Statler and Waldorf
Buduća legenda
- Poruka
- 42.456
Kako je “otkrivena” Gradina
Veliki istorijski i arheološki značaj Gradine shvaćen je veoma kasno. Prvi put ju je 1892. pomenuo Maksim Šobajić, koji je još tada, u okvirima svojih mogućnosti, ukazao na graditeljsku vezu sa antičkom Dukljom. Ovaj istraživač prvo kaže da je to najznatnija starina gradska u Zeti poslije Duklje, a potom ističe i da “po ogromnoj veličini mermera i vještačkom rezanju i šaranju, kamenoresci kao da su pregledali s rimske arhitekture u razvalinama Duklje, od Gradine dva sata daljine k jugu (“Starine u Zeti”, Beograd, 1892).
Treba imati na umu da je ovaj samouki istraživač, kako je sebe nazivao, ovo zabilježio cijelih sedam i po decenija prije nego što je Jovan Kovačević 1967. iznova istakao arhitektonsku vezu između Gradine i Duklje. Nakon Prvog svjetskog rata, tridesetak godina nakon Maksima Šobajića, Gradinu je usputno pomenuo Petar Šobajić. Potom je utonula u tamu naučnog zaborava. Sve do ljeta 1956. kada je tišinu prekinuo arheološki tim koji je predvodio Štefan Mlakar, o čemu je objavljen i kraći izvještaj (“Terenska istraživanja u okolini Duklje”, Starinar, XI, Beograd, 1961, 224). Na ovaj Mlakarov pomen se 1966. osvrnuo Pavle Mijović nagađajući da se na mjestu Gradine nekada mogla nalaziti rimska stanica Salunto. “Bilo bi najvjerovatnije identifikovati Salluntum sa velikim praistorijskim lokalitetom Gradina, 3,5 km sjeverno od Spuža. Ovdje je konstatovan kompleksni arheološki objekat sa bedemima visokim djelimično i po nekoliko metara, sa četvorougaonim kulama, sa akropolom u gornjem i trobrodnom bazilikom u donjem dijelu gradine, sa ostacima građevina i plastike suvremene dukljanskom arealu”, kaže Mijović („Alata – Ribnica – Podgorica, stanica – naselje – grad“, „Starinar“, knjiga XV-XVI, Beograd, 1966, 69-93).
Satelitski grad Duklje
Još je ovaj Mijovićev zaključak o “savremenosti sa dukljanskim arealom” ukazivao da je grad začet u ranovizantijskom dobu, dakle u šestom ili sedmom vijeku. Naredne 1967. godine Jovan Kovačević je izašao s uticajnom istorijsko-arheološkom pretpostavkom da se radi o satelitskom gradu Duklje (Istorija Crne Gore, Tom I, Titograd, 1967, 267-275). Ovaj važan autor ukazao je da se Gradina u Martinićima dobro uklapa u sliku Prevalisa iz nesigurnog doba tokom avaro-slovenske navale (šesti-sedmi vijek), kao utvrđeno mjesto u koje je dislociran gradski život antičke Duklje.
Kovačević se osvrće na priču iz Ljetopisa Popa Dukljanina o kralju Ratimiru koji je porušio mnoge primorske gradove i natjerao starosjedilački narod da se iz njih sklanja po planinama i utvrđenim mjestima, pa kaže da bi se “jedino ... gradina kod sela Martinići mogla uzeti kao primjer ovakvog uporišta”. Jer, “cijela je gradina opasana debelim zidom sa velikom gradskom kapijom”. “Utvrđenje je podijeljeno u dva dijela: nešto viši sa trobrodnom crkvom i malo niži gdje se nazire trg (forum, sada Pazarište). Fragmenti obrađenih djelova arhitektonske plastike (stubovi, ploče) su slični onima iz Duklje. Prema kasnoantičkoj Duklji ova bi gradina bila super cucumina montium i mogla bi biti prvo utočište, pogodnije za odbranu romanskog gradskog stanovništva grada Duklje i okoline”, zaključio je Jovan Kovačević. Ovo su 1975. prihvatili Pavle Mijović i Mirko Kovačević označavajući Gradinu u Martinićima kao satelitski grad Duklje (“Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori”, Beograd, 1975).
Pet godina kasnije, Mijović je iznio uticajni stav da bi se na mjestu Gradine mogla kriti Lontodokla, jedan od tri “velika i naseljena” dukljanska grada (Gradetaj, Novigrad i Lontodokla) koje je pomenuo Konstantin Porfirogenit 949. godine (Problemi isledovanija slovjanskih gorodov v Černogori, Zbornik sa naučnog skupa u Bratislavi, 1980). Recimo odmah da su ovo Mijovićevo mišljenje jednovremeno podržali Branislav Borozan i Radoslav Rotković 1997. godine na naučnom skupu u Istorijskom institutu u Podgorici - što je dovelo do široko prihvaćenog gledišta da na brdskom platou u Martinićima, gdje se nalaze ostaci srednjovjekovnog grada, u narodu poznatog kao Gradina, stoje ostaci Porfirogenitove Lontodokle.
Gradina je od sredine šezdesetih godina postala predmet širokog naučnog interesa. Na prelazu u sedamdesete taj lokalitet je obišao i srpski arheolog Đurđe Bošković, koji je u ruševinama crkve uočio djelove kamene plastike sa preromaničkim stilskim obilježjima (Đ. Bošković, O jednom reljefu sa natpisom sa Đurđevih Stupova u Budimlji, Zbornik Narodnog muzeja, 8, Beograd, 1975, 414). U Martinićima su 1972. započeta sistematska istraživanja kojima je do 1988. rukovodio srpski istoričar arhitekture Vojislav Korać. Korać je prije toga bio učesnik više arheoloških istraživanja na tlu Crne Gore - kasnije je postao akademik SANU. Korać je tokom istraživanja na Gradini (1972-1988) u ostacima crkve otkrio djelove oltarske pregrade sa dvojezičnim grčko-latinskim natpisom o čemu je obavijestio javnost. To epigrafsko svjedočanstvo posvjedočilo je da je crkva bila posvećena arhanđelu Mihailu.
GRADINA
Slobodan Čukić
Srednjovjekovni grad blizu Spuža: Bedemi i kule moćne Lontodokle
https://www.vijesti.me/vijesti/nauka/srednjovjekovni-grad-blizu-spuza-bedemi-i-kule-mocne-lontodokle
https://www.vijesti.me/tag/gradina-martinici
Veliki istorijski i arheološki značaj Gradine shvaćen je veoma kasno. Prvi put ju je 1892. pomenuo Maksim Šobajić, koji je još tada, u okvirima svojih mogućnosti, ukazao na graditeljsku vezu sa antičkom Dukljom. Ovaj istraživač prvo kaže da je to najznatnija starina gradska u Zeti poslije Duklje, a potom ističe i da “po ogromnoj veličini mermera i vještačkom rezanju i šaranju, kamenoresci kao da su pregledali s rimske arhitekture u razvalinama Duklje, od Gradine dva sata daljine k jugu (“Starine u Zeti”, Beograd, 1892).
Treba imati na umu da je ovaj samouki istraživač, kako je sebe nazivao, ovo zabilježio cijelih sedam i po decenija prije nego što je Jovan Kovačević 1967. iznova istakao arhitektonsku vezu između Gradine i Duklje. Nakon Prvog svjetskog rata, tridesetak godina nakon Maksima Šobajića, Gradinu je usputno pomenuo Petar Šobajić. Potom je utonula u tamu naučnog zaborava. Sve do ljeta 1956. kada je tišinu prekinuo arheološki tim koji je predvodio Štefan Mlakar, o čemu je objavljen i kraći izvještaj (“Terenska istraživanja u okolini Duklje”, Starinar, XI, Beograd, 1961, 224). Na ovaj Mlakarov pomen se 1966. osvrnuo Pavle Mijović nagađajući da se na mjestu Gradine nekada mogla nalaziti rimska stanica Salunto. “Bilo bi najvjerovatnije identifikovati Salluntum sa velikim praistorijskim lokalitetom Gradina, 3,5 km sjeverno od Spuža. Ovdje je konstatovan kompleksni arheološki objekat sa bedemima visokim djelimično i po nekoliko metara, sa četvorougaonim kulama, sa akropolom u gornjem i trobrodnom bazilikom u donjem dijelu gradine, sa ostacima građevina i plastike suvremene dukljanskom arealu”, kaže Mijović („Alata – Ribnica – Podgorica, stanica – naselje – grad“, „Starinar“, knjiga XV-XVI, Beograd, 1966, 69-93).
Satelitski grad Duklje
Još je ovaj Mijovićev zaključak o “savremenosti sa dukljanskim arealom” ukazivao da je grad začet u ranovizantijskom dobu, dakle u šestom ili sedmom vijeku. Naredne 1967. godine Jovan Kovačević je izašao s uticajnom istorijsko-arheološkom pretpostavkom da se radi o satelitskom gradu Duklje (Istorija Crne Gore, Tom I, Titograd, 1967, 267-275). Ovaj važan autor ukazao je da se Gradina u Martinićima dobro uklapa u sliku Prevalisa iz nesigurnog doba tokom avaro-slovenske navale (šesti-sedmi vijek), kao utvrđeno mjesto u koje je dislociran gradski život antičke Duklje.
Kovačević se osvrće na priču iz Ljetopisa Popa Dukljanina o kralju Ratimiru koji je porušio mnoge primorske gradove i natjerao starosjedilački narod da se iz njih sklanja po planinama i utvrđenim mjestima, pa kaže da bi se “jedino ... gradina kod sela Martinići mogla uzeti kao primjer ovakvog uporišta”. Jer, “cijela je gradina opasana debelim zidom sa velikom gradskom kapijom”. “Utvrđenje je podijeljeno u dva dijela: nešto viši sa trobrodnom crkvom i malo niži gdje se nazire trg (forum, sada Pazarište). Fragmenti obrađenih djelova arhitektonske plastike (stubovi, ploče) su slični onima iz Duklje. Prema kasnoantičkoj Duklji ova bi gradina bila super cucumina montium i mogla bi biti prvo utočište, pogodnije za odbranu romanskog gradskog stanovništva grada Duklje i okoline”, zaključio je Jovan Kovačević. Ovo su 1975. prihvatili Pavle Mijović i Mirko Kovačević označavajući Gradinu u Martinićima kao satelitski grad Duklje (“Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori”, Beograd, 1975).
Pet godina kasnije, Mijović je iznio uticajni stav da bi se na mjestu Gradine mogla kriti Lontodokla, jedan od tri “velika i naseljena” dukljanska grada (Gradetaj, Novigrad i Lontodokla) koje je pomenuo Konstantin Porfirogenit 949. godine (Problemi isledovanija slovjanskih gorodov v Černogori, Zbornik sa naučnog skupa u Bratislavi, 1980). Recimo odmah da su ovo Mijovićevo mišljenje jednovremeno podržali Branislav Borozan i Radoslav Rotković 1997. godine na naučnom skupu u Istorijskom institutu u Podgorici - što je dovelo do široko prihvaćenog gledišta da na brdskom platou u Martinićima, gdje se nalaze ostaci srednjovjekovnog grada, u narodu poznatog kao Gradina, stoje ostaci Porfirogenitove Lontodokle.
Gradina je od sredine šezdesetih godina postala predmet širokog naučnog interesa. Na prelazu u sedamdesete taj lokalitet je obišao i srpski arheolog Đurđe Bošković, koji je u ruševinama crkve uočio djelove kamene plastike sa preromaničkim stilskim obilježjima (Đ. Bošković, O jednom reljefu sa natpisom sa Đurđevih Stupova u Budimlji, Zbornik Narodnog muzeja, 8, Beograd, 1975, 414). U Martinićima su 1972. započeta sistematska istraživanja kojima je do 1988. rukovodio srpski istoričar arhitekture Vojislav Korać. Korać je prije toga bio učesnik više arheoloških istraživanja na tlu Crne Gore - kasnije je postao akademik SANU. Korać je tokom istraživanja na Gradini (1972-1988) u ostacima crkve otkrio djelove oltarske pregrade sa dvojezičnim grčko-latinskim natpisom o čemu je obavijestio javnost. To epigrafsko svjedočanstvo posvjedočilo je da je crkva bila posvećena arhanđelu Mihailu.


GRADINA
Slobodan Čukić
Srednjovjekovni grad blizu Spuža: Bedemi i kule moćne Lontodokle
https://www.vijesti.me/vijesti/nauka/srednjovjekovni-grad-blizu-spuza-bedemi-i-kule-mocne-lontodokle
https://www.vijesti.me/tag/gradina-martinici