Stihovi za moju dusu

Све је прошло. Пут брзо запишта,
И блеснуше сијалице горе.
Ти отиде према пристаништу,
Па изгоре у пламену зоре.

Прскали су дани као врела,
Мој се живот котрљао даље…
Али отуд где си сагорела,
Сваког јутра сунце сјај свој шаље.

Василиј Симоненко – СВЕ ЈЕ ПРОШЛО

1926679_1017398764943300_2061122882505991429_n.jpg


 

Kad budem ružna i stara;
hoće li se videti
da sam tigricu u jagnje pretvorila?
Hoće li neko prepoznati
na onemoćalom, izboranom biću
...zanos i strast.
što sam ih poklanjala,
Za šaku hvale, za reke ljubavi
što protekoše kraj mene,
što dolaziše k' meni
i bujicama pomahnitalim
svaka otkidala deo mene,
ostavljala brazgotine
u koje sam soli dodavala.

Jer...kakva bi to bila patnja ako ne boli?
Kakva bi to bila tuga ako ne umireš polagano?
Jer, kako drugačije bi znao kad te probude,
da ponovo nemaš tlo pod nogama,
da iz pepela letiš negde visoko omamljen,
ako nisi osetio dubine,
dok dišeš teško i duboko...

A, možda će primetiti samo
Da polako hodam

I tiho govorim!

Ljiljana Prokić
 
Dok sam te imao - Pero Zubac

jezik sam ptica razaznavao
i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike navoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao
 
Новак Р. Јеринић
Ми значимо нешто само нама,
Наша љубав за друге и не зна.
Ја сам теби осмијех на уснама,
Ти си мени остварење сна.

Свака зора нову радост носи,
О љубав се отимају ријечи.
Ружа - цвијет, у твојој је коси,
Што ће туге све да излијечи.

Нико тајну наслутио није,
А наша је од свих понајвећа.
Из два срца у једно се слије,
Радост, чежња и нестварна срећа.

И након нас ће сунце сијати,
И лиће неке чаробне кише.
Можда ће и друге љубав гријати,
Ал ко нас наша, никад никог више.
 

Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti.


Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu.

Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna.

Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni.

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim.



Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?


M.Marinović
 
https://s19.****************/images/200222/ymo4hdfd.jpg

Amparo

Amparo,
kako li samuješ u svojoj kući
u bijelo odjevena!

(Polutnik između jasmina
i smilja.)

Osluškuješ čudesne
vodoskoke svog dvorišta
i slabašni žuti ćurlik
kanarinca.

Predveče vidiš kako drhte
čempresi s pticama,
dok lagano vezeš
slova na vezivu platnu.

Amparo,
kako li samuješ u svojoj kući
u bijelo odjevena!
Amparo,
i kako je teško reći:

ljubim te!
- Federico Garcia Lorca
 
NE VOLIM TE VIŠE

Ne volim te više da znaš
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dodješ
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako ležiš u nekom drugom krevetu
a ista si i kad kiša pada i kad hlače obučeš
i kad suknju skidaš
a ne plačeš nikad
jednog ću te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne računam noge
jer si fina devojčica
jer si mi u oči ušla
bez kucanja i srama
ubit ću te prije spavanja
da se probudiš kao dama
da imaš pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne
i ne volim te više da znaš
i sve će novine pisati o tome
u restorane više nećeš ući
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje božje i moje
raspitaj se kod prijatelja
šta je još tvoje
a šta meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti više
ni da misliš
ubit ću te što skitaš svijetom
policija će te tražiti
što bludničiš sa ljetom na javnom mjestu
pa ćeš onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju i da se čude
što voliš na meni
i ne volim te više da znaš
ali te tražim jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a baš nikakva nisi kad te zubi bole
neću više ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
šta ja znam ljubi li te neko
jer ti je toplo u sobi
bezobrazna mala
igraj se još malo
dok mi mrak ne padne u krevet
ludo
čekaću te i sutra
kao i uvijek u devet.

Željko Krznarić
84558401_1624934334313027_4290483680855457792_n.jpg
 
Željko Bebek Oprosti mi što te volim

Šta se ovo majko mila sa mnom dogodi
Slomilo se sve u meni grom me pogodi
Kao da sam lutka koja bol ne oseća
Ostavi me ljubav moja usred proleća

Preko polja zamnom idu dve muzike
Jedna uvek tugu svira da me ubije
Druga samo Jedna pesmu, pesmu ljubavi
Pesmu koju neću moći ja preboleti
(Refren)
Ej oprosti mi što te volim, Bog me kaznio
Dao mi je da te vidim pa te uzeo
A u mome srcu samo teku otrovi
U njima me nema više u njima si ti
 
  • Podržavam
Reactions: Tea
KAD BI JASTUCI PROGOVORILI

Kad bi jastuci progovorili
o tome šta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome šta neko radi kradom,
o devojčici,
na primer,
što imitira starije
i nešto spletkari… spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o dečaku
što se tupim žiletom brije
- kao: kuburi čovek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se plače i smeje
i da se pocrveni.

Srećom: jastuci ništa ne govore.
Čuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao lađe,
velike bele lađe,
što plove u nemoguće,
u snove,
u bezmerja.
Uveče te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je u redu…

Miroslav Mika Antić



33379072_1122175944588871_6773342796511182848_n.jpg
 

Back
Top