Stihovi za moju dusu

Zov ljubavnika

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevas cvjetove koji promatraju te
kao sto djeca promatraju majcine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti
na njemu zrtvujes moje srce i dusu?
Ili si medju knjigama,
sakupljas ljudsko znanje,
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?
Da li u hramu molis?
Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromasnih,
tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i
ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,
ti jaca si od vremena.
Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duse okruzila nas je, i Andjeli ljubavi
lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,
skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene
stite nebesku tajnu svog srca?
Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom
i moje usne poljubise tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje bozansku tajnu koju jezik izreci ne moze!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu,
poput onog kojim je Svemoguci u zemlju
udahnuo zivot covjecji.

Taj uzdah vodio me u svijet duha,
navjescujuci ljepotu moje duse, i tamo
ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
" Zemaljska tijela cesto
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
i moraju zivjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dodje
i odvede sjedinjene duse k Bogu.

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa
svom sljedbeniku vrc slatkog zivota.
I premda te moje ruke nece grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,
tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.''
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tisini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Milujes li moje lice u mislima?
Ta slika meni vise ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.
Jecaji isusili su moje oci
koje odrazavahu tvoju ljepotu
i usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima.
Gdje si voljena moja?
Cujes li moj plac tamo preko oceana?
Razumijes li moju potrebu?
Uvidjas li velicinu moje strpljivosti?
Postoji li koja dusa voljna da prenese
ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
medju andjelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
Zivotna tmina privila me na svoje grudi,
zalost me osvojila.
Posalji svoj smijesak u nebo,
neka me dosegne i ozivi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me odrzi na zivotu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav!
I kako malen ja sam!

Halil Gibran
 
Нема те да ме расаниш
да ми не даш да заспим
да ми не даш да дишем...
Нема те да те имам.
Нема те да не дам да одеш.
да не дам да ти нешто фали.
да не дам да остариш.
Нема те да не дозволиш да ме нема.

Горан Тадић
 
762e0b179a768ca7feaac814f6cd0428.jpg
 
Ako te noćas potražim


Ako te noćas potražim, pravi se da nisi tu,
da me ne čuješ, da me ne primećuješ,
da nemaš vremena, da me ne poznaješ...
To je za tvoje dobro,
kao što je oduvek sve bilo za tvoje dobro,
jer ne bih dopustio da mi bude bolje nego tebi.
I noćas bi bolje bilo da je tebi bolje,
da ne znaš da mi je došlo da ti dođem,
jer ne mogu da podnesem da više ne dolaziš.
Ako te noćas potražim, tražiću te zbog sebe.
Ne sme ti nauditi moja želja da pogledom iz prikrajka
proverim da li bez mene umeš da budeš lepa,
glas tvoj da čujem i smeh,
da proverim umeš li bez mene da se smeješ,
miris tvoj da osetim, da me podseti na tvoj miris,
prste u prolazu da ti dotaknem, pa da umrem.
Ni da umrem ne smem, to za tebe ne bi bilo dobro.

Ne volim te. Ništa lično, ne volim nikog, pa ni tebe.
Ne umem. Da umem, neko od nas bio bi srećan.
Ne volim te, a voleo bih da te volim, makar bio nesrećan,
makar ostario pišući pesme o tebi po sećanju,
makar bezuspešno pokušavao da se propijem.
Ne volim te, za tvoje dobro.

Ako mi noćas budeš nedostajala,
iščupaću sebi srce da te više ne muči,
i onako bez tebe ničemu ne služi.
Ako me noćas zatekneš u snu, pravi se da si budna,
to je za tvoje dobro,
kao što je oduvek sve bilo za tvoje dobro,
jer ne bih dopustio da mi bude bolje nego tebi.
Mirno spavaj, kao da me nema.

Goran Tadić
 
Nije lako biti dete

Često jedeš, tvrdo spavaš,
mnogo jurcaš, praviš štete...
Kad te grde, odobravaš,
- Nije lako biti dete.

"Lepo žvaći!", "Peri ruke!",
"Beži dalje od tog Srete!",
"S tobom stalno neke muke!",
- Nije lako biti dete.

Batinama kad se nadaš,
u odbranu zovu tete,
pred prutom se isprepadaš
- Nije lako biti dete.

Pa ricinus, pa vakcine...
Zabranjene cigarete...
"Još si mali za to sine!"
- Nije lako biti dete.

Na drveće svo se penješ.
Tajno voliš Olje, Cvete...
Pod teretom torbe stenješ
- Nije lako biti dete.

Čim spaze da nisi mali,
zrelošću ti nekom prete,
život jeste zgodan, ali...
- Nije lako biti dete.

Dragomir Đorđević
 
Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.


Dobriša Cesarić
 
Prisutna

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.
Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom

Zal Kopp
 
Hiljadu čuda

U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.

Duško Trifunović
 

Na braniku


Uvek sam događaj ispred
već sam sleteo u Amsterdam, posmatrajući ga iz aviona.
Ne znam da živim.
Već se vozim kanalima, s visine samo nazirući plave linijice bujice.
Sve pulsira.
Svako drvo, krilo aviona, asfalt, pesma.
Sve je živo.
Gutam više vazduha nego što mogu da primim.
Gledam u nebo dok je tu blizu
lepim nos za staklo prozora,
pamtim oblake.
Ništa da mi ne pobegne.


Jasno vidim kako kuca grad.
Sav je od zvezda, krakova u susretu,
sav je od vena u plavom bujanju.

Bio bih zahvalan da živim dugo.
To sada mislim.
Rano je.
Rano je.
Rano je, neko mi šapuće.

Prerano sam se setio da ću umreti.
Svejedno je gde putujem.
Nemam onu bezbrižnost koja bi me lako
jednim trenom prevela u smrt.
Možda iz sna. Iz neznanja. Iznenada.
Nemam. Ne.
Ne, već sam sada čuvar svog života
stojim na braniku, kao da će svest o smrti oterati smrt.
Svest o svakoj reči ove pesme. Non stop stražarim.
Ne bežim, jer nije moguće.
Ne čekam, jer ne razumem do kraja.
Ali ću bar biti spreman, mislim se.
9764_14-oznacio-foto-b-subasic-1_fmob.jpg

JELENA ANĐELOVSKA​

 
Prisutna

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.
Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom

Zal Kopp
 
Bez tvojih pogleda reka sam
koju su napustile obale.

Vetar me za ruku vodi,
tvoje ruke odsekao je suton,
bele ulice preda mnom beže.

I prsti se klone moga čela
na kome se svet zapalio.

Reči su mi u travu zarasle,
tišina ti je raznela glas,
stvari mi siva leđa okreću.

Po tami moga tela
opaka svetlost šestari.

Vasko Popa
 
Srce

Srešćemo se opet,
Ko zna gde i kada,
Nenadano i naglo javićeš se meni -
Možda kad u duši bolno zastudeni
I u srcu počne prvi sneg da pada.

Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova,
Što ne osta više od negdašnjih snova -
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće.

Ali starom strašću pogledam li u te,
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer što srce hoće to je njegov deo -
Uvek novi deo od nove minute.


Jovan Dučić
 
FATAMORGANA

Svaki je covek oaza
u pustinji zivota.

Izmedju dve oaze,
iznad pustinjskog peska,
dizu se fatamorgane
koja skracuju rastojanja
do u beskraj.
U njima zive oni
koji su izgubili sve svoje nade
da ce svet da ih voli.
Nepostojecu vodu piju,
varljivim jelom se hrane
i zive u najvecoj varci sveta
prepunoj neizrecive sanje.
Umiru daleko od samih sebe,
od zemlje i od neba
izmedju dve oaze
koje nisu mogle da stvore
utociste za trecu.
Njih ne sahranjuje niko
osim cudljivog vetra
koji nanosi pesak
preko njihovih palih telasa
i koji ide dalje.


Branislav Prelevic
 
Reci, kad bi moj osmah bled,
rastopio se kao cvet
pola san a pola led.

Kad bih jos jednom
mogao da volim...

Da li bi mi tad bilo dobro svud,
i zivot bio manje lud?

Ili bih i tad kao sad
mogao da se smesim i razbolim,
i da umrem?

Kad bih jos jednom
osetio da volim, volim?

M. Crnjanski
 
Bog mi je svedok
Koračala si za
mojim stopama u
snegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vetar je zaneo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svedok.

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svedok.

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svedok.

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gde si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negde, isti.
Bog mi je svedok.

Voleo sam te u
ponoć
dok si spavala
sneguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svedok.

Izmicali su pejzaži
detinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govorili,
treća je sreća
poverovao sam.
Bog mi je svedok.

Htela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svedok.

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svedok.

A ja,
ja sam te
voleo
detinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nežno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svedok.

Romualdo Miralles
 

Ti I Ja​

Ti moje reči vodiš pod ruku
Nad mojim perom večito bdiš I kada voliš,
voliš po Vuku Ljubiš kao što govoriš
A moje pesme putuju s tobom

U grudi sakriješ sve što se može
I kada zaspiš pod mojom knjigom
Stihovi završe ti ispod kože
Moja je duša predugo skitala

Moj krug bez tebe bio je nula
Ja sam sve pisao da bi ti čitala
I sve sam pevao da bi ti čula
Suviše umoran od matematike
Suviše lepa si za odoleti
Tvoje je ime kanon gramatike
Ispravan oblik glagola voleti..

Miodrag Stošič
 
Najviše pitanje

Zašto pitam gdje si,
ako nisam slijep,
ako ti nisi odsutna?
Ako te vidim
gdje ideš i dolaziš,
tebe, tvoje tijelo vitko
koje nestaje u glasu
kao plamen u dimu,
u zraku, neopipljiv.

I pitam te, da,
i pitam te od čega si,
čija si;
a ti širiš ruke
i pokazuješ mi
svoju vitku pojavu
i kažeš da si moja.
A ja uvijek pitam.

Pedro Salinas
 
Ljubav (U modroj noći tvoje tijelo sniva)

U modroj noći tvoje tijelo sniva
Kroz tvoje tijelo crvene i plave struje teku
Šume
Ja slušam njihov šum i ja se u san opijam
Ja tonem
Na površini svijest u zadnjim trzajima
(Ko sunce što se u vodama gasi).
Sve je jedno
U modrom beskraju je tvoje tijelo,
Tvoje golo bijelo tijelo
Kroz modri beskraj struje tvoje krvi
Šume ljubav
Ja, bog što sanja, spuštam svoju tešku
Pjanu glavu
Na tvoju grud
I slušam


Antun Branko Šimić
 

Back
Top