Stvari koje dete nikada neće oprostiti roditeljima: Čak ni onda kada budu stari i nemoćni

Sensei

Master
Moderator
Poruka
84.731
Dakle, po našim medijima jhe poplava zapadnjačkih vrednosti koje služe za razbijanje porodice. Na perfidan način se provlače stvari koje potpadaju pod prihvatljiv odgoj deteta pored očigledno neprihvatljivih.

Evo recimo članak u Stilu kreditovan nekoj Milki Đukić navodi ove stvari koje deca ne treba da oproste roditeljima ni kada budu stari i nemoćni.


1. Emocionalno zanemarivanje
Emocionalno zanemarivanje se ne odnosi na ono što roditelji rade, već na ono što ne rade.

2. Preterana kritika i poređenje
Stalne kritike i nerealno visoka očekivanja ozbiljno narušavaju detetovo samopouzdanje.

3. Ismevanje detetovih nedostataka
4. Oduzimanje prava na izbor životnog puta
5. Nametanje vaših želja

Nametanje sopstvenih želja i ambicija, ignorisanje interesovanja i talenata deteta uvek dovodi do ozbiljnih problema u budućnosti.

6. Kršenje ličnih granica
Poštovanje ličnog prostora deteta je važan aspekt zdravog odnosa. Kršenje granica može se manifestovati u različitim oblicima: od čitanja ličnog dnevnika do kontrole izbora prijatelja i hobija.

7. Fizičko ili emocionalno zlostavljanje
Nikakvo nasilje se ne može opravdati. Ne možete da udarate decu. Ne sa pojasom, ne u obrazovne svrhe.

8. Preterana kontrola
Potpuna kontrola nad životom deteta može ozbiljno potkopati njegovu sposobnost da živi samostalno.

9. Njegovi roditelji su rekli da žale što postoji
Reči da roditelji žale što imaju dete nanose nepopravljivu štetu njegovoj psihi.
 
Po meni, a ne znam koliko je moje mišljenje merodavno jer sam davno bila dete, u smislu godina, a sa druge strane deca smo dok god je bar jedan roditelj živ, te se tu smatram još uvek detetom, ne postoji ono što roditelj neće da oprosti detetu ili obrnuto, lakše i brže nego bilo ko drugi u našim životima.
Nije lako biti roditelj, kao što nije lako uvek biti ni dete.Greši se, uglavnom iz najbolje namere, kad su roditelji u pitanju.
No, na stranu sve to, kakav god roditelj bio i kakva god sećanja imali na detinjstvo u nekom momentu moramo odrasti i prihvatiti odgovornost.
Opravdanja se lako nađu, i teorija da su sve krivi roditelji, lako se prima.
Pre nekog vremena sam šaljivo rekla tati da je dobro što u vreme mog odrastanja nije bilo ovoliko tuđe brige za našu decu :)
Ne branim roditelje, da se razumemo, ima na ovom svetu svega i svačega, ali da je ovo danas preterano u svakom pogledu, jeste.
I ne može da se izrodi ništa dobro, baš kao i kod tema vezanih za nasilje u porodici.Mnogo buke i hiljade zvona uglavnom su loš znak.

Elem, kao dete, slobodno mogu da kažem da su mi moji roditelji opraštali svaku glupost, voleli me sa svim mojim manima, i tako je i dan danas.
Isto tako, ono što verovatno drugima ne bih ili nikako ili vrlo teško oprostila, svojim roditeljima jesam.Njihova dobrota, nesebičnost i ljubav su itekako vredni
i daleko iznad onog što su,možda, pogrešili.
Roditelj je, dok god je živ, i oslonac i vetar u leđa koji nećemo tako lako naći kroz život.
 
Po meni, a ne znam koliko je moje mišljenje merodavno jer sam davno bila dete, u smislu godina, a sa druge strane deca smo dok god je bar jedan roditelj živ, te se tu smatram još uvek detetom, ne postoji ono što roditelj neće da oprosti detetu ili obrnuto, lakše i brže nego bilo ko drugi u našim životima.
Nije lako biti roditelj, kao što nije lako uvek biti ni dete.Greši se, uglavnom iz najbolje namere, kad su roditelji u pitanju.
No, na stranu sve to, kakav god roditelj bio i kakva god sećanja imali na detinjstvo u nekom momentu moramo odrasti i prihvatiti odgovornost.
Opravdanja se lako nađu, i teorija da su sve krivi roditelji, lako se prima.
Pre nekog vremena sam šaljivo rekla tati da je dobro što u vreme mog odrastanja nije bilo ovoliko tuđe brige za našu decu :)
Ne branim roditelje, da se razumemo, ima na ovom svetu svega i svačega, ali da je ovo dans preterano u svakom pogledu, jeste.
I ne može da se izrodi ništa dobro, baš kao i kod tema vezanih za nasilje u porodici.Mnogo buke i hiljade zvona uglavnom su loš znak.

Elem, kao dete, slobodno mogu da kažem da su mi moji roditelji opraštali svaku glupost, voleli me sa svim mojim manima, i tako je i dan danas.
Isto tako, ono što verovatno drugima ne bih ili nikako ili vrlo teško oprostila, svojim roditeljima jesam.Njihova dobrota, nesebičnost i ljubav su itekako vredni
i daleko iznad onog što su,možda, pogrešili.
Roditelj je, dok god je živ, i oslonac i vetar u leđa koji nećemo tako lako naći kroz život.
imala si srećno detinjstvo , i sreća tvoja sa tako pametnim roditeljima, međutim , mali je broj, ali velik kao problem za dete koje ima roditelje koji ne znaju šta bi sa sobom , a ne sa decom
u zadnjih nekoliko decenija ovo stvarno postaje itekako ozbiljan problem
 
imala si srećno detinjstvo , i sreća tvoja sa tako pametnim roditeljima, međutim , mali je broj, ali velik kao problem za dete koje ima roditelje koji ne znaju šta bi sa sobom , a ne sa decom
u zadnjih nekoliko decenija ovo stvarno postaje itekako ozbiljan problem

Nažalost...No, treba se nadati boljem.

Ipak, ovo iz naslova, nije dobra poruka, koliko god sitacija bila loša.To me i povuklo da napišem neku reč mada se ne smatram kompetentnom i nerado
se oglašavam na ovakve teme.
Ne znam ko je dotična M.Đukić navedena kao izvor, no poruka uopšte nije dobra.

Oproštaj je ono što je pre svaga nama lično korisno, više nego onome kome opraštamo.
Ko god je od nas imao razloga da oprašta, razumeće o čemu govorim.
Nije lako oprostiti, uopšte nije lako, kada su teške stvari u pitanju, ali je neophodan deo izlečenja.
 
Nažalost...No, treba se nadati boljem.

Ipak, ovo iz naslova, nije dobra poruka, koliko god sitacija bila loša.To me i povuklo da napišem neku reč mada se ne smatram kompetentnom i nerado
se oglašavam na ovakve teme.
Ne znam ko je dotična M.Đukić navedena kao izvor, no poruka uopšte nije dobra.

Oproštaj je ono što je pre svaga nama lično korisno, više nego onome kome opraštamo.
Ko god je od nas imao razloga da oprašta, razumeće o čemu govorim.
Nije lako oprostiti, uopšte nije lako, kada su teške stvari u pitanju, ali je neophodan deo izlečenja.
oproštaj da , to je veoma velika karakterna osobina , ali detska psihs je veoma krhka , ožiljci u srcu i mozgu znaju toliko da bole , da ostaju trajni životni ožiljci
i na veliku žalost , ta ista deca , u većini slučajeva , prave istu grešku kao i njihovi roditelji
 
imala si srećno detinjstvo , i sreća tvoja sa tako pametnim roditeljima,

Imala sam, no ipak bi mogla neka od navedenih stavki iznad da se iskoristi i da umesto onog napisanog, napišem; Moji roditelji su krivi.I tačka.
Radili su što su najbolje umeli i koliko su umeli.Da li je sve ispravno?Nije.
Možda ima savršenih roditelja, ne znam.Lično ne verujem u savršenstvo.
Ni sva deca nisu ista.Čak ni braća ili sestre od istih roditelja sa istim vaspitanjem, nisu ista.Dok je s jednim detetom lako, sa drugim je teško.
Ja sam bila ovo drugo, teško. ( Verujem da niste iznenađeni :mrgreen::lol: )
 
oproštaj da , to je veoma velika karakterna osobina , ali detska psihs je veoma krhka , ožiljci u srcu i mozgu znaju toliko da bole , da ostaju trajni životni ožiljci
i na veliku žalost , ta ista deca , u većini slučajeva , prave istu grešku kao i njihovi roditelji

Istina.Model rodieljstva se najčešće prenosi s generacije u generaciju.
Po svemu što danas slušamo i čitamo, trebalo bi da su mlađe generacije bolje u toj teškoj ulozi roditelja.
Informisanije su, mnogo se priča o psihologiji itd. itd.
Da li će to biti tako, pokazaće vreme.
Dečja psiha je krhka i ranjiva, posledice se sporo i teško saniraju, slažem se u potpunosti sa tobom.
No mislim da tih ekstremno teških slučajeva nema u velikoj meri...ili sa samo tešim da nema...
 
zato sam i otvorio temu. Nagoveštava nekima da je to u redu (da ne poraštaš roditeljima i do smrti)

Ne bih ni postovala da mi naslov nije upao u oči, razumemo se.
Poruka je kranje pogrešna taman da je od samog genija, pr.dr.mr.sci.
I ne odstupam od svog stava po ovom pitanju.
 
veruj mi ima ih
obično to se sakriva od okoline , ali uvek problem ispliva i potrebna je pomoć tim ljudima

I verujem i svesna sam...
Nekako mislim da to što je skriveno ( obično i najčešće ) može da se prevaziđe za razliku od onih ekstremnih slučajeva.
Napisala sam već, u nekom momentu dete mora da odraste.Većina onih navedenih stavki nisu neprevazilazne.
Da ne može svaki mlad čovek da to prevazilaženje uradi sam, ne može.Zavisi od ličnosti do ličnosti.
No ako će u 30. ili 40. godini života da smatra da je to što ga je roditelj kontrolisao, kritikovao i sl. ( ponavljam, ne uzimam za primer ekstreme )
razlog nezadovoljstva, onoga što smatramo nekim našim ličnim neuspehom, odgovornost pasti na roditelja, po meni je nezrelost i neprihvatanje lične odgovornosti.
Starije generacije pamte i poneku vaspitnu, i nisam ih čula da to ne mogu da oproste roditeljima.
Postoji i generacijski jaz, a on je nedvojbeno danas mnogo dublji nego što je bio.
Ono što u stvari želim da kažem je da život nema upustvo ni recept.
Sva ova priča moderne psihologije je lepa, kao i sve teorije.
Ne smemo prihvatati zdravo za gotovo baš sve.
Bez obzira na sve, neko sam ko veruje u naše mlade porodice, u našu decu i u to da će uspeti da dobro profiltriraju sve ono što se nudi kao ispravno.
 
Volim svoje roditelje, ne idealizujem ih i smatram da su uradili koliko su bili u mogućnosti.
Sa mamom sam imala lep odnos a imam ga i sada sa tatom.
Kad shvatimo da prvo mi nismo savršeni , ni mi ni oni i shvatimo da smo mi sami pre svega odgovorni za svoj život i ne tražimo krivca u drugima za neki naš lični neuspeh - ostaje samo ljubav.
 
Ne zna covek ni dal je pametno da ga idealno i savrseno vaspitas, dal ce takvo dete moci kroz zivot?
I kad bi mogao i znao da ga bas idealno vaspitavas.
Najjednostavnije, nakon 3-4 god da se ponasas sa detetom kao stariji brat, kao drugar.
Da ga ucis al da imas i autoritet, da ga saslusas i da ga pohvalis ako je u pravu
 
Volim svoje roditelje, ne idealizujem ih i smatram da su uradili koliko su bili u mogućnosti.
Sa mamom sam imala lep odnos a imam ga i sada sa tatom.
Kad shvatimo da prvo mi nismo savršeni , ni mi ni oni i shvatimo da smo mi sami pre svega odgovorni za svoj život i ne tražimo krivca u drugima za neki naš lični neuspeh - ostaje samo ljubav.
Moj stari bio tvrdokoran i tvrdoglav, majka Hrvatica no mirna zena no za decu bi dusu dali, ja sam produzio u tom stilu , samo sto nisam ni tvrdoglav ni glup, deca su porasla obe su pametne i maju svoj biznis, ja sam finansiski pomagao i zahvalna su mi na tome. jos uvek ih pratim i pomazem sad unucima imam ih troje , zivot tece deca rastu mi starimo.. Ne smatram da smo mi bili savrseni roditelji no dobro smo postupali s decom i ona su se osamostalila na pravi nacin, sad jedna radi kao profesionalni fotograf i dobro joj ide a druga je u Engleskoj tamo drzi Hostel za mlade studente uglavnom iz Spanije pa nema vremena da dodje pa se vidimo preko kompa..
 
Poslednja izmena:

Back
Top