Starinarnica

Знао сам једино то,што сам добро научио,
да љубав сеже много даље од физичког живота.
Љубав налази најдубљи смисао у духовном бићу,
у унутрашњости личности.

ВИКТОР ФРАНКЛ
tumblr_pfe9erJ6PG1vibyp0o1_500.jpg
 
"Posle Kurska , u vagon restoranu ,
kada je posle dorucka pio kafu s konjakom ,
zena mu rece :

-Zasto toliko pijes ?
Ovo je vec,cini mi se, peta casica.
Jos tugujes , secas se sigurno svoje devojke sa imanja s koscatim stopalima ?

-Tugujem, tugujem - odgovori on , neprijatno se osmehujuci.
Devojka sa imanja...Amata nobis quantum amabitur nulla !

-To je latinski ? Sta znaci ?

-To ne moras da znas...

-Kako si grub - rece ona , prezrivo , uzdahnuvsi ,
i stade da posmatra suncem obasjani prozor."


RUSJA / Ivan Bunjin
tumblr_pck9weWZuV1vibyp0o1_540.jpg
 
Ime tuge

Nisu važna naša mala slomljena srca
ni suze koje smo gubili po bulevarima neznanih junaka.
Svaka promašena ljubav na kraju postane
đubrivo za neka buduća uganuća,
nijedno srce se ne izliječi do kraja i štuca
već s prvom naglom promjenom vremena.

Ne treba plakati na svom grobu
(to je posao drugih), no se radovati,
radovati jer će se konačno svršiti neizlječivo
nerazumijevanje između svijeta i tebe.
Doći će drugi dječaci i druge djevojčice da
naslijede tvoju tugu i brinuće se o njoj kao o
vlastitom djetetu, sve dok je na sopstvenom
grobu ne predaju nekim novim djevojčicama i dječacima.
Niko se nikad zapitati neće
kako joj je pravo ime ni ko ju je rodio.

Vladana Perlić
 
Novi dan ima pozlaćeno lišće na brezi
i ruže u ogradi,
u dlanovima otvorenim pruža dom pobijeljen
i toplo ognjište u njemu,
sa starom slikom na zidu.
Nada u oknima.
Sve je još nedoživljeno
i vjetar s jesenje šume
donosi mi glasove dolazećih.

Ela Peroci...
 
OBLAK

Oblak se diže, nad zrenikom,
Gradeć svoj lik sred neba čista:
Ko djevica je što se, gola,
Iz, pjene digla vala bistra.

Djeva! Trup nezin zračni rube
Svjetlosti raznih vela i mrena,
A zore ruka ruže baca
Na ramena joj od satena.

Pojavi toj, na krilma strasti, -
A spr'ječiti je ništa neće -
Da zagrlim je ko Iksion,
Duša mi žarka uvis l'jeće.

Razum će na to: "Dim je. Gledaš
Varku što tvoj se san njoj smije.
Sjen je što vjetar lik joj m'jenja,
Puljak što puca - i već ga nije".

Al osjećaj će: "Neka! A Što je
Ljepost? Sjen koju vjetra krila
Odnose, avet neka krasna
Što ništa nije, a sve je bila.

Otvori dušu idealu,
U srce metni dio neba!
I ljubi sjenu, ljubi ženu,
Al' ljubi!l to je što nam treba".
: Théophile Gautier
 
Ljubav

Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i restekastu lakoću

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga sećanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

Ivan V. Lalic
 
Mesta koja volimo

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne međi sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;
Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

Ivan V. Lalic
 
Sve je prošlo

Sve je prošlo što mi se mililo,
Mojih dana prispelo je veče;
Čini mi se u snu mi se snilo —
San je bio — al’ i san proteče!…

Imah momu koja me volela —
I danas mi za njom srce vene;
Duša bi mi ostavila tela,
Te devojke kad se opomene!

Već sam s njome staj’o pred oltarom,
Da postignem što mi srce žudi,
S plamom srca, sa ljubavim žarom —
Al’ smrt njena od sna me probudi.

Mislio sam sred mačeva ljuti’,
Gde junaci svome gnevu gode,
Bolnom srcu mrku krv prosuti
Na bojištu srbinjske slobode,

Al’ san ode k’o prolećni sneže,
Krv ne osta srca na bojištu,
Na njem’ zmija k’o da otrov leže,
Prošlosti ga tako rane tištu!…

Đura Jakšić
 


c2c56f41926895fbb4e8fb326b4e6a24.jpg

Ex ponto

Koga li ljubi sada ona mlada žena?
Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi
– Bog znao zašto
– jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumijevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti
i suznih očiju, šapćući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?


I.Andrić
 
PREBROJ BADEME

Prebroj bademe,
prebroj što beše gorko i što te je držalo budnu,
pribroj tome i mene:

Tražio sam tvoje oko kad si ga otvorila
i kad te niko nije pogledao,
preo sam onu potajnu nit
niz koju je rosa što si je mislila
klizila ka krčazima
čuvanim izrekom koja ne nađe
ni do čijeg srca put.

Onde si tek sasvim stupila u ime koje ti pripada,
koračala si ka sebi pouzdanim korakom,
njihali su se slobodno čekići
u zvoniku tvoga ćutanja,
što uhvati sluhom to ti pride,
što beše mrtvo zagrli i tebe,
i tako ste utroje pošli kroz veče.

Načini me gorkim.
Pribroj me bademima.

Pol Selan
 
Sve je kao


Dan je kao sunčan
Ti si, kao veseo
Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je jako lijepo
Svima je, kao, dobro
Svima je, kao, ludo...

I ti si, kao, sretan!

Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu

Savjest je, kao, čista
I sunce je, kao jasno
O srce, kao, pjevaj

Svi, kao brinu o svima
Svatko je prijatelj, kao
Svima je, kao stalo do tebe
I do svijeta...

I dan, kao ode
I ti se, kao smiješiš
I ništa te, kao ne boli...

Enes Kišević
 
Umesto mudrosti iskustvo

Umesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k’o molitva nedeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju?
Koliko sam pustih puteva prošla
s tim što mi ne beše mio.
Koliko se molila u crkvi za onog
što je u me zaljubljen bio.
Sad sam zaboravljiva kao niko na svetu.
Tiho prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmejane oči
ko će mi više dati!

Ana Ahmatova
 
Kiša je tako blaga

Kiša je tako blaga, da se pitam:
Nije li neko s visa otkud pada
Čitao mojih misli tok i ritam?

Il su pak moje misli takve: kada
Put neba krenu ja nekog čitam?

(Do pre trenutka sokak bese tesan
A sad se prazni: ulica je šira,
Pravija, crna kao dub netesan
Nagnut ka nebu što se meni spira
Trunke – pa idem skoro bestelesan.)

Baš to mi treba danas: biti s kišom.

(Kao da hodam s nekim koji šušne
Tek dva – tri slova i nestane krišom…

Pa opet šapne reč kraj školjke ušne
Il takne rame rukom još i tišom…)

Skoro ne gazim: plovim kao barka
Niz tamu i bez kompasa, bez traga,
Prikačen o nit koju vuče Parka
(Dok moje čelo, bez misli, tek draga
Sestrinska ruka kiše – bolničarka.)

Kiša je tako blaga i nestroga,
A topla pri tom: da bih mogo po njoj
Hodati sve do časa sudjenog
I stići onoj ivici potonjoj
Kada u prazno zakorači noga…

Stevan Raičković
 
Манифест Љубави


преузимање.jpg



Простримо бијеле кости, простримо бљештаве кости
Немамо друге заставе: крв је ослијепила сунце.
Старе трубље прољећа, млада звона слободе
Звоните, зовите љубав, нека се у њој смири
Црна мисао човјека, метална душа свијета.

Ја сам љубав и молим: простримо биједне кости
Ја сам љубав и вичем: простримо сунчане кости
Ја сам костур, и кости мојих костију су јутро
Ја сам љубав и кости мојих костију су љубав
Ја сам љубав, и не знам гдје је починак љубави.




Весна Парун
 
Davno izgovorene reči

Ne govorim rečima već ćutanjem
za koje mi je potreban odjek.

Ogledalo je moj sagovornik
zastrašujuće ćutljiv, a moja obaveštenost
toliko savršena da odmah zaboravljam
šta se maločas dogodilo i koja je rečenica
napustila moja usta.

Ali, naše se davno izgovorene reči
nama vraćaju iz dubokih klanaca,
sa planinskih vrhova prekrivenih snegom,
iz predela koji su postali nenastanjivi
i, dabome, iz šumnog gradskog vrenja,
užasnute saznanjem da još uvek postojimo
u nekom kutku grada.

Naše nas davno izgovorene reči posećuju
svake noći, izranjajući iz tamnih bezdana,
hoteći da nas venčaju sa nama samima.

Ali mi ne možemo čuti ono što smo izrekli,
niti znati zašto smo još uvek ovde kraj zavese
koju na poluotvorenom prozoru vetar povija,
donoseći lišće na kome nikada nećemo
napisati svete knjige.

Dragan Jovanović Danilov
 
Мика Антић

– МАЛИ КАМЕНИ НОКТУРНО




Никад те нико неће овако тесно грлити
узнемирену и белу.

Ја сам морнар без компаса
коме увек полуде лађе.

Никад ти нико неће
овако у крвоток улити
последњу нежност целу,
и пронаћи у теби и наду и безнађе.

Никада више нећеш
овако дивно трулити
у обичном хотелу,
а не желети ипак одавде да изађеш.

Ти си најукуснија крв света
коју сам упио хлебом
мог мрког трбуха.

Ти си со са отеклих усана
које смо ољуштили очњацима
и просули по мојим бедрима
и твојим дојкама.

Ти си најбесконачније,
најубитачније небо
крај мог руменог уха.

Најбесрамнија девојка
коју сам срео међу женама.

Најстидљивија жена
коју сам срео међу девојкама.

Кад ти изговарам име,
уста су ми пуна крзна,
и тамјана,
и цвећа,
и меса.

У очима ми грме грчеви светлости.
У темену се протежу
гробови грбави.

Кад ти изговарам име,
сав сам попљуван,
и чист,
и мек,
и грешан,
и бесан.

И полумртав од љубави.

Видиш колико ми одједном
разроких звезда
зобље са длана,
зубима од зреле зоби.

Чујеш како ми виногради
штуцају у џигерици,
и семе из меса
светлуца као свитац под чокоћем.

Научио сам да уз тебе ричем,
и наричем,
и милујем,
и дробим.

Кад ти изговарам име,
сав сам ошамућен од сунца,
и безброј заморених речи
у ошуреном грлу ми клокоће.

Видиш како сам ти ово срце
од риђег цица
ноктима заковао
за обнажени леви ревер.

Под пазухом сам ти открио
толико много птица
колико никад одједном
није видео овај бескрилни север.

Хоћу да ми зенице покипе
између твојих трепавица.

Да будеш равна од подавања
и до костију проста од пркоса.

Хоћу да сва лица,
од мртвачких сандука
до дечјих колица,
имају твоје прве боре око усана
и пеге око носа.

Ово ти се светим
у име свих оних који су те желели
по возовима,
по шеталиштима,
по биоскопима,
а никад их ниси дотакла.

Ово сам се нагутао твоје плаве хаљине
за све преживеле и недоживеле жеђи,
за све што ми се у темену клати
и у раменима виси.

Ти си оно најлепше што сам уселио
у очи зелене од стакла,
у очи жуте од глеђи.

Ти си све оно јеси.
И све оно што ниси.

Бритвом ћу морати
да те љуштим са себе,
да те до крви, као крљушт, скидам.

Мораћу да те откидам
као љуштуру шкољке
ураслу у шкрапу кречну.

Јер видео сам те сву
до стида
и много дубље од стида.

Јер видео сам те вечну,
и испрљану,
и млечну.

Заборавићу ти усне на трбуху,
као бедуин две преклане камиле
у пустињи без воде.

Сто векова ћу остати укопан корењем
у беле песковите брегове
твог ужареног тла.

Сто векова ћу због тебе
ноктима да се крстим
и кутњацима молим.

Месечину ћу као ражањ
у гркљан да забодем.

Сто векова ћу овако да те волим,
ужасно да те волим,
сав од паперја и сав од зла.

Бежи зато док можеш!

Ја сам већ хиљаду суша
овом крвљу надојио.

Бежи!
Ја сам већ хиљаду потопа
овим месом потопио.

Ја сам Црвенкапа која вечера вукове.

Спасавај се,
силазим ти у утробу као ноћна смена
у рудник сребра.

Кад ти изговарам име,
ја сам и смешан и велик,
као бог
који се у јесен неизлечиво опио,
па скита по војничким игранкама,
намигује на птице
и дели около своја последња ребра.
 
Поново имам потребу да ћутим....



преузимање.jpg




Поново имам потребу да ћутим
Јер оно што најлепше умем да кажем више ме не занима.
Одлучио сам да говорим као да ће ми свака реч бити последња
Шта сам ја да би певао?
Мој сиромашни речник замењујем природом
И гдје год путујем наилазим на њу
И њена смела поређења.
Природа је изразила моје намере на више начина
Својим биљем,својим пожарима
И другим чудесима чији сам ученик.
Она је дала облик птици
Смелије но што се усудио иједан песник
И ја се испод њених птица потписујем
Не додајући им готово ништа.
О мутна јело израсла из моје мастионице,
Природа је пуна мојих погледа на свет
Ја стоим иза њених цветова без граница
Ја поштујем једино њене неумољиве законе.
У читавој природи нигде,осим на свој живот,
Не могу да ставим тачку,
Јер се све јавља поново и равномерно са годишњим добима.

Кад после јесени не би дошла зима
У шта би смо онда веровали и чему се надали?
Поново имам потребу да ћутим
Јер говорим са жељом да будем ућуткан.
Ветар упада у судску писарницу и диже папире са столова

Цео дан сам напољу као да сам цвет,
Напољу су шуме, области под снегом, овас и раж су напољу,
Градови су на улицама, улице су на улицама
Сви континенти су напољу.
Ја бих био једини град који сам унутра!
О небеса једини наслове на моме гробу
Буним се против свега, јер немам на шта да пристанем.

Шта сам ја да бих ћутао?
Све што сам рекао понављам још једампут,
Моје ћутање је служби страшне истине.
Све што има на свету има и у мени.
Не знам дали је ноћ или сам склопио очи:
Моје слике света се мењају док путујем.
Нисам ништа видео први пут све сам препознао.
Предели које откривам они су које сам сањао.
Шта ће ми море.Имам га у глави
И ја их само поредим и братимим.
Призор који гледам одавно постоји у моме сјећању,
Путеви што годинама завијају на истом углу,
Најређе биљке,једини примери,
Налазе се и у мом срцу,
А све што је у њему
Постоји и још негде у свету или се потуца.
Ја путујем да би свакој ствари принео другу својом душом
Да би обе биле мање усамљене.
Седећи међу дрвећем говорим о својој природи,
А кад бих разумео птицу
Рекао бих јој исти што и вама:
Свему претпостваљам природу,
Али своју!



Матија Бећковић
 
CRNI ČOVJEK
Jesenjin

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

---Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

.................................................. ............

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana ---
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih.......

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

--- Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. ---
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi.
.....Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam........
kraj razbitog zrcala.....
 
Pisaca mi je oduvek bilo žao

Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer ko bi ikada poželeo odrasti i biti poput pisca:
ozbiljnog i omnipotentnog,
a krhkog poput pauka u uglu sobe?
Pisaca mi je oduvek bilo žao
Zato što pristaju da zauvek budu pogrešno shvaćeni –
Jer svako od nas snosi posledice za izgovorenu reč,
Ali kako se tek odgovara za svaku napisanu?
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer su knjige najtužnija bića na svetu –
rođena iz samoće i taštine.
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer se njihove reči prevode na strane jezike,
i oni ni sami više ne mogu
razaznati misao sopstvenu.
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer su održali čovečanstvo koje ubija čoveka –
jer čovečanstvo čita, a čoveku se pripoveda.
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer su to lažni umetnici
koji bi umom talenat da grade, i
zlato od bakra da prave.
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer su njihove biografije
po pisoarima razvlačili loši studenti,
brkali im imena i
godine smrti i rođenja.
Pisaca mi je oduvek bilo žao
kada vidim knjige u kontejnerima.
Pisaca mi je čak više žao nego pesnika,
Jer svaka prava pesma može i da se otpeva.
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer je proces stvaranja Pisca
totalno suprotan procesu stvaranja Rock Stara;
Kod Pisca se od Boga dolazi do Čoveka,
dok se kod Rock Stara od Čoveka Bog stvara.
Pisaca mi je oduvek bilo žao,
Jer im je jedina želja da zauvek ostanu neprežaljeni:
Pisaca mi je oduvek bilo žao.

Tatjana Medić
 
PROROKOV VRT

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven među
perima njenim, može povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
ko što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.

Isto kao sto vas podstiče da rastete,
isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grancice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.

Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati,
al ne punoćom smeha svog i plakati, al ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu",
već: "Ja sam u srcu Božijem."
I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi,
jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmerice vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite,
neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što
peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času
i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pesmom slavljeničkom na usnama…

Halil Džubran
 

Back
Top