Prateci emislije o svemiru, galaksijama, planetama... dosao sam do saznanja koliko smo mi ustvari mali. Nastanjujemo jednu malecku malecku planetu u nekom nepoznatom delu univerzuma kao deo nekog sistema. Gledajuci sunce i praveci sliko o tome koliko smo mi zaista manji od sunca, i svatimo da je to nezamislivo. Samo na slikama mozemo da imamo otprilike nekog pojma o tome ali u stvarnosti nikako. Razmisljanje me dovelo do toga da kad bi mi nastanili sunce( da moze naravno) zauzeli za as dtoliko mali i beznacajan, i da recimo bi nam trebalo poprilicno dosta godina puitovanja od nekog dela do drugog dela sunca. Prateci dalje emisije, bilo mi je interesantno prikazivanje kojih jos zvezda poznatih ima i koliko su po njihovim procenama vece od sunca, i tako krenu da nabrajaju. Dodju do zvezde koja je u srazmeri zemlja sunce - sunce ta zvezda ( ne mogu da se setim kako se zove), ali to ide dalje i sve vecih i vecih ima i dosli su do jedne koja je njima najveca za koju oni znaju. Takvih proporcija planeta tj zvezda ne mozemo nikako da zamislimo. Krecem da razmisljam koliko smo mi ustvari mali i nebitni u tom sistemu kojem se ni ne zna tacno kad je nastao, i koliko su nasi zivoti ustvari kratki. Mi za nas zivot uspemo da vidimo svasta i da se druzimo sa ljudima i nama je to dovoljno. Nas zivot niti vreme provedeno na ovoj zemlji je toliko malo i kratko u sporedjenju sa postojanjem nase planete recimo da pitanje kako bi se ponasali da su nasi zivoti mnogo duzi.
Posmatrajuci zvezde nocu zapitam se koliko su udaljene sta i kako je na njima. Da li je bas moguce da smo mi od svog tog prostora imali "srecu" da se pojavimo ovde sa atmosferom i svim poterbnim za zivot a da bas nigde drugde nije bilo slicnih situacija. Mozda pre miliona i miliona je bilo zivota negde, mozda ga ima i sad. Mozda ce tek da ga bude tek se stvara neka nova planeta sa potencijalom za zivot. Kakve su nama i sanse za prezivljavanje tj da opstanemo kao vrsta.
Sta bi moglo i sta ce to biti sto ce nas dovrsiti?
Gledao ja tako dalje emislije i dodjem do dela gde voditelj prikazuje sanse za opstanak zivota jna primeru ruleta. Dakle od raznih stvari koje mogu da nam se dese i mozda oce on ih sve stavlja kao na kocku. Navodeci da nas Jupiter stiti od meteora, sad to je samo neki procenat zastite, jer meteori idu velikom brzinom i dolaze odsvukud. Veoma moguce da ce nas opet strefiti jedan kao sto se i desavalo. Moguce tad da u nekih par minuta nestane dosta nas, i u sledecih par godina nema uopste.
Nije coveku bas razvijen smisao da ce jednom nestati, da ce mo svi jednom nestati. Nije mu to bas ni tema koja ga odusevljava ali svremenom na vreme seti se i stane i razmisli, otuda i taj strah od smrti. Sve je to prirodno i razumljivo ali po tom pitanju gde je nas svet i zivot kolektivno mali i beznacajan moze poprilicno da ostavi coveka ravnodusnim i kad malo bolje sagleda celu pricu da potpuno promeni pogled na svet u kome zivimo.
Posmatrajuci zvezde nocu zapitam se koliko su udaljene sta i kako je na njima. Da li je bas moguce da smo mi od svog tog prostora imali "srecu" da se pojavimo ovde sa atmosferom i svim poterbnim za zivot a da bas nigde drugde nije bilo slicnih situacija. Mozda pre miliona i miliona je bilo zivota negde, mozda ga ima i sad. Mozda ce tek da ga bude tek se stvara neka nova planeta sa potencijalom za zivot. Kakve su nama i sanse za prezivljavanje tj da opstanemo kao vrsta.
Sta bi moglo i sta ce to biti sto ce nas dovrsiti?
Gledao ja tako dalje emislije i dodjem do dela gde voditelj prikazuje sanse za opstanak zivota jna primeru ruleta. Dakle od raznih stvari koje mogu da nam se dese i mozda oce on ih sve stavlja kao na kocku. Navodeci da nas Jupiter stiti od meteora, sad to je samo neki procenat zastite, jer meteori idu velikom brzinom i dolaze odsvukud. Veoma moguce da ce nas opet strefiti jedan kao sto se i desavalo. Moguce tad da u nekih par minuta nestane dosta nas, i u sledecih par godina nema uopste.
Nije coveku bas razvijen smisao da ce jednom nestati, da ce mo svi jednom nestati. Nije mu to bas ni tema koja ga odusevljava ali svremenom na vreme seti se i stane i razmisli, otuda i taj strah od smrti. Sve je to prirodno i razumljivo ali po tom pitanju gde je nas svet i zivot kolektivno mali i beznacajan moze poprilicno da ostavi coveka ravnodusnim i kad malo bolje sagleda celu pricu da potpuno promeni pogled na svet u kome zivimo.