho brujanje kao sa onog sveta samo u ušima bolesnikovim, gore u manastirskom konaku, gdeno se viđahu otvorena vrata. NJemu se čak činjaše da čuje još i onu dosadnu škripu zarđalog klatna, koja vazda prethodi glasu zvona, dok se ne pomeša sa njim.
U manastiru opet nastade tišina, koju prekidaše strahovita lomljava, brujanje i šuštanje guste manastirske šume, pomešano sa besnim zviždanjem i fijukom đerdapske košave... Po nebu jure i snuju čas gusti i crni, čas rastresiti i razvučeni zagasiti i beličasti oblaci, silaze nisko, nisko, zakačinjući počešće najviši deo šume, koji se, pravo pred očima bolesnikovim, uzdiže s druge strane potoka... Provlači se kroz gusto bukovo lišće ogromna povesma sivih oblaka, vijući se dalje i preturajući se visoko nad nedoglednom dolinom dunavskom. Čini se iznemoglom bolesniku da sluša i njihovo šuštanje, i ono mu izgleda onako isto zlosluto i jezivo, kao i poslednji odjek jasnog zvona... I ne zna ni sam šta mu je strašnije i mučnije, šta mu navlači na dušu ledenu stud; da li ove ogromne zagasito sive mrlje, što se nose lako pod nebesnim svodom, ili ove zagasito crvene krvave, što plivaju pred njim u zemljanom sudu... On otimlje oči od ovih sumornih prizora, ali je sve pred njim crno, sumorno, strašno... I kao da iz cele ove mešavine veje oštri samrtni dah... Vetar jurnu u sobu i dohvati bolesnikovo uvelo lice, pokrete mu vlažne vlasi i pirnu preko vrela čela, po kome se poređale graške znoja... Bolesnik se strese od iznenadne hladnoće i prevuče suhom rukom preko čela. Iz upalih iznemoglih grudi ote se težak uzdah, pa se za njim razleže ono zlosluto, kratko, suho kašljanje..
On ćuti i gleda, a u oku mu se ogleda ona sumorna ravnodušnost, koja je svojstvena nekim ljudima pri poslednjim časovima života im. Ta on je davno sve promislio i sredio svoje misli, davno se pomirio sa svojom crnom sudbinom, pa samo čeka da nastupi i taj poslednji čas. Sve misli o prošlom životu, sve nade i snove mladosti zavio je gustom koprenom zaborava i kao nekog prezrenja... Hladna surova smrt zauzela je sve misli njegove i stegla mu mozak svojim paklenim otrovnim noktima. On se predao ovom strahovitom nenadu, jer ne osećaše u sebi dovoljno snage da se bori sa njim.
Pa ipak beše jedna misao, koja se još s prvim znacima nesrećne bolesti javila, koja ga nije ostavljala za vreme celog bolovanja, pa evo i sad mu ona lebdi u pameti i navlači mu neku setnu zamišljenost na oči i bledo, ispisano mnogim borama čelo...
»Kad se to začelo?« pita se jadnik hiljaditi put, i sve mu se čini da od rešenja toga pitanja zavisi dela njegova sudbina, pa se još upornije, još nervoznije predaje pustoj misli, razmatrajući u pameti sve slučajeve i događaje svoga paćeničkog teškog života. A misao ide sve dalje i dalje, vezujući se za druge, raznovrsnije i blažije misli, Dok se polako na usnama paćeničkim ne pojavi osmeh, i u očima zaigra veseo sjaj... Zaneo se u prošlost...
Odjedared mu dopre do uha zveckanje zvonaca i praporaca, kojima kočijaši u ovome kraju kinđure svoje konje. NJemu dođe neobično milo ovo jednačito zveckanje u raznim tonovima, koje se još iz daljine slivaše u jedan odmereni takt: tres... tres — tres... Izgledaše mu kao da ga neka ne vidljiva, nu prijatna sila obgrli, pa mu priča o dalekom, davno zaboravljenom detinjstvu, i čini mu se da je nekada, još dok ga milovahu vetrovi sa Rudnika, Maljena i Medvednika, dok ga, slabunjava, čuvaše nežna roditeljska ruka, čini mu se da je još tada jedared ovako isto ležao, a iz daljine se čulo ovo isto zanosno jednačito zveckanje: tres — tres... tres — tres...
Pretvori se sav u uho, a u očima sija živi plamen nenadne sreće.
Zveckanje se približuje, zvuci sve jasniji, vetar nanese i glas vesele pesme... Jest, pevaju ; čuje to jasno. Hej mladosti !...
Stadoše pred vratnicama, a odmah zatim zazveketaše oficirske sablje preko pomošćenog dvorišta manastirskog, razleže se pesma, uzvici muški i ženski. Bolesnik čuje kako jedni upadoše u ćelije manastirske, a drugi u kuhinju. Opet vrisak, smeh i neko potmulo gunđanje. To se, bez sumnje, javlja iguman nemilim gostima.
— Hej, vina ovamo!
— Kaluđeru, kolji jaganjce!
— Svirajte, cigani!
— Zdravo, družino!
— Ura!!...
I odjednom grunu orkestar, zahori se pesma, uzvici, vrisak...
— Vina!... Kamo vina, kaluđeru !
— Hej, da se pije !
Bolesnik se izdigô na postelji, podupirući slabo i suho telo mršavim rukama, pa gleda žudno kroz otvorena vrata i sluša veselu pesmu i svirku, sažižući vrelim očima ovaj nenadni čudni prizor...