Sveti Stefan despot Srpski (Slepi)

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
369.250
sveti-despot-stefan-srpski-slepi.jpg

Stefan Branković (oko 1425. — 9. oktobar 1476.) sin despota Đurđa i Jerine Branković. Đurađ dade svoju kćerku Maru za ženu sultanu Muratu II, kao žrtvu za spas naroda i otadžbine. Kasnije je Murat II uzeo Marinu braću Stefana i Grgura za taoce i oslepio ih. Despotsku vlast nad Srbijom primio je 1458. godine, po upokojenju najmlađeg brata Lazara, despota. Stefan Slepi je vladao zajedno sa svojom snahom. Stupio je odmah u diplomatske odnose sa ugarskim dvorom, tražeći pomoć. Posle sporazuma sa Ugarima, prvi je došao sa svojih 8.000 vojnika Mihailo Silađi i rasporedio se duž Dunava, nastojeći da spreči mogući prelaz Turaka preko reke. Međutim, u takvim okolnostima Srpska despotovina je počela praktično da se predaje, prepuštajući svoje zemlje tuđinima da je brane. Ličnost despota Stefana je počela da pada u zaborav. Bosanski kralj Stefan Tomaš je na saboru u Trebinju ponudio rešenje oko Smedereva. Ponudio je da se ćerkom umrlog despota Lazara, Jelačom oženi njegov sin Stefan Tomašević, planirajući da tako u miraz dobije i ostatke despotovine. Ugarski kralj se saglasio sa ovom odlukom, ne pitajući srpskog despoita Stefana. 1. aprila 1459. obavljeno je venčanje Stefana Tomaševića i Jelače, pa je tako u miraz bosanski kralj dobio i Srpsku despotovinu. Despot Stefan je zbačen sa trona 8. aprila 1459, a zatim je napustio Srbiju. Zbačeni despot Stefan Branković potom odlazi u Budim, pa zatim kod sestre, grofice Katarine Celjske, a zatim u Dubrovnik. Odatle je otišao u posetu Skender-bega u Albaniju, gde se 1460. oženio Angelinom, ćerkom Skenderbega. Iz tog braka mu se rodio sin Đorđe i još dvoje mlađe dece (Jovan i Marija). Pred kraj života boravi u Veneciji, da bi se na sam kraj života našao u oronulom zamku kraj Udina, koji je nosio naziv Beograd, a bio je poznat i pod imenom Friuli. Često bolestan, provodio je dane u bedi, i moleći za pomoć. Pisao je pisma gospodarima po Italiji. Sve do smrti je živeo od milostinje koju su mu slali Mlečani, Dubrovčani i Papa. Umro je 9. oktobra 1476. u istom zamku. Njegove netruležne i čudotvorne mošti Turcu su sasekli i zapalili zajedno sa manastirom Krušedolom 1716. godine. Ostatak moštiju mu počiva u obnovljenom manastiru Krušedolu na Fruškoj gori, zadužbini njegovog sina Đorđa Brankovića, u monaštvu nazvanog Maksim. (/Vikipedija)
 
Zbog tadašnjih teških prilika za hrišćane na Balkanu i siline turskog sultana Murata II, Stefanov otac despot Đurađ dade svoju ćerku Maru sultanu za ženu, da ona; kao nekada pravedna Judita, bude žrtva za spas svoga naroda i otadžbine. Pri odlasku iz prestolnog grada Smedereva za Jedrene sestru Maru su pratila braća Grgur i Stefan, da budu sa Marom neko vreme zajedno i da je time donekle teše. Braća su svojim prisustvom ukrepila veru svoje sestre, tako da se sestra njihova Mara nikada nije odrekla ni napustila hrišćansku veru, niti primila bezbožni islam. Stefan je potom i nadalje ostao u Jedrenu, ustvari više kao neki talac turskom sultanu, dok se Grgur vratio natrag. No pri napadu Turaka na prestolnicu Smederevo i Grgur bude zarobljen i odveden u Jedrene, gde ih, po naređenju samog sultana Murata, a bez znanja sestre im sultanije Mare, svirepi Turci obojicu oslepe, na sam Uskrs 1441. godine. Kao razlog za tako svirepo delo sultan je navodio prepisku braće sa ocem im Đurđem (koji je tada bio ostao bez despotovine i nalazio se u Dubrovniku), u kojoj su oni tobože otkrivali despotu Srpskom tajne Turske carevine. Ustvari, glavni razlog oslepljenja ovih srpskih plemića bila je turska zavist, zbog njihove lepote i viteštva, i zbog straha da oni ne postanu naslednici i vladari Srpske zemlje i države.
 
Nekoliko godina posle ovog nevinog stradanja, blaženi i mnogonapaćeni Stefan slepi i slepi mu brat Grgur biše od sultana Murata vraćeni u Srbiju i živi predati ocu njihovom despotu Đurđu. Jer u ratu između hrišćana i bezbožnih Agarjana pobediše tada (godine 1443-4) hrišćani, te Turci biše prinuđeni da sklope mir i da despotu Đurđu povrate i žive sinove i grad Smederevo i celu despotovinu. Oslepljenog Stefana i Grgura predao je Đurđu u Smederevu turski komesar Balta Oglu. Tužan je bio i prebolan prizor kad su se sreli otac i slepi mu sinovi.U narodnoj pesmi zapisane ove reči za njih: "Mila deco, dva Despotovića, koliko ste jadni i slijepi, toliko ste suviše lijepi"

Pre svoje smrti stari despot Đurađ uzeo je sebi za savladara svog najmlađeg sina Lazara. Stari otac umro je na Badnji dan, 24. decembra 1456. godine, u devedesetoj godini života. Uskoro za njim umrla je i njegova supruga Jerina, Stefanova majka (3. maja 1457 g.), a uskoro za njom i mladi despot Lazar (20. januara 1458. g.). Tada je, po želji Srpskog naroda i velikaša, i po blagoslovu Srpskog Patrijarha, blaženi Stefan Slepi miropomazan i ustoličen u Smederevu za novog Srpskog Despota. Kao vladar on se odlikovao mudrošću i hrabrošću, jer je u vrlo teškim vremenima i prilikama uspevao da sačuva Srpsku zemlju i narod i ne preda grad Smederevo ni Turcima niti Ugrima (Mađarima). Međutim, posle toga nevaljalstvima raznih neprijatelja i domaćim izdajstvima, u Smederevo bude doveden za vladara bosanski knez Stjepan Tomašević, rimokatolik po veri, za koga bude venčana devojčica Jelena, ćerka Stefanovog brata despota Lazara i despotice Jelene Paleologove, snahe Stefanove (1. aprila 1459. godine). Nedužni pravednik Stefan Slepi, poslednji zakoniti Srpski vladar, bi ta da proteran iz otadžbine, i on se nađe u velikoj nevolji. No, po njegovom nepravednom progonstvu iz otadžbine i prestonice, grad Smederevo odmah padne pod Turke (20. juna 1459. godoine) i tako kazna Božja snađe Srpsku zemlju..
 
Blaženi prognanik i stradalnik Stefan otide tada kod svoje sestre Katarine, udove poginulog grofa Urliha Celjskog, koja življaše u to vreme na svom imanju u Hrvatskoj. Odatleje krenuo opet dalje i preko Dubrovnika stigao u Albaniju, gde je imao neke svoje rodbine. Tamo ovog pravednika i stradalnika Gospod milostivo uteši i nagradi, jer mu dade za suprugu čestitu i pobožnu devojku Angelinu, ćerku albanskog velikaša Arijanita Komnena, a svastiku slavnog vojvode Đurđa Kastriotića-Skenderbega. Angelina beše vrlo bogoljubiva i čovekoljubiva, i videći pravednog i krasnog stradalnika Stefana, ona ga svom dušom i srcem zavole, te izmoli od svojih roditelja blagoslov da ga uzme sebi za muža. Blagoslov njihovog po Bogu braka i venčanje u crkvi obavi se u Skadru 1461. godine i njih dvoje od tada zajednički deljahu sudbinu izgnanika i stradalnika, ali i blagoslove pravednika i svetitelja. Jer Bog blagoslovi njihov brak i dade im troje dece: Maru, Borđa i Jovana, od koje se poslednjih dvojica blagodaću Božjom pokazaše predivni i proslaviše kao svetitelja.
 
Zbog siromaštva i nemaštine, a i zbog bliske opasnosti od Turaka, blaženi Stefan i Angelina pređu iz Albanije u Italiju, najpre na jug u Apuliju, a onda na sever u Furlanaju (kod Trsta), u tamošnji grad zvani Beograd. Ovde se oni nastane kod Stefanove sestre Katarine, koja tu beše kupila jedan zamak sa imanjem. U okolini ovog grada Beograda življaše slovenski narod, i u crkvi se obavljaše liturgija na slovenskom jeziku. Pravedni Stefan i Angelina ostadoše sa svojom decom doživotno verni Pravoslavnoj veri i Crkvi, što ni malo nije bilo lako u ona vremena i u onoj sredini latinskoj i papskoj.
 
Sa svojom porodicom Stefan življaše u Beogradu u skromnosti i oskudici, primajući ponekad i milostinje sa raznih strana. Sa blagočestivom suprugom svojom Angelinom on se naročito staraše da decu svoju obuči životu u svakoj pobožnosti i čistoti, i u tome mu milostivi Gospod pomagaše Iako beše od mnogih stradanja i stranstvovanja oboleo, blaženi Stefan ne klonu duhom, nego blagodaraše Bogu na svemu. Osećajući da će uskoro otići iz ovoga sveta, on pisaše Dubrovčanima za svoju suprugu i decu ovo: "Iako bih vam, gospodo, imao da pišem o mnogo i mnogo stvari, ipak ne mogoh pisati vašem gospodstvu, jer sam mnogo bolestan i slab od bolesti svoje. Mnogo se molim vašemu gospodstvu, i mnogo i milostivo i smerno, k preporučujem vam moju Angelinu i dečicu moju: Đuru, Maru i Jovana, pred Bogom i pred Prečistom i pred svima Svetima, što vi sa njima, to Bog sa vama. O vlastelo, nemojte ostaviti Angelinu i moju dečicu da propadnu iza mene. Neka vas Bog nauči da imate ljubavi prema njima, kao što ste imali prema nama i našim starima, i da ih ne ostavite u za njih nepogodno vreme". Posle ovoga dođe i blažena končina svetog pravednika mnogostradalnog Stefana, i on mirno predade dušu svoju u ruke Gospoda svoga dana 9. oktobra 1476. godine. Njegovo sveto telo bi pogrebeno u Beogradu, u Furlandiji.
 
Ne dugo vremena posle toga telo mu bi objavljeno kao netruležno, i to na taj način što se na grobu poče javljati neka čudesna nebeska svetlost. Svetlost tu najpre ugledaše neki lopovi koji bejahu došli da mu opljačkaju grob. Kada pak zatim bi otvoren grob njegov, telo njegovo bi nađeno celo i netruležno, zajedno sa neraspadnutim njegovim odelom. Od svetih moštiju njegovih mnogi tada dobivahu isceljenja, i mnogi slepi progledahu. Blažena pak supruga njegova Angelina i sinovi mu Đorđe i Jovan, dobivši dozvolu od mađarskog kralja Matije da se nastane u sremskom selu Kupinovu na Savi, preneše tamo sa sobom i česne mošti Svetot Stefana i položiše ih u crkvu Svetog Luke u gradu Kupiniku (15. februara 1486. godine). Đorđe tada postade despot Sremski, no uskoro se i on i majka mu Sveta Angelina zamonašiše i podigoše muški i ženski manastir Krušedol u Sremu (o čemu se opširnije govori u njihovim Žitijama), a despotom postane najmlađi sin Stefanov Jovan (da svoje končine u Gospodu 1502. godine).
 
Kada se 1505-6. godine Sveta Angelina i sin joj Sveti Maksim preseliše u Vlašku, gde Maksim postade arhiepiskop, oni sa sobom poneše i česne mošti Svetog Stefana u Vlašku, odakle ih opet povratiše pri svom povratku (1509. godine) i položiše ih u novopodignuti manastir Krušedol. Ovde se od moštiju svetog Pravednika dogodiše ne mala čudesna isceljenja i ozdravljenja. Godine pak 1688. mošti Sv. Stefana (sa moštima ostalih Brankovića) sklonjene biše za neko vreme u Sent-Andreju, ali su uskoro vraćene opet u Krušedol, gde su mirno počivale sve dok ih bezbožni Turci u besu svome ne isekoše na komade i zajedno sa crkvom krušedolskom spališe (13. avgusta 1716. godine). Od tog požara ostali su samo pojedini manji delovi, među kojima i deono stopalo svetog i pravednog Stefana Slepog, novomučenika i mnogostradalnika Srpskog. NJegovim svetim molitvama neka Gospod pomiluje i spase nas i sav Srpski pravoslavni narod i sve pravoslavne hrišćane i sve ljude Božje. Amin.
(SPC)
 
хрисовуља Стефана Слепог

„Азъ, Стефанъ, деспотъ, по милости божиѧ, дарујемъ манастиру свьтому Печерскому села и всѣ добра, и всѣ, что къ сей свѧтој обители приляже, да буду свободны отъ всякаго даванья и всякаго побора, и да бъдутъ подъ закрыломъ свѧтои церкви.”

„Ја, Стефан, деспот, по милости Божијој, дарујем манастиру светом Печерском села и сву имовину, и све што је повезано с овом светом обитељи, да буду слободни од свих давања и свих пореза, и да буду под заштитом свете цркве.”
 

Back
Top