Autobus sa beogradskim registracijama se zaustavio na peronu broj osam. Potom su se otvorila vrata,
a iz njega su izbili putnici, još uvijek omamljeni vožnjom koja je trajala punih osam sati. Među masom
putnika, isticao se visoki muškarac odjeven u svijetlosmeđi tanki džemper na V izrez, ispod kojeg je bila
bijela košulja. Ono što je posebno privlačilo pažnju, bilo je njegovo blijedo lice na kojem su se isticale
tamne oči, koje su bile malo podbuhle. Nakon dugo vremena Suad je bio u svom rodnom gradu. Dok je
stajao na peronu i gledao oko sebe, bio je preplavljen različitim emocijama. Pomisao da ga čeka amidžina
dženaza presjekla ga je u grudima, ali istovremeno mu je srce obuzimalo nejasno osjećanje topline zbog
susreta sa mirisom grada u kojem je odrastao. Kako su se na nebu navlačili tamni oblaci i spremala se kiša,
Suad je požurio prema taksiju koji je čekao u blizini. Ušavši u taksi pogledao je na sat. S obzirom da je
autobus dosta kasnio, nije bilo vremena da ide u roditeljsku kuću
- Gradsko groblje Bugojno - reče vozaču koji upali taksimetar.
***
Dan ranije, dvadesetak kilometara dalje u susjednom gradiću na gradskom groblju Rakovice glavni imam
džamije Mehmed-bega Stočanina je sa povećom grupom okupljenih ljudi klanjao dženazu. Kako se po
muslimanskim običajima, za umrlog od prisutnih traži oprost ako je nekom počinio kakvu duhovnu ili
materijalnu štetu, nakon posljednjeg bačenog grumena zemlje na mezar, začu se imamov glas okupljenim
ljudima:
-Hoćemo li joj halaliti?
-Hoćemo, - začu se kao eho iz okupljene mase.
I tako još dva puta zaredom. Kako su se nad gradom počeli skupljati oblaci, ljudi koji su prisustvovali dženazi
žurno se pođoše razilaziti. Kraj svježeg mezara stajao je mladić od nekih dvadeset godina koji se pridržavao
za drveni bašluk na kojem je stajalo: Lejla Tanović (1972. - 2020.)
Tamne oči mladića bile su uplakane. Bilo je u tom pogledu nečeg Lejlinog, ponajviše onog prkosa sa kojim
je hrabro gledala u svijet.
- Emire, idemo, - osjetio je kako ga neko drmusa za rame.
Bio je to Lejlin brat, a njegov daidža.
Krenuli su kući gdje su ih čekali skrhani od bola Lejlini roditelji. Otac nije mogao ni na dženazu.
***
Taksi se zaustavio pored groblja. Počela je rominjati kiša. Ljudi su se već okuplljali. Među okupljenim ljudima
ispod tamnoplavog kišobrana Suad prepozna amidžića Envera te mu priđe i zagrli ga.
- Žao mi je Envere.
- Hvala ti što si došao, - Enver uzvrati slomljenim glasom.
- Je li dugo bio bolestan?
- Jeste. Namučio se baš.
- Smrt je ponekad blagoslov, brate moj, - Suad spusti ruku na njegovo rame.
- Znam, - Enver se malo pribra pa nastavi, - jesi li čuo za Lejlu?
- Šta?
- Udario je audijem neki ludak. Jučer bila dženaza. Javila mi Selma, njena najbolja prijateljica. Ona iz
gimnazije, sjećaš se?!
- Lejla... Ne mogu vjerovati. Kako se to dogodilo? - Suad upita, pokušavajući prikriti šok u svom glasu.
-Kažu da je vozio u pijanom stanju.
Suad je osjetio tupu bol. Dok se klanjala dženaza njegovom amidži, misli su mu letjele u prošlost. Kiša je
pojačala i ljudi su se kišobranima u rukama počeli razilaziti.
***
Dva dana poslije dženaze, Emir je bio na svježem majčinom mezaru. U rukama je držao razgranatu biljku
s grumenom zemlje koju je iskopao u daidžinoj bašti. Bila je to ruta, otporna divlja biljka koja je cvjetala
prekrasnim žutim cvjetovima. Dok je malom motičicom otklanjao zemlju i presađivao rutu osjećao je kako
mu se oči pune suzama.
-Mama, teško mi je bez tebe, - prošapta.
Začuo je korake iza sebe. Sa buketom svježeg cvijeća, približavao mu se visok muškarac.
-Dečko, tražim mjesto gdje je ukopana Tanović Lejla, - bio je to Suad.
-A vi ste? - Emir ga je gledao iznenađeno.
-Jedan stari prijatelj, - progovori Suad.
-Lejla je moja mama, - Emirov glas zadrhta.
Suad se zaustavio na Emirovim očima. Da, to su bile oči njegove Lejle. Taj pogled koji je noćima ispunjavao
njegove snove i koji nakon toliko godina nije zaboravio. Uspomene su navirale. Osjećao je kako ga steže
nešto u grlu. Prišao je mezaru i spustio buket cvijeća.
-Izgleda da si naslijedio maminu ljubav prema cvijeću,- reče, gledajući u zelene listove rute.
- Mama ju je najviše voljela. Zato sam je i donio. Da ima nešto svoje.
Suad je promatrao Lejlinog sina. Imao je neopisivu potrebu da ga zagrli i da mu kaže koliko mu je njegova
majka značila. Lejla je bila njegova prva ljubav. I on njena. Oboje su bili maturanti bugojanske gimnazije.
Bila je to velika ljubav. Sve do one večeri kad je napravio užasnu glupost i sve upropastio. Bila je to jedna
jedina pijana noć sa društvom u diskoteci na jednom rođendanu, nekako pred sam završetak školske godine.
Nikad sebi neće oprostiti jer je bio toliko popio da ni sam nije znao kako je završio u stanu djevojke koju je to
veče sasvim slučajno upoznao. Preklinjao je Lejlu da mu oprosti, ali sve je bilo uzalud. Kako su išli u istu gimnaziju
i dalje su se povremeno viđali na hodnicima ili u školskom dvorištu, no Lejla je izbjegavala svaki mogući kontakt.
Nije se pojavila ni na maturskoj večeri. Krajem tog ljeta, Suad je otišao na studije u Beograd. Često je zvao Lejlu,
ali mu se ona nikad nije javila.
-Gospodine, - trgnuo ga je iz misli Emirov glas, - hvala vam što ste došli.
-Slobodno me možeš zvati mojim imenom. Zovem se Suad, a ti?
-Ja sam Emir.
-Emire, Lejla je bila posebna žena. Treba da budeš ponosan na nju, - reče Suad osjećajući kako mu oko
srca postaje toplo dok je gledao u Emirove oči koje su ga neodoljivo podsjećale na Lejlu. U isto vrijeme to
sjećanje u njegovim grudima stvaralo je bol.Iako je Suad bio neznanac, Emir je osjetio neobičnu povezanost
s tim čovjekom koji je dijelio sjećanja na njegovu mamu i bol koja mu se jasno ocrtavala na licu.
***
Suad se probudio u svom starom krevetu. Jutro je bilo oblačno.
Začuo se zvuk telefona. Tačnije, zvučnog signala za poruku.
“Emir je tvoj sin”, - Suad je zurio u displej. Poruka je došla sa nepoznatog broja. Pritisnuo je call.
Sa druge strane čuo se ženski glas.
-Suade, Selma je. Enver mi je dao tvoj broj. Znam da nije u redu
da to saznaš ovako.
-Selma, to je nemoguće! - osjetio je kako mu srce zastaje na trenutak.
-Znam da je teško povjerovati.
-Zašto mi nije rekla?
-Nije mogla preći preko ponosa, a željela je da ima nešto tvoje. Uprkos svemu, nikad nije prestala
da te voli.
-Šta je rekla Emiru?
-Da si negdje u Americi. Da si oženjen i da imaš djecu. I da te nije briga za njih dvoje.
-Selma, moramo se naći.
-Ok.
Potražio je na internetu broj telefona autobuske stanice.
-Molim vas, kad polazi prvi autobus za Gornji Vakuf?
- U 8 i 30, - čuo se ljubazni glas sa druge strane žice.
Imao je taman toliko vremena da se obrije. Žurio je prema autobuskoj stanici. Na nebu iznad Bugojna
počeli su da se navlače oblaci. Prvo su bili bijeli i paperjasti, a potom kao da ih je neko kistom bojio u
tamne nijanse. Prošao je pored hotela Kalin. Dok je stigao do autobuske stanice, već su počele padati
prve kapi kiše. Dok je autobus klizio cestom, kiša je počela da pojačava. U jednom trenutku, dok je
autobus skretao u oštru krivinu vozač izgubi kontrolu. Autobus skliznu sa mokre ceste, a potom se prevrnu
na bok i počeo da klizi niz padinu. Uslijedi buka lomljave stakla i udarca od tlo. Suad osjeti strahovitu bol u
grudima, a onda sve postade beskrajno crno.
Kroz polomljene prozore, kiša je i dalje padala, natapajući mjesto nesreće.
RiadaT.
a iz njega su izbili putnici, još uvijek omamljeni vožnjom koja je trajala punih osam sati. Među masom
putnika, isticao se visoki muškarac odjeven u svijetlosmeđi tanki džemper na V izrez, ispod kojeg je bila
bijela košulja. Ono što je posebno privlačilo pažnju, bilo je njegovo blijedo lice na kojem su se isticale
tamne oči, koje su bile malo podbuhle. Nakon dugo vremena Suad je bio u svom rodnom gradu. Dok je
stajao na peronu i gledao oko sebe, bio je preplavljen različitim emocijama. Pomisao da ga čeka amidžina
dženaza presjekla ga je u grudima, ali istovremeno mu je srce obuzimalo nejasno osjećanje topline zbog
susreta sa mirisom grada u kojem je odrastao. Kako su se na nebu navlačili tamni oblaci i spremala se kiša,
Suad je požurio prema taksiju koji je čekao u blizini. Ušavši u taksi pogledao je na sat. S obzirom da je
autobus dosta kasnio, nije bilo vremena da ide u roditeljsku kuću
- Gradsko groblje Bugojno - reče vozaču koji upali taksimetar.
***
Dan ranije, dvadesetak kilometara dalje u susjednom gradiću na gradskom groblju Rakovice glavni imam
džamije Mehmed-bega Stočanina je sa povećom grupom okupljenih ljudi klanjao dženazu. Kako se po
muslimanskim običajima, za umrlog od prisutnih traži oprost ako je nekom počinio kakvu duhovnu ili
materijalnu štetu, nakon posljednjeg bačenog grumena zemlje na mezar, začu se imamov glas okupljenim
ljudima:
-Hoćemo li joj halaliti?
-Hoćemo, - začu se kao eho iz okupljene mase.
I tako još dva puta zaredom. Kako su se nad gradom počeli skupljati oblaci, ljudi koji su prisustvovali dženazi
žurno se pođoše razilaziti. Kraj svježeg mezara stajao je mladić od nekih dvadeset godina koji se pridržavao
za drveni bašluk na kojem je stajalo: Lejla Tanović (1972. - 2020.)
Tamne oči mladića bile su uplakane. Bilo je u tom pogledu nečeg Lejlinog, ponajviše onog prkosa sa kojim
je hrabro gledala u svijet.
- Emire, idemo, - osjetio je kako ga neko drmusa za rame.
Bio je to Lejlin brat, a njegov daidža.
Krenuli su kući gdje su ih čekali skrhani od bola Lejlini roditelji. Otac nije mogao ni na dženazu.
***
Taksi se zaustavio pored groblja. Počela je rominjati kiša. Ljudi su se već okuplljali. Među okupljenim ljudima
ispod tamnoplavog kišobrana Suad prepozna amidžića Envera te mu priđe i zagrli ga.
- Žao mi je Envere.
- Hvala ti što si došao, - Enver uzvrati slomljenim glasom.
- Je li dugo bio bolestan?
- Jeste. Namučio se baš.
- Smrt je ponekad blagoslov, brate moj, - Suad spusti ruku na njegovo rame.
- Znam, - Enver se malo pribra pa nastavi, - jesi li čuo za Lejlu?
- Šta?
- Udario je audijem neki ludak. Jučer bila dženaza. Javila mi Selma, njena najbolja prijateljica. Ona iz
gimnazije, sjećaš se?!
- Lejla... Ne mogu vjerovati. Kako se to dogodilo? - Suad upita, pokušavajući prikriti šok u svom glasu.
-Kažu da je vozio u pijanom stanju.
Suad je osjetio tupu bol. Dok se klanjala dženaza njegovom amidži, misli su mu letjele u prošlost. Kiša je
pojačala i ljudi su se kišobranima u rukama počeli razilaziti.
***
Dva dana poslije dženaze, Emir je bio na svježem majčinom mezaru. U rukama je držao razgranatu biljku
s grumenom zemlje koju je iskopao u daidžinoj bašti. Bila je to ruta, otporna divlja biljka koja je cvjetala
prekrasnim žutim cvjetovima. Dok je malom motičicom otklanjao zemlju i presađivao rutu osjećao je kako
mu se oči pune suzama.
-Mama, teško mi je bez tebe, - prošapta.
Začuo je korake iza sebe. Sa buketom svježeg cvijeća, približavao mu se visok muškarac.
-Dečko, tražim mjesto gdje je ukopana Tanović Lejla, - bio je to Suad.
-A vi ste? - Emir ga je gledao iznenađeno.
-Jedan stari prijatelj, - progovori Suad.
-Lejla je moja mama, - Emirov glas zadrhta.
Suad se zaustavio na Emirovim očima. Da, to su bile oči njegove Lejle. Taj pogled koji je noćima ispunjavao
njegove snove i koji nakon toliko godina nije zaboravio. Uspomene su navirale. Osjećao je kako ga steže
nešto u grlu. Prišao je mezaru i spustio buket cvijeća.
-Izgleda da si naslijedio maminu ljubav prema cvijeću,- reče, gledajući u zelene listove rute.
- Mama ju je najviše voljela. Zato sam je i donio. Da ima nešto svoje.
Suad je promatrao Lejlinog sina. Imao je neopisivu potrebu da ga zagrli i da mu kaže koliko mu je njegova
majka značila. Lejla je bila njegova prva ljubav. I on njena. Oboje su bili maturanti bugojanske gimnazije.
Bila je to velika ljubav. Sve do one večeri kad je napravio užasnu glupost i sve upropastio. Bila je to jedna
jedina pijana noć sa društvom u diskoteci na jednom rođendanu, nekako pred sam završetak školske godine.
Nikad sebi neće oprostiti jer je bio toliko popio da ni sam nije znao kako je završio u stanu djevojke koju je to
veče sasvim slučajno upoznao. Preklinjao je Lejlu da mu oprosti, ali sve je bilo uzalud. Kako su išli u istu gimnaziju
i dalje su se povremeno viđali na hodnicima ili u školskom dvorištu, no Lejla je izbjegavala svaki mogući kontakt.
Nije se pojavila ni na maturskoj večeri. Krajem tog ljeta, Suad je otišao na studije u Beograd. Često je zvao Lejlu,
ali mu se ona nikad nije javila.
-Gospodine, - trgnuo ga je iz misli Emirov glas, - hvala vam što ste došli.
-Slobodno me možeš zvati mojim imenom. Zovem se Suad, a ti?
-Ja sam Emir.
-Emire, Lejla je bila posebna žena. Treba da budeš ponosan na nju, - reče Suad osjećajući kako mu oko
srca postaje toplo dok je gledao u Emirove oči koje su ga neodoljivo podsjećale na Lejlu. U isto vrijeme to
sjećanje u njegovim grudima stvaralo je bol.Iako je Suad bio neznanac, Emir je osjetio neobičnu povezanost
s tim čovjekom koji je dijelio sjećanja na njegovu mamu i bol koja mu se jasno ocrtavala na licu.
***
Suad se probudio u svom starom krevetu. Jutro je bilo oblačno.
Začuo se zvuk telefona. Tačnije, zvučnog signala za poruku.
“Emir je tvoj sin”, - Suad je zurio u displej. Poruka je došla sa nepoznatog broja. Pritisnuo je call.
Sa druge strane čuo se ženski glas.
-Suade, Selma je. Enver mi je dao tvoj broj. Znam da nije u redu
da to saznaš ovako.
-Selma, to je nemoguće! - osjetio je kako mu srce zastaje na trenutak.
-Znam da je teško povjerovati.
-Zašto mi nije rekla?
-Nije mogla preći preko ponosa, a željela je da ima nešto tvoje. Uprkos svemu, nikad nije prestala
da te voli.
-Šta je rekla Emiru?
-Da si negdje u Americi. Da si oženjen i da imaš djecu. I da te nije briga za njih dvoje.
-Selma, moramo se naći.
-Ok.
Potražio je na internetu broj telefona autobuske stanice.
-Molim vas, kad polazi prvi autobus za Gornji Vakuf?
- U 8 i 30, - čuo se ljubazni glas sa druge strane žice.
Imao je taman toliko vremena da se obrije. Žurio je prema autobuskoj stanici. Na nebu iznad Bugojna
počeli su da se navlače oblaci. Prvo su bili bijeli i paperjasti, a potom kao da ih je neko kistom bojio u
tamne nijanse. Prošao je pored hotela Kalin. Dok je stigao do autobuske stanice, već su počele padati
prve kapi kiše. Dok je autobus klizio cestom, kiša je počela da pojačava. U jednom trenutku, dok je
autobus skretao u oštru krivinu vozač izgubi kontrolu. Autobus skliznu sa mokre ceste, a potom se prevrnu
na bok i počeo da klizi niz padinu. Uslijedi buka lomljave stakla i udarca od tlo. Suad osjeti strahovitu bol u
grudima, a onda sve postade beskrajno crno.
Kroz polomljene prozore, kiša je i dalje padala, natapajući mjesto nesreće.
RiadaT.
Poslednja izmena: