> Istina donosi rasterecene, zbaca okove duse, negativna osecanja, donosi mirne snove i jednostavan i lagodan zivot.
Istina je sama po sebi neprijatna (izaziva neprijatna osecanja) telesnom srcu, ali je jedni lek kao sto je odlazak kod zubara neprijatan, ali je jedino on isceljujuci, iako tableta protiv bolova (simbol zablude) izaziva prijatna osecanja, ali ne resava problem.
Lagodan zivot nije odlika onih koji kroce stazom istine, vec njih snalazi progonstvo zbog toga sto propovedaju neprijatnu istinu. Tako uci Sveto pismo.
Istina ima za cilj - ne promenu osecanja, vec promenu karaktera (pobuda, motiva koji nas pokrecu). Istina nam otkriva razliku izmedju dobra i zla, i tako pomaze da pravilno upotrebimo svoju volju u iskusenju.
Naravno da nije greh u samim neprijatnim ili prijatnim dozivljajima, vec u neispravnoj funkciji koju oni dobijaju zbog nase odvojenosti od Boga. Dokle god su ceznje naseg srca nezadovoljene, dotle ce nam i prijatni i neprijatni dozivljaji predstavljati iskusenje (povod) da padnemo u greh ili da izrazimo greh u kome se i inace nalazimo. Dokle god smo u losem duhovnom stanju, prijatni dozivljaji predstavljace nam iskusenje da prema njihovom izvoru postanemo sebicni, a neprijatni da izgubimo mir, da postanemo zabrinuti, gnevni i sl.
Na primer, samo osecanje zadovoljstva pri jedenju ukusne hrane nije greh, ali je greh pokusaj da njime zadovoljimo ceznje naseg srca. Nije greh osecati se voljenim, ali je greh kada tim osecanjem pokusavamo da ispunimo prazninu svoje duse. Greh je kada osecanja imaju funkciju uzroka srece u nama, umesto povoda za njeno izrazavanje. Nije greh osecati tugu i gnev zbog nepravde koju vidimo, ali je greh ukoliko na osecanje tuge i bola reagujemo brigom ili gnevom. Nije greh osecati strah u opasnosti, ali je greh biti kukavica.
Normalno je da osecamo strah u opasnosti, ali nanjega
treba da odgovorimo hrabroscu umesto kukaviclukom. Normalno je da osecamo gnev prema izvoru nepravde, ali treba da reagujemo krotoscu, a ne gnevljivoscu i mrznjom. U nevolji je normalno da osecamo tugu, ali treba da odgovorimo starateljstvom i poverenjem, umesto brigom. Sasvim je ispravno da u blagoslovu osecamo radost, ali treba da reagujemo zahvalnoscu, a ne sebicnoscu.
Dakle, postoji razlika izmedju osecanja i motiva kojim odgovaramo na odredjene dozivljaje. Resenje nije u izbegavanju prijatnih i neprijatnih osecanja, jer su oni sastavni deo nase zivotne realnosti. Problem nije u onome sto osecamo, vec u onome sto jesmo (u nasim pobudama), jer u odgovarajucim osecanjima nasa priroda samo nalazi povod za svoje izrazavanje. Samo onda kada su ceznje naseg srca zadovoljene u Bogu, kada u svojoj biti jesmo zadovoljeni, tada nam realni dozivljaji nece biti iskusenje, vec ce biti povod za izrazavanje prave ljubavi. ...