dragon x
Legenda
- Poruka
- 56.821
Evo, pošto mi se stalno prigovara, brišu teme i zavrću uši da otvaram teme koje raspiruju mržnju i podjele (mada to nije tačno) da otvorim temu o dva primjera čovječnosti koje treba uvesti u sve udžbenike u svim školama a ove osobe proglasiti počasnim građanima u većini gradova. Bar po mojim mjerilima.
Prvi je Amir Reko.
04.01.20174. januar 2017
Amir Reko iz Goražda, bivši časnik JNA, a potom i Armije BiH, spasio je 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne smrti, i to samo tri dana nakon što mu je majka i obitelj spaljena u njegovom rodnom selu Gudelj.
U vremenu kada se u BiH podižu brojne optužnice za ratne zločine malo tko priča o onima koji u zlom dobu nisu željeli postati zločinci. Jedan njih je i Amir Reko.
U vihoru i ludilu rata u BiH teško je bilo biti čovjekom. Amir Reko iz Goražda, bivši časnik JNA, a potom i Armije BiH, kratko opisujući svoj život za DW kaže: "U jednom životu kao da sam proživo tri, a zadesilo me ono što nikada nikome ne bih poželio".
Srbin ga spasio od - Srba
On je školovani oficir JNA iz koje je dezertirao u travnju 1992. godine. Preko srpskog područja s kolegom, također JNA oficirom, Srbinom Draganom Simićem, prešao je na bošnjački teritorij u Goražde u okruženju gdje je mislio da mu se sklonila obitelj. Simić mu je, kako se prisjeća naš sugovornik, tada spasio život od srpskih policajaca.
"Samo zahvaljujući njemu sada sam živ jer su me na srpskom punktu u Ustiprači namjeravali ubiti zato što sam Bošnjak", sa zahvalnošću kaže. Ipak, tu za Reku počinju najteža i najtragičnija životna iskušenja. Postaje prvi zapovjednik 43. Drinske udarne brigade Armije BiH iz Goražda zahvaljujući diplomi Vojne akademije, no još uvijek nije mogao do obitelji koja mu se nalazila u selu Gudelj pod srpskom kontrolom.
Kraj svijeta ali ne i čovječnosti
"Jednog dana, ne znajući da je to moje selo, kurir je referirao o zločinima srpske strane u selu Gudelj i mještanima koji su zatvoreni u kuću i spaljeni. I navodi imena moje majke, moga djeda, svih onih koji su ostali u selu. Iako sam bio vojnik, oficir, naučen vojničkom držanju, za mene je to bio kraj svijeta", prisjeća se najtragičnijeg dana u svom životu.
Samo nekoliko dana nakon toga pristigla je zapovijed iz Općinskog stožera Teritorijalne obrane da se selo Bučje, s većinskim srpskim stanovništvom 'očisti' jer je predstavljalo potencijalnu prijetnju zbog srpskih snaga koje su napredovale. Za mnoge bi to bila idealna prilika za krvavu osvetu, ali...
"Ali način na koji je zapovjedništvo željelo realizirati napad na selo za mene je bio potpuno neprihvatljiv. Na to nikako nisam mogao pristati. Čak mi je bilo prigovarano da ne želim uraditi ono što je 'potpuno normalno', da sam slabić, izdajnik, a čak je poslana i druga jedinica da to učini i to sam morao spriječiti. Iako su neki od njih bili dobro naoružani, morao sam te ljude spasiti jer to nije bio način...zločin se nije smio dogoditi", i danas je uvjeren u svoj ispravan postupak.
Za nekoga heroj, za nekoga izdajica
Morao je, kaže, dogovoriti mirnu predaju naoružanja i mještana. Dok se on obraćao seljanima Bučja, tražeći od njih predaju, ni među vlastitim redovima nije nailazio na potpunu podršku. "Shvaćam da je među njima bilo onih koji su izgubili članove obitelji, da ih je vodila osveta. Ali, treba učiniti sve da se novi zločin ne dogodi, da ostanemo ljudi usprkos svojim tragedijama i boli", smatra Reko.
Svi seljani Bučja ostali su živi, njih 45 Srba i nešto Bošnjaka. No, ovakav njegov postupak nije se, kako kaže, svima sviđalo. Neki su ga smatrali herojem, a neki izdajnikom. "Nikada, do tada, nisam čuo povike 'Allahu ekber'. To me je šokiralo. To nije u prirodi i običajima Bošnjaka iz BiH nikada bilo", nastavlja svoju životnu priču Reko za DW.
On je u rodnom selu, na zgarištu kuće, podigao spomenik svojoj svirepo ubijenoj majci i obitelji. Uskoro odlazi s obitelji u Kraljevinu Dansku jer se u BiH osjećao - nepotrebnim i suvišnim. U Danskoj počinje novi život kao uspješan biznismen. Biznis danas širi i u BiH.
‚Samo sam bio čovjek‘
O Amiru Reki prije dvije godine snimljen je dokumentarac pod nazivom 'Makedonac'- po njegovom nadimku kojeg je dobio zbog dugog službovanja u Makedoniji, u Bitoli. Uskoro počinje i snimanje igranog filma o njemu, a postoje i inicijative da se ovaj čovjek predloži za Nobelovu nagradu za mir.
Kako je Amir Reko uspio obraniti čovječnost u vremenu zločina i osobne tragedije? Zašto i danas tvrdi da se rat u BiH mogao okončati i s daleko manje žrtava na svim, zaraćenim stranama?
"Moju baku u Drugom svjetkom ratu spasio je Srbin, mene je spasio Srbin, moja majka okupljala je susjede i Bošnjake i Srbe, a ubijena je od zločinaca. Ali za to nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje...uvijek bi mi govorila 'Amire, budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojila'. Nisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek", zaključuje Amir Reko svoju životnu priču.
No, kako se čini, priča o jednom čovjeku u vihoru rata još uvijek je tiša od priča o zločincima.
https://www.dw.com/bs/amir-reko-čovjek-koji-nije-želio-biti-zločinac/a-36997086
Drugi je Anis Kosovac, osoba koja svima treba da nam bude uzor.
Priča koja dira srce
U ljeto 1992. godine, u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, u Konjicu se dogodio zločin koji je ostavio dubok trag. Dvojica mališana, Petar (7) i Pavle (5) Golubović, zajedno sa svojim roditeljima, profesorima Đurom i Vlastom, odvedeni su iz svog doma. Nedugo zatim, svi su ubijeni.
Kako prenose svjedoci tog vremena, Pavle je ubijen odmah, kao i roditelji. Petar je preživio prvi hitac, ali je kasnije uhvaćen i dokrajčen. Ovaj zločin bio je jedan od onih koji se prešućivao godinama.
Anisova gesta pomirenja
Gotovo tri decenije kasnije, jedan Konjičanin odlučio je da uradi nešto nesvakidašnje. Anis Kosovac, običan čovjek velikog srca, vlastitim sredstvima i bez ikakve pompe, podigao je spomen-kapiju na ulazu u pravoslavno groblje u Donjem Selu u Konjicu, u čast ubijenih dječaka.
https://jablanicalive.com/magazin/a...i-pavlu-u-konjicu-foto-video/#google_vignette
Zar ovi ljudi ne zaslužuju više pažnje od jednog Rame Isaka koji piše kako ima "ratnu jaknu izbušeni sa 23 rupe od metaka"?
Jedino zdravo razumno objašnjenje za takvu jaknu je da je skinuo sa mrtvog čovjeka a ne da je bio u njoj cijeli rat.
Prvi je Amir Reko.
Amir Reko - čovjek koji nije želio biti zločinac
Vera Soldo04.01.20174. januar 2017
Amir Reko iz Goražda, bivši časnik JNA, a potom i Armije BiH, spasio je 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne smrti, i to samo tri dana nakon što mu je majka i obitelj spaljena u njegovom rodnom selu Gudelj.
U vremenu kada se u BiH podižu brojne optužnice za ratne zločine malo tko priča o onima koji u zlom dobu nisu željeli postati zločinci. Jedan njih je i Amir Reko.
U vihoru i ludilu rata u BiH teško je bilo biti čovjekom. Amir Reko iz Goražda, bivši časnik JNA, a potom i Armije BiH, kratko opisujući svoj život za DW kaže: "U jednom životu kao da sam proživo tri, a zadesilo me ono što nikada nikome ne bih poželio".
Srbin ga spasio od - Srba
On je školovani oficir JNA iz koje je dezertirao u travnju 1992. godine. Preko srpskog područja s kolegom, također JNA oficirom, Srbinom Draganom Simićem, prešao je na bošnjački teritorij u Goražde u okruženju gdje je mislio da mu se sklonila obitelj. Simić mu je, kako se prisjeća naš sugovornik, tada spasio život od srpskih policajaca.
"Samo zahvaljujući njemu sada sam živ jer su me na srpskom punktu u Ustiprači namjeravali ubiti zato što sam Bošnjak", sa zahvalnošću kaže. Ipak, tu za Reku počinju najteža i najtragičnija životna iskušenja. Postaje prvi zapovjednik 43. Drinske udarne brigade Armije BiH iz Goražda zahvaljujući diplomi Vojne akademije, no još uvijek nije mogao do obitelji koja mu se nalazila u selu Gudelj pod srpskom kontrolom.
Kraj svijeta ali ne i čovječnosti
"Jednog dana, ne znajući da je to moje selo, kurir je referirao o zločinima srpske strane u selu Gudelj i mještanima koji su zatvoreni u kuću i spaljeni. I navodi imena moje majke, moga djeda, svih onih koji su ostali u selu. Iako sam bio vojnik, oficir, naučen vojničkom držanju, za mene je to bio kraj svijeta", prisjeća se najtragičnijeg dana u svom životu.
Samo nekoliko dana nakon toga pristigla je zapovijed iz Općinskog stožera Teritorijalne obrane da se selo Bučje, s većinskim srpskim stanovništvom 'očisti' jer je predstavljalo potencijalnu prijetnju zbog srpskih snaga koje su napredovale. Za mnoge bi to bila idealna prilika za krvavu osvetu, ali...
"Ali način na koji je zapovjedništvo željelo realizirati napad na selo za mene je bio potpuno neprihvatljiv. Na to nikako nisam mogao pristati. Čak mi je bilo prigovarano da ne želim uraditi ono što je 'potpuno normalno', da sam slabić, izdajnik, a čak je poslana i druga jedinica da to učini i to sam morao spriječiti. Iako su neki od njih bili dobro naoružani, morao sam te ljude spasiti jer to nije bio način...zločin se nije smio dogoditi", i danas je uvjeren u svoj ispravan postupak.
Za nekoga heroj, za nekoga izdajica
Morao je, kaže, dogovoriti mirnu predaju naoružanja i mještana. Dok se on obraćao seljanima Bučja, tražeći od njih predaju, ni među vlastitim redovima nije nailazio na potpunu podršku. "Shvaćam da je među njima bilo onih koji su izgubili članove obitelji, da ih je vodila osveta. Ali, treba učiniti sve da se novi zločin ne dogodi, da ostanemo ljudi usprkos svojim tragedijama i boli", smatra Reko.
Svi seljani Bučja ostali su živi, njih 45 Srba i nešto Bošnjaka. No, ovakav njegov postupak nije se, kako kaže, svima sviđalo. Neki su ga smatrali herojem, a neki izdajnikom. "Nikada, do tada, nisam čuo povike 'Allahu ekber'. To me je šokiralo. To nije u prirodi i običajima Bošnjaka iz BiH nikada bilo", nastavlja svoju životnu priču Reko za DW.
On je u rodnom selu, na zgarištu kuće, podigao spomenik svojoj svirepo ubijenoj majci i obitelji. Uskoro odlazi s obitelji u Kraljevinu Dansku jer se u BiH osjećao - nepotrebnim i suvišnim. U Danskoj počinje novi život kao uspješan biznismen. Biznis danas širi i u BiH.
‚Samo sam bio čovjek‘
O Amiru Reki prije dvije godine snimljen je dokumentarac pod nazivom 'Makedonac'- po njegovom nadimku kojeg je dobio zbog dugog službovanja u Makedoniji, u Bitoli. Uskoro počinje i snimanje igranog filma o njemu, a postoje i inicijative da se ovaj čovjek predloži za Nobelovu nagradu za mir.
Kako je Amir Reko uspio obraniti čovječnost u vremenu zločina i osobne tragedije? Zašto i danas tvrdi da se rat u BiH mogao okončati i s daleko manje žrtava na svim, zaraćenim stranama?
"Moju baku u Drugom svjetkom ratu spasio je Srbin, mene je spasio Srbin, moja majka okupljala je susjede i Bošnjake i Srbe, a ubijena je od zločinaca. Ali za to nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje...uvijek bi mi govorila 'Amire, budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojila'. Nisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek", zaključuje Amir Reko svoju životnu priču.
No, kako se čini, priča o jednom čovjeku u vihoru rata još uvijek je tiša od priča o zločincima.
https://www.dw.com/bs/amir-reko-čovjek-koji-nije-želio-biti-zločinac/a-36997086
Drugi je Anis Kosovac, osoba koja svima treba da nam bude uzor.
Anis iz Konjica je podigao spomen-kapiju ubijenoj srpskoj djeci (1992. god.), braći Petru i Pavlu, u Konjicu.
Priča koja dira srce
U ljeto 1992. godine, u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, u Konjicu se dogodio zločin koji je ostavio dubok trag. Dvojica mališana, Petar (7) i Pavle (5) Golubović, zajedno sa svojim roditeljima, profesorima Đurom i Vlastom, odvedeni su iz svog doma. Nedugo zatim, svi su ubijeni.
Kako prenose svjedoci tog vremena, Pavle je ubijen odmah, kao i roditelji. Petar je preživio prvi hitac, ali je kasnije uhvaćen i dokrajčen. Ovaj zločin bio je jedan od onih koji se prešućivao godinama.
Anisova gesta pomirenja
Gotovo tri decenije kasnije, jedan Konjičanin odlučio je da uradi nešto nesvakidašnje. Anis Kosovac, običan čovjek velikog srca, vlastitim sredstvima i bez ikakve pompe, podigao je spomen-kapiju na ulazu u pravoslavno groblje u Donjem Selu u Konjicu, u čast ubijenih dječaka.
https://jablanicalive.com/magazin/a...i-pavlu-u-konjicu-foto-video/#google_vignette
Zar ovi ljudi ne zaslužuju više pažnje od jednog Rame Isaka koji piše kako ima "ratnu jaknu izbušeni sa 23 rupe od metaka"?
Jedino zdravo razumno objašnjenje za takvu jaknu je da je skinuo sa mrtvog čovjeka a ne da je bio u njoj cijeli rat.
Poslednja izmena:
