Niko nije operisan od sujete. Pitanje je samo koliko ko može i ume da to osećanje stavi pod kontrolu.
Ja se zaista trudim da ne budem sujetna kada je posao u pitanju... Ali, kada mi neko polupismen stavi primedbu na nešto što sam napisala, trudeći se maksimalno da "pogodim temu" - jer, uglavnom, i pišem in medias res, što bi rekli Latini, da su živi! - onda stvarno dobijem napad taštine i svega i svačega... Mrzim poštapalice tipa: u vezi sa tim, imajući u vidu, s obzirom na to, u skladu sa ovim... etc. I trudim se da to izbegavam koliko je moguće, a onda mi neko od kolega sugeriše baš te rečenice koje ništa ne znače, koje služe da popune prazne misli i prazan list papira... Bljak.
To je o sujeti na poslu i u vezi sa poslom... I to samo jedan mali, malecki segment. O idejama da ne pričam... Mi smo, generalno, narod koji ne briljira naročito kada su u pitanju ideje - čast izuzecima. A volimo sebe da predstavljamo kao tako neke idejne likove i vodje. I sad, kada se pojavi neka ideja vredna pažnje, mnogi od nas nemaju smisla da uhvate suštinu tog predloga, ili nemaju dovoljno znanja i obrazovanja da shvate značaj istog... pa se obruše na paćenika koji je izneo predlog, horski, zajednički, jedinstveno. I meni se to dogadjalo, nebrojeno puta. Borim se koliko mogu, ali ne uvek sa pozitivnim ishodom. I tu su sujete glavni ometači. Zašto da neko ima bolju ideju?!
U privatnom životu - slična je situacija. Ja imam veliku porodicu, svako od nas je sujetan na svoj način... U meri u kojoj je moguće svoju sujetu staviti pod kontrolu i priznati sebi da i drugi znaju da misle, možda i bolje od nas samih, da izgledaju bolje od nas, da su uspešniji od nas... utoliko ćemo imati skladniji i lepši život.
Ovim ne mislim da treba da budemo defanzivni, naprotiv. Ali, ni nerealni previše... U svemu treba pronaći pravu meru. Sujeta ponekad pomaže da se izborimo za nešto što nam možda ne bi pripalo...
