Z. Meter: Spašavaju li Biden i Putin Europu, ili je konačni obračun neizbježan?
Autor:
Zoran Meterpro 11, 2021
Zoran Meter
Sergej Rjabkov (riječ je o vrlo iskusnom diplomatu, uvijek krajnje opreznom u izjavama), izjavio je, da će, ako se ruski prijedlozi ne prihvate, „odgovor Rusije biti vrlo oštar, a Zapad će požaliti što je još jednom propustio mogućnost na zdravoj osnovi dogovoriti se s Rusijom“. Na upit koji su to konkretno potezi Moskve, zagonetno je kazao: „U toj će situaciji razina osiguranja sigurnosti NATO država, u tom smislu i SAD-a, biti niža nego što bi mogla biti da su Washington i druge prijestolnice članica NATO-a prihvatili naše upozorenje i naš poziv za kretanje po putu osiguranja stvarne sigurnosti Rusije.“
Dana 23. studenog iz Japana je stigla senzacionalna vijest o svojevrsnom samouništenju koronavirusa Covid-19 uz objavu da je broj dnevno zaraženih s više od 23 000 u kolovozu pao na svega 170, pri čemu se broj umrlih sveo na jednoznamenkaste iznose. Pojedini japanski genetičari tvrdili su da se virus samouništio tj. da je njegova
delta varijanta uglavnom iskorijenila druge varijante virusa SARS-CoV-2 prije negoli je izbrisala i samu sebe.
Ali samo dva dana kasnije nadu ubija Svjetska zdravstvena organizacija – WHO, objavljujući alarmantnu vijest – dovoljnu da se diljem svijeta posije nova panika – o pojavi novog soja koronavirusa Covid-19 u Južnoafričkoj Republici. Pronašli su ga a tko drugi nego britanski znanstvenici, a dano mu je i medijski vrlo prikladno ime „za lakšu distribuciju“ –
omikron, prema slovu grčkog alfabeta.
Iako se o njemu zna još vrlo malo,
sama vijest WHO-a bila je dovoljna da se i Japan i „ostatak“ svijeta iznova iz temelja potresu, da krene lavina novih lockdown-a, najava političara o novim strogim epidemiološkim mjerama, obveznom cijepljenju svih građana i što sve ne, iako se sve glasnije čuju i stavovi pojedinih znanstvenih krugova kako sam
Omikron možda baš i nije toliko opasan. Međutim, pokrenutu „lavinu“ novih protumjera usprkos tome nitko, barem ne u EU, ne može (čitaj ne želi) zaustaviti pa ćemo sasvim sigurno i ove godine imati „ukradeni“ Božić, ali i štošta drugo – puno opasnije
(o tome u drugom dijelu teksta) od obiteljske proslave velikog kršćanskog blagdana, koji je, na žalost – sve manje kršćanski a sve više korporacijski odnosno tržišni. O tome svjedoče i bijedni pokušaji pojedinaca unutar struktura Europske komisije da se „izbriše“ termin Božić i zamijeni riječju „praznici“, kako se ne bi uvrijedili pripadnici onih naroda, religija i kultura koje ne pripadaju kršćanskom civilizacijskom krugu. Nadamo se da će zbog velikog pritiska javnosti bijednici koji iza ovog prijedloga stoje od ove namjere ipak odustati. Ali i sam činjenica da se ovako nešto građanima perfidno želi nametnuti jasno ukazuje u kojem smjeru zapravo ide EU.
Ali još malo o fenomenu
Omikrona i pandemije općenito.
Bio on opasan ili ne, čini mi se kako se sve ovo iz nekog razloga pretvara u opću konfuziju, kao da je nečiji cilj da ljudi postanu potpuno zbunjeni, da više nitko ne zna što mu je činiti i da se – sukladno tome – prepuste „struji“ tj. nekritički, u potpunosti i u svemu počnu „plesati kako vlade sviraju“. Također je simptomatičan i sam
tajming objave WHO-a, svega dva dana nakon što je Tokio svijetu ponudio, sada već očito „umrlu nadu“ da nam možda ipak dolazi konačni završetak pandemije i da ćemo se uskoro vratiti starom normalnom životu.
Izvlačeći iz ovog nekakav logičan zaključak,
gotovo bih rekao kako u svijetu postoje dva međusobno suprotstavljena krila vezana uz borbu protiv pandemije: jedno, koje misli da je već bilo dosta, i drugo, koje smatra kako pandemija još nije ispunila svoj cilj – da još uvijek nisu dovoljno prekinuti opskrbni lanci, da ekonomije država još nisu dovoljno posrnule za preuzimanje preostalog bogatstva, da farmaceutske kompanije nisu dovoljno zaradile, a da srednji sloj još nije dovoljno uništen da ne bi mogao ugrožavati interese elita.
Što god da je na djelu, svjetske su burze, od New Yorka do Londona i diljem svijeta – u prošli petak, neposredno nakon objave WHO-a potonule do te mjere da je taj dan dobio naziv „crni petak“.
Burzovni indeksi u SAD-u i Londonu pali su u iznosu od čak 10 do 15%, prije svega oni koji se odnose na cijene nafte ali i pšenice. Nemali je broj analitičara koji su upozoravali kako ovaj scenarij prijeti hiperinflacijom i u SAD-u i u čitavom svijetu. Pri tom je problem što u novonastalim globalnim odnosima stare metode borbe s opisanim problemima postaju sve teže. Tiskanjem novca, kao rješenjem, osiromašilo bi se ionako teško socijalno stanje svjetskog stanovništva dodatno pogoršano pandemijom koronavirusa (da se ne zaboravi, teško stanje bilo je i prije nje), a u uvjetima, s pandemijom povezanih nikad većih podjela u društvima, oštri potezi regulatora mogli bi izazvati nepredvidljive i opasne posljedice.
Pri tom
zbog pandemijske krize sve više dolazi do deficita ljudskih prava i do potresa samih temelja demokracije – one iste, koje su proteklih mjeseci puna usta brojnih svjetskih državnika i političara. Nije li, zato, neprestano zaklinjanje na demokraciju, na potrebu njenog očuvanja pred agresivnim svjetskim diktaturama i sl. i najbolji znak da s njom danas nešto nije u redu? Kao što su se u zenitu komunizma političari u SSSR-u i drugim državama soc-lagera zaklinjali upravo u njega i njegove revolucionarne tekovine, ne zato što su u to još sami vjerovali (mnogi nisu), već zato što je prijetio krah sustavu u kojem su oni imali privilegirane položaje.
Bidenov Summit za demokraciju
Tako su na dvodnevni virtualni Summit za demokraciju 9. i 10. prosinca u organizaciji Bidenove administracije pozvani čelnici nešto više od 100 država, navodno s demokratskim uređenjem odnosno vrijednostima zapadnoga tipa. Ali bilo je tu veliki broj i afričkih država koje s demokracijom baš nisu „na ti“ (ali zato nije pozvana jedna Mađarska!), pa je jasno kako je intencija organizatora strah da te zemlje ne dođu pod još veći utjecaj, prije svega Kine, koja, naravno, na summit nije pozvana. Isto kao i Rusija i Turska koje su razvrstane u tzv.
hibridne demokracije, kao i njima sl. zemlje koje formalno imaju demokratski društveni ustroj, višestranačje, redovite višestranačke parlamentarne i predsjedničke izbore s više kandidata, ali nemaju onaj stupanj razvijenosti demokratskog sustava kakav od njih traži Washington, pri čemu se najčešće spominje tzv. civilni sektor tj. nevladine udruge i nezavisne institucije. I konačno, u tu drugu polovicu svijeta, protiv kojeg bi se Bidenove demokracije zajednički morale boriti, naravno – pod njegovim vodstvom, spadale bi prije svega tzv.
diktature, gdje se smješta zemlje poput Kine, Sjeverne Koreje, Irana i td.
Međutim koje su to sadašnje zapadne vrijednosti i tko, zapravo, iza njih stoji svojim potpisom, i gdje su one uopće potvrđene kao zajedničke i da ih podržava čitava ili bar većina zapadne javnosti, odgovor nam nitko ne želi dati. Čini mi se kao da iza njih stoji gotovo neka nevidljiva, viša sila. Ili, točnije, iza njih, kao i iza organizatora navedenog skupa stoje isključivo interesi visoke elite, ali i one nešto niže razine i to iz svih sfera: političkih, financijskih, gospodarskih, kulturnih i td, kojih, prema pojedinim procjenama u „demokratskim zemljama“ ima oko 25 milijuna. Upravo su njihovi interesi nastankom policentričnog svijeta najviše i ugroženi.
Te su se, ultra-liberalne vrijednosti (o njima je zapravo riječ) stvarale dugo i u tišini. Ako pogledamo na teoretičare sadašnje tzv. kontra-kulturne revolucije u SAD-u (u kojoj se ruše spomenici, pale knjige, mijenjaju nazivi ulica …), oni su izdanci europske Frankfurtske škole čiji su predstavnici govorili kako ne treba ovladati proizvodnim sredstvimaa, već kulturom, i kroz nju vršiti transformaciju društva. U SAD-u je sve počelo i to još 60.-ih godina, s tadašnjom novom ljevicom u sveučilištima. Tamo je kreirano ovo
čime nas posljednje desetljeće kao vrijednostima intenzivno obasipaju i gotovo prisilnim mjerama od strane države primoravaju ne samo da im se pokorimo, već da ih usadimo i u svoja i u srca svoje djece, a iz njih izbacimo sve tradicionalne vrijednosti na kojima su stvarane i odgajane generacije ljudi – prije svega one kršćanske.
Novim vrijednostima želi se u doslovnom smislu izbrisati gotovo sva ljudska kultura na globalnoj razini stvarana u posljednjih dvije, tri i više tisuća godina, ukinuti nacije i granice, stvoriti neka zajednička nadvlada i nametnuti strane ideje koje nemaju nikakvog uporišta u prirodnim zakonitostima, antropologiji, psihološkom i duhovnom ustroju samoga čovjeka. I sve se to sada gura pod plašt ili naprednih znanstvenih spoznaja ili demokracije. Ova druga, iako u svojoj biti jedna od najpozitivnijih nematerijalnih stečevina čovječanstva ako ju se pravilno tretira i njome ispravno koristi, sada je do te mjere postala iznakažena zlouporabom od strane moćnika čija su je usta puna – da i sam njezin pojam izaziva nelagodu u uhu običnog čovjeka. U pravilu obezvrijeđenog, obespravljenog, osiromašenog i k tome još ugnjetavanog ideološkim eksperimentima koji udaraju na njegovu slobodu, osobnost, obitelj.