Ne znam odakle da počnem. Ne planiram da ovo bude dugačak post jer sve sto zelim je da negdje izbacim sve ovo iz sebe, racunam na zensku solidarnost i pomoc na koju u stvarnom zivotu nisam naisla. Svi ponistavaju moje osjecaje i brige. U ranim tinejdzerskim godinama sam silovana od strane obiteljskog prijatelja. Nakon toga me kontinuirano psihicki zlostavljao godinama. Nikada nije ponovio silovanje, ali me uvjeravao da sam glupa, beskorisna, da sam sama to trazila, da ce to ponoviti kad se najmanje budem nadala...To je trajalo sve do upisa na studij zbog cega sam odselila. U kasnim tridesetima, već sam udana i trecem tromjesecju trudnoce, susrecemo se u dućanu. Nakon uobicajenog razgovora s mojom majkom komentirao je kako bi volio da nosim curicu. Tada mi se javio tako jak osjecaj gadjenja koji vec godinama ne prolazi.
Muce me nocni strahovi i nocne more u kojima sve sto je meni radio radi mojoj djeci. Plasim se da je dosao i da ceka da zaspim da bi to napravio. Toliko to utjece na mene da djeci ne dam da idu kod bilo koga bez mene, cak ni prijateljima i rodacima kojima vjerujem i s kojima sam bliska. Ne upisujem ih ni u kakve aktivnosti koje vodi muska osoba. Ne oblacim ih u suknjice i haljinice. Svjesna da je sve to iracionalno jer njega odavno nema i nisu svi ljudi prijetnja ali ne vidim ni izlaz ni pomoc.
Muce me nocni strahovi i nocne more u kojima sve sto je meni radio radi mojoj djeci. Plasim se da je dosao i da ceka da zaspim da bi to napravio. Toliko to utjece na mene da djeci ne dam da idu kod bilo koga bez mene, cak ni prijateljima i rodacima kojima vjerujem i s kojima sam bliska. Ne upisujem ih ni u kakve aktivnosti koje vodi muska osoba. Ne oblacim ih u suknjice i haljinice. Svjesna da je sve to iracionalno jer njega odavno nema i nisu svi ljudi prijetnja ali ne vidim ni izlaz ni pomoc.
и онда алалиш, не због онога ко те је у ову ситуацију довео него због себе и своје деце.
