...nisam imala drushtvo kad sam bila mala...jedino zanimanje koje mi se svidjalo je da budem pustinjak...imala sam leskov shtap, torbicu, i kerushu koja me pratila i jela sa mnom chokoladu
...i ogroman prostor za istrazivanje prirode...
...najdraze igrachke od kad znam za sebe, bile su bochice od rastvaracha za injekcije, blago koje bih iskamchila od medicinskih sestara kroz urlanje nakon bockanja...bochice od lekova, sirupa...stalno sam skupljala travke, sushila lishce, korjenje i to su bili neki chajevi, lekovi...krala sam cigarete od starog i cepala papir, jer je duvan bio chudnovati lek, koje odvratno mirishe
...tegle su bile pune dazdevnjaka, spasavala sam pilice kad se potope u vodi, i znala da treba da jedu i niko ne sme da ih maltretira i potukla se sa klincem koji je htio da maltretira zeca...kuchici su mi bili najdraza familija, jarad najbolji prijatelji, puzevi drugari, vrapci dolazili na ruchak, kokoshi sam dresirala, spasili smo lane kojem su odsjekli papke kosachicom..mjesecima su zarastale nogice i ono je bilo moja prikolica nerazdvojna...dok ..splet okolnosti nesretnih, psi su mu otkinuli meso sa kichme i moji nisu reagovali da ga leche...gledala sam kako crvi izviru iz rane...a ono je gledalo mene svojim najdivnijim ochima...i onda sam mu kroz suze bolne do gushenja govorila...ja sad ne znam da ti pomognem...ali znacu, jednom cu znati...”
...i po svemu tome moja mama je umislila da cu biti lekar
...nema shanse
Lagala bih ako ne kazem, da me psihologija fascinirala i dovela do nedoumice...ali proshetah do tog faksa, pogledah po ljudima...iz mog divljeg , napacenog svijeta, uchini mi se prevelika fenserijica naspam mojih mogucnosti...i rekoh sebi ,,ZABORAVI”...
Ipak ...izgubljena u prostoru i vremenu, rata , siromashtvo...pozeljeh da izadjem na prijemni mog davnashnjeg decijeg sna kojeg obecah umirucem lanetu ...samo da vidim kakav je prijemni...mozda sledece godine nesto se promijeni, neko chudo desi pa ga upisem...
Shta se desi na dan D
Sigurna sam bila da necu upisati,a nemam novac za studije, niko mi nece dati stipendiju, ni bilo kakvu pomoc…sigurna sam bila u svojoj haotichnosti u glavi da su rekli da ce upis nakon rezultata biti npr. u petak…poludela ja…
Npr. srijeda jutro…izlazim do grada…idem da gluvarim onako, jer ionako nema shta pametnije…prolazim pored zeleznichke stanice (za lokalni shinobus) i on je vec krenuo i pochinje da ubrzava …i samo neki unutrasnji glas mi prolomi se kroz glavu ,,ULAZI UNUTRA !”
Trchim za njim preko livadice i shina te uskachem u stilu akcionih filmova (hehe nije bas tako brz , ali) i stizem u Shid, pa na voz za Bg...ja ni ne znam zasto sam dosla (Bg mi je poznat jer sam dosla vec u srednjoj skoli)
Odoh do faksa, da vidim da li shta pishe za rezultate...Laganice...dolazim do vrata...i chitam spisak koji su pali...drugi put...treci...Boze,gdje sam ...pogled mi sklizne iznad crte i vidim sebe i umalo da padnem u nesvijest kad prochitah da sam polozila i da je upis ISTI DAN DO 13h...okrece se planeta...ja nemam ni pare, jer nisam ni planirala bilo gdje ici, osim shetnje...11:15...niko od mog drustva ne moze stici za to vreme da mi donese novac...mobilnog nije ni bilo...silazim u Sekretarijat...molim tetu ako mogu sutra da donesem slike i index...teta mi se nasmijeshila ,,ako ne stignesh da predash index, slike, obrasce, NECESH UPISATI „
okrecem se oko sebe...idem prema Slaviji...shta da radim...
U istom trenutku se hvatam za lanchic ...da...zlatni lanchic oko vrata, koji je moj stari nashao u lishcu u parku i nikad nisam, niti cu nositi zlato, ali ovaj mi se bio dopao...u sekundi se prisjecam...... ( pet mjeseci ranije, drugarica iz internata ushla je u sobu noseci moj privezak srce i kljuchic ,,ej, nashli smo ovo tvoje u kupatilu, ali nema ti lanchica ?”...istresam dzemper, nema...jurim u shkolu.......ceo dan u shkoli, vracam se u internat...negdje na pola puta, izlazim iz busa, da propustim putnike i chujem glas iza sebe,,uzmi ko zna chiji je, nekom ispade’’...okrecem se i vidim zena drzi moj lanchic, zgrabim ga ,,moj ‘’,a vrata mi pritegnu ruku...ali uzela sam ga...otkud je ispao iz moje garderobe, ko zna, gdje je zapeo i tek sad ispao...chudom ga vidjeh )
...trchim kao bez dushe do Beogradjanke, jer se sjetih da sam jednom vidjela da tamo ima zlato da se otkupljuje...izmerili su ga za neke bedne pare...shta cu sad...ekspres fotografija...kako mi se znoj sliva i umalo gledam na sat, polumrtva od shoka...knjizara ,kupujem index...i dva SV obrasca...trchim , skoro puzim zadnjim atomima snage placam shta jos treba na faksu, puzem do Sekretarijata i teta mi kaze...,,nije braon SV nego plavi SV (ili obratno ne secam se )...OVAJ JE BRAON JE STARI I NE VAZI TI”...12:45...josh petnaest minuta...nemam snage da trchim, ali trchim do knjizare kod medicinskog, dishem kao astmatichar ...udjem i pogledam...meni je lanchic dao novac tachno koliko je trebalo, ni manje, ni vishe...a sad imam samo za josh jedan obrazac, a za drugi ne..(to je samo par dinara, ali BOGATSTVO kad ga nemash)...i zena me gleda ...meni samo shto suze ne krenu...,,SHTA JE BILO ?”...izgovaram polako, rezignirano, kao da mi se ceo svet rusi na glavu,,nemam pare za jedan SV obrazac...”...i dade mi obrazac...o, Boze...
Trchim, ripam kao sipljivi konj, jedva dishem...ulazim 12:58 , neki tip je isto kasnio pa ga je sachekala...i ovjerava mi indeks...
Kasnije doneli su mi novac za kartu...ulazim naveche u kucu kao zombi...bacam mojima indeks...oni nisu ni znali gdje sam...
I o kasnijim dogadjajima na granici SF, mogu pisati dugo, dugo...meni ne trebaju druga chuda o zivotu, od onih koje sam osjetila na svojoj kozi i dozivjela svojim ochima, ushima, rukama...jer zivot je zaista matematichki splet ,,sluchajnih”okolnosti...kad god sam bila na granici ochaja, pomislih : to je tvoja izabrana putanja koju morash odsluziti...do kraja
Posle nadchovjechanskih muka, ostvari se moj dechiji san...bez obzira na sva razocharenja , bitno je ,,to neshto shto silno zelish”...i naravno...iako su i secanja na iskustva, pravdu i trud kroz tretman sluzenja ,,karme’’u dotichnoj obrazovnoj ustanovi podjednako lepa, kao i secanja prosjechnih zatvorenika Alkatraza, ipak verujem da mi je ta robija, omogucila da se ochelichim , te po emocionalnim mogucnostima, nisam nishta manje obdarena od Terminatora...imati djechiji san je jak motiv...npr. u trenucima kad mi profesorka kaze,, VAS treba zicom odvojiti od dobre djece” (pretpostavljam nas patenike, koji na granici sna i jave sopstvenim muchenjem se bore za svooje parche hleba) ja sam mislila na svoj djechiji san, nema veze zbog ol inkluziv tretmana kao prema dzukelama, to je ipak davnashnji san...ali od ostalog...rekla bih, shto uvijek govorim : hvala mom drugom, ali zbog svega toga i pravom zavichaju zemlji Srbiji, shto mi je dala shansu za besplatno shkolovanje , bez chega ne bih imala shansu za opstanak !
i nisam je ispunila - uopšte ne izgledam kao Olja...
Sta ste sve zeleli da postanete u detinjstvu u da li ste svoj san iz predskolskog uzrasta zaista i ostvarili, ili ste sa ove tacke gledista potpuno iznenadjeni svojojm pozicijom?
i kao sto si napisala vrlo sam iznenadjena svojom pozicijom u koju sam se sama "pozicionirala".
...i shvatila da je ta Akademija bila zapravo forsiranje okoline, a ne moja zelja.
(to kad sam baš bila mala)
Mislila da probam da upisem filolosku, mada me mrzi da spremam poseban prijemni, ai odeljenje ce mi biti ocaj...
Nema za mene pomoci definitivno...
