- Poruka
- 23.991
Boljševički zavojevači su mučenički pogubili sv. cara Nikolaja II Romanova i cijelu njegovu porodicu uključujući i 5 djece od kojih najmlađi carević Aleksej sa svega 13 godina. Sv. car Nikolaj II je u Prvi svjetski rat ušao da bi zaštitio srpski narod. Zato je u mislima srpskog naroda on jedna od najistaknutijih figura koji simbolizuju srpsko-rusko prijateljstvo. Crvenim koljačima nije bilo dovoljno da svetu porodicu upucaju već su ih kao životinje izboli bajonetima i iživljavali se nad njihovim tijelima. Bio je to početak višedecenijske okupacije Rusije od strane boljševičke bezbožničke ideologije koja je milione nedužnih pobacala po jamama i kazamatima.
Sv. mučenički car je rođen 6. maja na dan kada Pravoslavna Crkva proslavlja mnogostradalnog proroka Jova koji je isto tako bio mučen mnogim bolestima i gubitkom ali nije se odrekao Boga. Isto tako je postupio i car Nikolaj. Kroz cijelu svoju vladavinu car Nikolaj se trudio da održi tradiciju pravoslavnog monarhizma u Rusiji, tradiciju koja je od Rusije načinila veliku silu. Na kraju kada je vidio da više ne može nije poveo bratoubilački rat za tron jer je, kao ni sv. knez Lazar znao da su zemaljski tronovi prolazni, već je abdicirao. Nažalost vihor revolucije nije stao i u oktobru mrak je pao na Rusiju, mrak koji će se eventualno proširiti na čitavu istočnu Evropu a i na velike dijelove Azije. Kako mrak ne podnosi svjetlo tako ni boljševici nisu mogli podnijeti cara Nikolaja te su ga brutalno ubili sa ostatkom njegove porodice. Kakvu je krivicu 13-godišnje dijete imalo? Ili mlade princeze? Kakav zločin može pravdati skrnavljenje nečijih tijela? Ali to je boljševizam i to je komunizam. Zlo. Tama. Bezbožje.
Decenijama je ta ideologija vladala Rusijom i Istočnom Evropom. Ta zemlja je natopljena krvlju pravoslavnih mučenika koji nisu dali da se gazi njihova vjera i crkva. 2000. nakon pada SSSRa Ruska Pravoslavna Crkva je kanonizovala sv. cara i njegovu porodicu i uvrstila ih u red mučenika.
Sv. Serafim Sarovski je prorokovao da će Gospod dozvoliti da car pogine da bi ruski narod shvatio razliku između vlasti od strane Božjeg izabranog i vlasti bezakonih ljudi. Ruski narod je tu lekciju teško platio.
Životni standard u Rusiji je rastao. Reforme nakon ukidanja kmetstva su poboljšale život seljaka. Razvoj željeznice je pomogao razvoju a takođe i populacija je rasla veoma brzo. Profesor Dominic Lieven, autor tekstova u Cambridge History of Russia je konstatovao:
"Over the late nineteenth and early twentieth centuries, grain production per capita, i.e. allowing for population growth, and after exports have been deducted, was also increasing. On average, therefore, it seems that there was a slow improvement in peasant standards of living in the last decades of Imperial Russia. New research into physical stature of the population provides further evidence for improving living standards."
Razvijala se i industrijalizacija. Rusija je 1913. bila peta najveća industrijska sila na svijetu (Folke H. Industrialization and Foreign Trade. Geneva, 1945, citirano prema Фабрично-заводская промышленность России//Россия 1913 год — Российская Академия Наук Институт Российской истории. СПб, 1995.).
Industrijska proizvodnja je rapidno rasla. Za vrijeme vladavine cara Nikolaja II učestvorostručila se industrijska proizvodnja. U Rusiji su porezi bili najniži u svijetu, 3 puta niži nego u A-U, 4 puta nego u Njemačkoj i Francuskoj a čak 8,5 puta niži nego u UK. Udio poljoprivrednih mašina je povećao preko 600%, nafta 65%, topljenje željeza 224%, ugalj za 300%. Poljoprivreda je cvjetala. Prinos pamuka se povećao 350%, šećerne repice 150%, Rusija je snabdjevala 50% svjetskih jaja, bila je hraniteljica zapadne Evrope, sa izvozom koji se u dvije godine od 1908. do 1910. povećao za preko milijardu funti.
Željeznice su takođe bile u razvoju. Čak i 1916, u vihoru rata, Carska Rusija je izgradila preko 2000 milja željeznica. Od 1880. do 1917. izgrađeno je 58,251 km željeznica.
Carska Rusija je odvajala ogromna sredstva na obrazovanje. Rashodi za tu oblast su porasli 628% od 1894. kada car Nikolaj dolazi na vlast do izbijanja 1914. Školarine su se kretale od 25-75 dolara (u rubljama naravno) u poređenju sa SAD gdje su bile preko 700 dolara. Broj učenika u srednjim školama je porastao za 227% a u visokom školstvu 180%.
1914. 80% oranica je bilo u rukama seljaka, što ruši komunističku propagandu o nekakvom rasprostranjenom kmetstvu i nakon ukidanja.
(Svi podaci u: Б. Л. Бразоль, ЦАРСТВОВАНИЕ ИМПЕРАТОРА НИКОЛАЯ II 1894-1917 в цифрах и фактах).
1912. predsjednik SAD-a William Howard Taft govori Rusima: "Vaš car je stvorio tako savršeno radno zakonodavstvo kojim se ne može pohvaliti nijedna druga demokratska država". Na ruskom: Ваш Император создал такое совершенное рабочее законодательство, каким ни одно демократическое государство похвастаться не может. Toliko o mitovima da su radnici bili potlačeni robovi.
Izvor za to: Владимир Александрович Рогов, История государства и права России IX-начала XX веков, strana 95.
Još jedan malo spominjani aspekt vladavine cara Nikolaja II jeste njegova predanost religijskoj toleranciji. 1905. car je primio preporuke od Komiteta Ministara koje su uključivale i sljedeće odredbe:
1. Slobodan prelazak iz pravoslavlja u drugu vjeroispovijest bez gubitka ikakvih građanskih prava i bez progona
2. Otvaranje svih bogomolja zatvoren zbog adminstrativnih razloga
3. Uklanjenje administrativnih naredbi koje su ograničavale prava starovjeraca i drugih.
U oktobru 1906. izdaje se edikt o vjerskoj toleranciji a iste odredbe se unose u ustav.
Car je imao tajnu policiju Ohranu. Koja je recimo uhapsila jednog Josifa Staljina. I nije ga ubila. Za razliku od boljševičke Čeke ili KGBa.
Citat iz knjige Late Imperial Russia: Problems and Prospects Manchester University Pressa, strana 52:
"In contrast to the Cheka, attitudes of the okhraniki to their deadly enemies were surprisingly moderate. True, both policemen and revolutionaries were hardened by the protracted conspiratorial strugle. Yet even Soviet historians admitted that, aside from isolated incidents, the Okhrana did not systematically employ any kind of torture".
Uporedimo to sa KGBom. Da je Ohrana bila kao KGB boljševici nikad ne bi preživjeli do 1917.
Boljševici su bili ništa drugo nego banditi i pljačkaši. 1906. su organizovali pljačku banke u Helsinkiji, 1907. u Tbilisiju. I trebalo ih je suzbijati. Da su barem bili temeljitiji svijet bi bio ljepše mjesto.
Car Nikolaj je bio daleko od Krvavog Nikolaja. Bio je čovjek koji nije bio spreman za tako odgovornu funkciju ali se trudio da je obnaša što najbolje može. Želio je da Rusija bude prosperitetna i jaka, nije bio neko ko je volio ratove i kao što sam već pisao jako je oklijevao prilikom ulaska u iste. Imao je težak porodični život jer mu je jedinac sin bio smrtno bolestan, trudio se da očuva Rusiju na putu na kojem je bila već vijekovima. Držao se nekih staromodnih razmišljanja, da, ali i to je činio iz mišljenja da je to najbolje za Rusiju. Kad je potpisao Oktobarski manifesto 1905. u dnevnik je zapisao: "Gospode, pomozi nam, spasi i umiri Rusiju".
Sile Satane su ubile Božjeg pomazanika i posljednjeg nasljednika rimskih careva ruskog cara Nikolaja II Aleksandroviča, njegovu ženu i njihovo petoro djece. Ubijeni na najmonstruozniji način od Boga su primili vijenac mučeništva a njihove ubice, bezbožni komunisti, su sebi zaradili vječne muke. Rusija je umjesto pomazanika Božjeg dobila pomazanika Satane i propatila u 20. vijeku najviše u svojoj istoriji.
Uspostavljena je bezbožna totalitarna vlast tzv. Sovjetskog Saveza, zločinačke države koja je pobila milione ljudi, hrišćana i nehrišćana. Ruska Pravoslavna Crkva je ušla u period najgoreg progona u istoriji. Do danas idalje je jaka komunistička propaganda o "krvavom Nikolaju", "caru tiraninu" kao da najveći tirani u istoriji mogu nekome prigovoriti kada su takve stvari u pitanju.
Car Nikolaj II Romanov je bio ne samo uspješan vladar već i prvi pravi pravoslavni vladar dinastije Romanov u dugo vremena. Od Petra Velikog ruski vladari su se okretali od pravoslavlja a ka zapadnom "humanizmu". Nikolaj II je bio drugačiji. On je bio pravi pravoslavni vladar koji je volio Boga i Crkvu i koji je bio odan pravoslavnom učenju. Nažalost njegov narod ga nije mogao prepoznati i dopustio je da bude zaveden stranom propagandom, domaćim izdajnicima, slugama Sotone. Cara su svi izdali kao što su svi napustili Hrista pred raspeće. Ostao je sam sa svojom porodicom i mirno podnio stradanje položivši svoju dušu i predavši je Bogu.
Sv. Jovan Zlatousti je pisao u 4. vijeku da je "onaj koji sad zadržava" (2 Sol 2:7) Antihrista Rimsko carstvo. Rimsko carstvo je nestalo 1453. kao politički subjekt ali je pravoslavno carstvo kao nasljednik Rimskog nestalo tek 1917. I od te 1917. vidimo najezdu sotonskih ideja komunizma, nacizma, fašizma, modernizma, vidimo raspad moralne strukture društva i negiranje zdravog razuma. Vidimo napade na Hrista i Njegovu Crkvu. Vidjeli smo progone i neviđene zločine.
Bog neka nas sačuva molitvama svetog cara-mučenika i njegove svete porodice i svih ostalih novomučenika ruskih i srpskih i svih drugih!
"Ruska revolucija, naročito u svome boljševičkom periodu, bila je škola laži i obmana. Nikada do danas niko nije tako lagao kao vođe treće internacionale. Ruska revolucija, u početku delirijum tremens, prešla je pod boljševizmom u furiozno ludilo i završila se opštom paralizom celoga narodnog organizma. Rusija sada pati od sušenja kičme. To bolesno stanje vodi društvenom raspadanju. Ta je bolest zarazna, njen bakcil se zove komunizam."
- dr. Miroslav Spalajković, 1921.
Свети царски новомученици руски, молите Бога за нас грешне!
чему журба кад на туђим грешкама
