Sam jezik Poljičkog statuta nije deo srpske baštine. Međutim, pismo (stara srbija) a indirektno i sadržaj Statuta, jeste; pismo – jezičko-istorijske, a sadržaj – istorijske baštine, da budem precizan. Statut Poljica u splitskom zaleđu (aka poljički statut) pisan je, što je sasvim normalno, više puta.
Da li se iko upitao "Šta će ćirilica u Poljicama, a nema je u Splitu?" Ko zna istoriju znaće da nam odgovori na pitanje "Šta su Poljica bile?", pa će otud biti dalje mnogo jasnije. Poljica su bile privilegovana komuna, a proučite ko je i zašto dobio privilegije...
Ćirilični statut Poljica (aka Poljički statut)
Poljica (Poljička republika, kneževina, komuna) su nastala dolaskom sinova zahumskog kneza Miroslava (za kojeg je pisano i čuveno Miroslavljevo jevanđelje) nadomak planine Mosor, "zlatne planine". (Sličnih slučajeva bilo je oko polovine XII. veka, kada je u Ugarskoj i Hrvatskoj vladala Srpkinja kraljica Jelena, ćerka raškoga župana Uroša. Njen brat Beloš bio je tada palatin ugarski i dugo vremena ban slavonski; pa je lako moguće da su oni u pojedine gradove svoje doveli i srpsku vojničku posadu, — koja je tu stalno ostala sa svojim porodicama, — kao što su to kasnije učinili kralj Vladislav i ban Urlih Ciljski, zet srpskoga despota Đorđa Brankovića - Smederevca. Pa zato možda, već u XIII. i XIV. v., i nalazimo među hrvatskom i slavonskom vlastelom priličan broj i takvih, čija se prezimena sa svojim srpskim oblikom jasno ističu među ostalima.) Oni su utemeljili slobodnu kneževinu, a, prema usmenom predanju Poljičana, nazivali su se Dedićima (Didići) i bili su plemstvo poreklom od kraljevske loze Nemanjića. Danas ih hrvatska istoriografija tretira kao "bosansko plemstvo" ili "vlaško plemstvo" (
http://www.glas-koncila.hr/print_news.html?news_ID=1957&parentt_ID= ,
http://hr.wikipedia.org/wiki/Didići i
http://www.hotel-villadvor.hr/index.php?Itemid=75&id=43&option=com_content&task=view&lang=hr ).
Kako saznajemo iz Poljičkog statuta, Poljička Republika bila je ograničena morem, rekom Žrnovnicom, Mosorom i Cetinom. Na tom prostoru, birao se poljički vladar - knez, demokratskim postupkom iz redova vlastele Dedića: na kabanicu uglednika bacali bi kamenje, nešto poput glasačkih listića, i na kraju bi prebrojavali.
Prema hrvatskoj istoriografiji, Poljički statut uzakonjen je 1440. godine, mada se kao godina nastanka navodi 1333. godina. Granice Poljica prvi put precizno su definisane u Statutu iz 1482. godine. Poljički Statut predstavlja zbornik običajnog prava o unutrašnjoj organizaciji seljačke republike Poljica i društvenim odnosima njenih stanovnika. Vatroslav Jagić je ovaj ćirilični Statut raščlanio na 116 članaka u kojima su uređene sve oblasti društvenog, političkog i privrednog života. S obzirom na to kako se u njemu uređuju društveno-ekonomski odnosi, Poljički statut razlikuje se od svih drugih srednjovekovnih zbirki pravnih regulativa. Posebnost je u tome što se u njemu zabranjuje zloupotreba subjektivnog prava (šikaniranje), a zatim u kolektivizmu formira poznata poljička solidarnost među suplemenicima – "dedićko uređenje društva" – nije dolazilo do izdvajanja rodova i pojedinaca.
Marmont koji je u korist Francuza uništio samostalnost pučke kneževine zapisuje: »Poljica, koja leže u visokim dolinama, nemaju nikakvih komunikacija i mogu se veoma lako braniti. Samostalnost njihova i sredstva koja im je priroda pružila uzrokovane su težnjom da se ne pokoravaju nikome, zato su im sigurno i Mleci priznali njihove statute i povlastice. Poljičani nisu plaćali nikakvog poreza, sami su vladali, imenovali svoje činovnike, a Veneciji nisu davali ni vojnika ni mornara.« Sličnu samostalnost dobili su srpski knezovi u Podravini.
Izgubivši samostalnost 1807. godine, Poljičani su se raselili u razne krajeve. Sve do uništenja Poljičke komune nakon Napoleonovog pohoda 1806, Dedići ili "bosansko plemstvo" bili su vrlo brojni. Činili su ključnu grupaciju poljičkog plemstva jer je "ugarsko plemstvo", iako načelno višeg statusa, bilo relativno malobrojno. Među Dedićima i po njihovoj volji biran je veliki kneza Poljica, a poslednji poljički knez Čović pobegao je ruskim brodom u Petrograd, odakle se više nikad nije vratio.
Ćirilica, koja se razvila u Srpskoj konfederaciji (srednjovekovnim srpskim državama) dospela je tako, preko Zahumlja, i u statut kneževine Poljica.
Elem, ne treba gajiti zaludne nade u postojanje bilo kakve "hrvatske ćirilice", jer se tzv. starom Srbijom pisalo i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Bosni,
i u Makedoniji, tako da čak ni naziv "zapadna ćirilica" (ko zna koji u nizu pokušaja zaobilaženja naziva "srpsko pismo") nema nikakvog opravdanja. Kao što sam rekao, ne postoji tzv. "hrvatska ćirilica" – to je oksimoron.
E da...
Da baba Zelićka zaista želi da sazna istinu, razmišljala bi o tome
a) otkud je ćirilica Hrvatima stigla bez pozivanja na Truhelkine mantre
b) otkud potreba da se kod Hrvata piše trima pismima - zar to ne komplikuje stvar?
Benedikta Zelić Bučan:
Hrvati su vjekovima pred osvajačima s istoka gubili svoj državni teritorij i povlačili se sve više prema zapadu, dok od stare hrvatske države ne preostade samo ova sadašnja Republika Hrvatska. Središnji, istočni i jugoistočni dijelovi nekadašnje hrvatske države dijelom pripadoše Srbiji (Srijem), dijelom Bosni i Hercegovini (Turska Hrvatska), a dijelom Crnoj Gori (Boka Kotorska s primorjem).
Evanđelistar kneza Miroslava (EkM) nastao je krajem XII. st., najvjerojatnije u samome Stonu, kao sjedištu Stonske biskupije. Ovaj se spomenik dugo vremena smatrao srpskim ćirilskim kodeksom. On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog užeg zavičaja: Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva.4 I preispitivanje političke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih područja nekadašnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguće EkM i nadalje smatrati srpskim spomenikom. Miroslavov evanđelistar prototip je hrvatske zetsko-humske redakcije ćirilice.
I Zahumlje i Duklja imale su, prema suvremenim historijskim izvorima, a i prema rezultatima lingvističkih i povjesno-umjetničkih istraživanja, nesumnjivo hrvatski i katolički karakter, a primorski dio nekadašnjega Zahumlja ima ga još i danas.
Ovako vidi se da je babac lud k'o struja.
I potpuno je jasno zašto želi da prigrli Miroslavljevo jevanđelje - jer shvata da uz njega odlazi i ćirilica iz Poljica, a sa ovom i ćirilica u Bosni tamo gde im je i mesto - u srpsku pisanu baštinu.
