Stare srpske priče,legende i mitovi

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Srbi su oduvek voleli mitove, posebno one o sebi samima. Kosovski mit, mit o svetskoj zaveri protiv Srba, mit o nebeskom i najstarijem narodu, mit o zlatnim kašikama, pa čak i onom o Srbima kao najvećim ljubavnicima… Zato nam je krilatica Bukovskog “Pronađi ono što voliš i pusti da te to ubije” postala ultimativni lajfstajl, koji nas ipak mnogo košta. Uprkos tome, Srbi ne odustaju. Da nije i to deo nekog mita o inatu?
Kako nekada, tako i danas. U narodu koji je dobrano nepismen i visoko neobrazovan (iako je stvoren mit da su Srbi u odnosu na svet među najobrazovanijima, u Srbiji je tek nešto više od sedam odsto akademskih građana, dok je i dalje velika stopa nepismenih i funkcionalno nepismenih ljudi), koji više veruje tabloidima nego rođenim očima, sve češće se dešava da potpuno izmišljene ili izmanipulisane priče postaju kamen temeljac iz kojih indukcijom dolazimo do opštih zaključaka, od kojih onda ne odustajemo.
 
Iako se, možda, čini drugačije, Srbi su mitovima posvećeni u istoj onoj meri u kojoj su to i drugi evropski narodi. Ali jeste zanimljivo ukazati na pojedina razdoblja naše povesnice kada smo mitovima davali mnogo veći značaj nego što istorija to omogućava, kaže istoričar Dejan Ristić.
- Kao fenomen mit je star bezmalo koliko i ljudska vrsta. Stremeći tome da proniknu u najveće tajne života, prirode, sopstvenog okruženja, pojava, nepoznanica, izazova i opasnosti koji su ih okruživali naši drevni preci pokušavali su da razrešenja brojnih sudbinskih zagonetki pronađu i u magijskom, religijskom ili mitskom. Mit, s jedne strane, nastaje usled manjka znanja i veština koji su neophodni kako bi se došlo do istinitog i trajnog odgovora na važna pitanja koja život stavlja pred nas. Istovremeno, i neretko, mit nastaje i kao posledica potrebe da se identifikuje, definiše, opiše, rastumači, osnaži, okuraži, obodri, proslavi, tuguje, oplače, od zaborava sačuva događaj ili ličnost koji u dužem vremenskom okviru zaokupljaju pažnju pripadnika jednog naroda, verske, društvene ili neke druge zajednice. Mit je kroz istoriju imao svoju jasnu i snažnu funkciju koja je protekom vremena postepeno slabila, da bi danas, u razdoblju karakterisanom snažnim napretkom prosvete, nauke, kulture i umetnosti, postepeno postao prvorazredno dragocen segment pojedinačnog i zajedničkog, nacionalnog, verskog i društvenog identitetskog, istorijskog, kulturološkog religijskog, jezičkog, tradicijskog i drugog pojavnog oblika kulturnog nasleđa. - Mitovi su karakteristični za sve narode, kulture i epohe. Pitanje odnosa prema mitu meandriralo je tokom brojnih prohujalih vekova te se kretalo u opsegu između apsolutnog poštovanja mita kao nečega u čiju istinitost nikako ne bi trebalo sumnjati pa sve do savremenog doba kada je neophodno uspostaviti jasnu distinkciju između konkretne istorijske i mitske stvarnosti. Srbi su mitovima posvećeni u istoj onoj meri u kojoj su to (bili) i drugi evropski narodi. Postojali su, naravno, i periodi kada su legende, mitovi i narodna tradicija imali veoma važnu i nadasve pozitivnu ulogu, ali i onih kada je interesovanje za njih postepeno slabilo ili čak i zamiralo, a sve usled ubrzanog napretka u oblasti prosvete, nauke, kulture i umetnosti. Za evropske narode, njihove kulture i tradicije posebno je dragocen tzv. romantičarski XIX vek, kada je došlo do znatnog buđenja nacionalne svesti i izbijanja brojnih oslobodilačkih pokreta koji su jedno od svojih glavnih izvorišta, pored ostalog, pronalazili i u mitovima. - Mitska i istorijska stvarnost predstavljaju dva odvojena realiteta koji se na pojedinim mestima dodiruju i prožimaju. Nezahvalno je govoriti o mitovima koji odolevaju nauci, posebno ukoliko pod pojmom nauke podrazumevamo nešto što je utemeljeno na činjenicama i istini. Važno je ukazati i na to da se istorijska nauka ne konfrontira mitu, već da ona ima zadatak da utvrdi stepen istoričnosti svakog od njih pojedinačno. Dakle, mit nije suprotstavljen nauci na način na koji imaginarno nikako ne može da bude konfrontirano sa činjeničnim, odnosno istinitim. Svaki narod, pa i naš, težio je tome da uspostavi ili, tamo gde je to smatrano potrebnim, obnovi vremenom iskidane niti istorijskog, kulturološkog, jezičkog, identitetskog, verskog ili državotvornog kontinuiteta. Ta i takva potpuno razumljiva potreba dovodila je u pojedinim istorijskim razdobljima do svojevrsnog nacionalno-romantičarskog buđenja i zanosa tokom koga istoričari uočavaju ponovno oživljavanje, pa čak i otvoreno kreiranje simbolički važnih identitetskih elemenata narodne tradicije, legendi i mitova. Ovaj fenomen posebno uočljiv u razdoblju čitavog XIX, a u našem slučaju i u poslednjim decenijama XX, odnosno početkom XXI veka. Njega je, međutim, pratila jedna, istina globalna, pojava koja se na najjednostaviniji način može definisati pojmom "izmišljanje tradicije". Ni naša kultura nije lišena brojnih primera manje ili više svesnog izmišljanja ličnosti, događaja, pa čak i misli koje smo bivali skloni da pripisujemo istaknutim istorijskim ličnostima. Setimo se, samo, čuvene "misli" Svetog Save I Srpskog, koji je u pismu episkopu Irineju izneo stanovište kako je “Istok mislio da smo mi Zapad, a Zapad da smo Istok... A mi smo Srbi sudbinom predodređeni da budemo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku, i da priznajemo iznad sebe samo nebeski Jerusalim, a na zemlji nikoga". Ukoliko bismo se zainteresovali za sam istorijski izvor koji bi sadržavao ovu misao svetitelja, ustanovili bismo da ne postoji nikakvo pismo Svetog Save I Srpskog episkopu Irineju, kao i to da istorijska nauka može da potvrdi da nije postojao nijedan svetiteljev savremenik među srpskim arhijerejima koji je nosio ime Irinej. Ukoliko nas ovo neočekivano saznanje ne bi potpuno obeshrabrilo u našem daljem traganju za istinom, došli bismo do činjenice da je tu "misao" Svetog Save I Srpskog 1980. godine izmislio publicista Milan D. Miletić, koji ju je objavio u svojoj knjizi pod naslovom "Brojanice Svetog Save". No, bez obzira na to što sa potpunom sigurnošću znamo da se u ovom slučaju radi o nečemu što je izmišljeno tek pre oko četrdeset godina, mnogi od nas će i dalje nastaviti da u prigodnim situacijama navode ovu svetiteljevu "misao".
 
Kosovska legenda
Piše Živan J. Grujičić


Za proučavanje Kosovske bitke, pored istorijskih činjenica, kako kaže istoričar Nenad Ljubinković, nezaobilazan faktor predstavljaju legende i narodna predanja. Kosovska legenda svakako je i podatak koji se nalazi u tzv. Dubrovačkom letopisu, nastalom krajem XV veka. U njemu se beleži, pored datuma kada se bitka odigrala, i dan na koji se odigrala. Pominje se Sveti Vid (Vidovdan), a i utorak se označava kao dan održavanja bitke. Veli se da su se sukobili Srbi i Turci. Srbe je predvodio Lazar, za koga se naznačava da je bio srpski car, a uz njega su bili Vuk Branković i Vlatko Vuković. Kaže se da je bitka bila strašna i da su u njoj ubijeni i car Murat i srpski car Lazar.
Zanimljivo je tvrđenje Dubrovačkog letopisa da pobedu nisu zadobili ni Turci ni Srbi, iako je turske vojske bilo deset puta više. Zanimljiva su i svedočanstva dvojice vizantijskih hroničara iz XV veka, Laonika Halkokondila i Jovana Duke.

GRČKA I TURSKA VERZIJA

Laonik Halkokondil, koji je tursku opasnost upoznao još kao mlad čovek jer je dva puta bio u zarobljeništvu Murata II, bio je i svedok pada Carigrada. Ne zna se pouzdano kada je rođen, a u životu je bio još oko 1490. godine. U delu „De rebus Turcius Halkokondil“ saopštava dve verzije Kosovske bitke, grčku i tursku.
On navodi tursku verziju po kojoj je Murat uspešno vojevao protiv cara Lazara i naterao ovoga u bekstvo. Progoneći ga, naleteo je na jednog Srbina koji je potegao koplje i ubio Murata. Udarac kopljem bio je usmeren u trbuh. Halkokondil odmah navodi i grčku verziju. Po njoj Murat nije poginuo kada je bitka već bila rešena, kada je Lazara progonio, već dok je on još sedeo na konju u bojnom redu.”Nekakav vrlo plemenit vitez”, veli Halkokondil, “po imenu Miloš Kobilić, htede se izložiti borbi najlepšoj od sviju kakvih je igda bilo. Ako mu Lazar dopusti ono što zatraži, on obećava da će naoružan otići Muratu kao prebegalac. Murat, verujući da mu ovaj kao prebegalac dolazi, zapovedi spahi-oglanima (telesnoj gardi) da mu odmah otvore prolaz i da kaže šta hoće. Kada je dopro blizu carevih vrata, napadne na cara, koji je stajao u bojnom redu spreman za bitku. Dokopavši se, dakle, koplja, izvrši najlepše delo što mi znamo, lepše i junačkije od onoga koje je izvršio Ahilej nad Hektorom, sinom Prijamovim pod Agamnenonovom opsadom Troje. Po izvršenju najlepšeg dela na svetu i sam je, među neprijateljima, hrabro boreći se mačem i kopljem, poginuo”.

NEKI MLADI VITEZ...

Delovanje hroničara Jovana Duke kreće se oko polovine XV veka, a njegova hronika verovatno potiče iz poslednjih decenija tog veka. Posle pada Carigrada sklonio se na ostrvo Mitilenu i gospodar toga ostrva, Gateluzije, slao ga je nekoliko puta turskom sultanu u periodu između 1454. i 1462. godine.
U svojoj hronici, po opšte prihvaćenom mišljenju, Jovan Duka se u velikoj meri poklapa sa svedočenjem Konstantina Filozofa. On konstatuje da je u velikoj borbi bilo nebrojeno mnoštvo mrtvih sa obe strane. Posebnu pažnju posvećuje Muratovoj smrti i kaže: “Tada se pribeglo jednom nečuvenom lukavstvu. Neki mladi vitez u posrebrenom napršnjaku iz redova Srba, plemića, hrabar i lukav kao niko među tamošnjima – kako se ispostavilo – napustio je redove hrišćana i dojurio, kao da je prebegao, usred turskih trupa. Turci su ga uhvatili, ali on je nazvao imenom njihovog vladara i rekao: “Želim da ga vidim i da mu kažem kako iz ove bitke da izađe kao pobednik”.
Posle toga su ga odveli do vladara, a Murat dade znak rukom da mu pristupi; mladi vitez mu priđe i nanese (caru) kratkim mačem smrtonosnu ranu u trbuh, posle čega su ga Muratovi stražari, iako se junački borio s njima, isekli na komade. Kada su Turci videli šta se dogodilo i kakva bi se nesreća zbila kada oni ne bi mogli da preovladaju, doneli su mudru odluku. Podigli su usred vojske jedan šator i u njega su uneli polumrtvog Murata”.

DIRLJIVA BESEDA

Dubrovčanin ili Dalmatinac koji je krajem XV veka prevodio hroniku Jovana Duke na italijanski jezik – uneo je u svoj prevod bitne dopune Dukinog opisa Kosovske bitke. Očigledno da je pri tome koristio i brojna pismena svedočenja koja su mu tada mogla stajati na raspolaganju, kao i svakojaku živu usmenu narodnu tradiciju. On lokalizuje mesto odigravanja bitke bliže od Jovana Duke, napominjući da se Kosovo nalazi “nedaleko od grada po imenu Novo Brdo”, koji je dubrovačkim trgovcima u toku prve polovine XV veka, pa čak i nešto duže, značio izuzetno mnogo.
Dukin italijanski prevodilac naglašava da je bosanski kralj Tvrtko poslao svoga nećaka, vojvodu Vlatka Vlađevića (Vukovića), “sa dvadeset hiljada hrabrih ratnika” u pomoć caru Lazaru. Prevodilac, tačnije priređivač, posebno naglašava Lazarevu nadahnutu i dirljivu besedu kojom je hrabrio svoje ratnike da se junački bore “i da osvete mrske uvrede i ogromne štete koje su im nanesene, i čak i da umru slavno za ljubav Hrista, našeg iskupitelja, za odbranu svoje drage domovine, sinova, roditelja, vere i presvetlog zakona jevanđeljskog pod znakom svetog krsta”.

ČUDNA CAREVA ZDRAVICA

Dukin italijanski prevodilac posebno opširno govori o odnosu Murata i Miloša Kobilića – Obilića (Miloš Cobilichio). Napominje da je Murat “pismima ili preko tajnih poklisara “ pokušavao da obećanjima i poklonima pridobije Miloša za sebe. Prevodilac Duke kaže da je Miloš bio Lazarev kapetan i da je vaspostavljen u vojvodu istovremeno kada i Radič Postupović (u narodnim predanjima vojvoda Rađen ili Rađ od Župe, Radius u Mačvanskoj banovini).
Po italijanskom prevodiocu Miloš je važio za tako hrabrog i “srčanog čoveka, da ravnog tada nisu mogli na svetu naći”. Miloš je odlučio da se pretvara kako prihvata Muratov predlog, ali ne po svojoj sopstvenoj volji i želji, već i uz saglasnost cara Lazara, koji ga je pokušao odvratiti od takvog samoubilačkog čina, mada uzalud.
U ponedeljak, dan uoči bitke, Lazar je sazvao sve svoje velmože i vitezove i zapovedio da se nazdrave zdravice, “već prema običaju koji je vladao na njegovom dvoru”. Kad je došao red da nazdravi Milošu, Lazar zapovedi da se ovom vrlom vojvodi da veliki zlatni pehar pun vina. Međutim, zdravicu Lazar propraća čudnim tekstom: “Najvrliji viteže, primi ovu zdravicu koju ti peharom namenjujem... zdravicu za moju ljubav. Ali, mnogo me boli što sam čuo jednu lošu vest, da si se protiv svoga gospodara pobunio”. Jovana Duke prevodilac na italijanski jezik navodi i Milošev odgovor Lazaru: “Moj gospodine i vladaru, hvala tebi velika na zdravici tvojoj i na zlatnom peharu koji meni dade. Ali mnogo me je zabolelo što u moju veru posumnja. Sutra ujutro, ako Bog dadne da se moja misao ostvari, videće se da li sam veran ili neveran tvome gospodstvu”.

RANE OD PASJE GOMILE
Sledećeg dana na utorak i Vidov dan, Miloš je, praveći se da je prebeglica iz srpskog tabora u turski, prešao reku koja deli dve vojske. Glasno je povikao i pozvao Murata na viđenje. Tucima reče da je on čovek koga Murat očekuje. Reče da donosi tajne poruke koje samo sultanu može reći. Miloša uvode u Muratov šator i pred sultana koji sedi zavaljen na minderu. Očekujući da mu Miloš priđe, sultan mu pruža nogu da je poljubi u znak pokornosti, a prema običajima svog carstva. Miloš se razbesni, snažno povuče sultana za nogu, obali ga na minderu, zabode mu kratak mač u pupak i raspori trbuh. Miloš koristi opštu zabunu koju je njegovo delo izazvalo među okupljenim Turcima i “probadajući sad jednog, sad drugog kratkim mačem, uspeo je da stigne do svog konja i da uvuče nogu u levu uzengiju”.
Međutim, tu ga sustignu janičari i, kako beleži Duka, “slavni vitez Hristov od bezbrojnih rana, zadobijenih od te pasje gomile, pogibe”.
U hrišćanskoj vojsci se nije dočulo ni za Miloševo junačko delo, niti za Muratovu smrt. Lazareve čete po redu stupaju u borbu. Prvi stupa bosanski vojvoda Vlatko Vlađević. Tada se bojištem proneše glasine da je jedan od Lazarevih kapetana, Dragoslav Probić ili Probišić, prebegao sa svojom vojskom Turcima. Na tu vest vojvoda Vlatko Vlađević uplašen prvi uzmiče, a zatim beži sa svojih dvadeset hiljada vojnika u Bosnu. Za Vlatkom beži hrvatski ban Ivaniš Horvt sa svojih dve hiljade oklopnika. Prevodilac Dukine hronike na italijanski jezik ne optužuje Lazarevog kapetana za izdaju. Povodom vesti koja se pronela kaže, “ili su tu vest raširili Turci preko k sebi vazalnih Srba, ljudi lukavi, da bi uplašili našu vojsku, ili je tako htela nemilosrdna sudbina nama jadnim hrišćanima zbog naših grehova”.

POSLEDNJE LAZAREVE REČI
Govoreći o poslednjim časovima Lazarevoga života, prevodilac Dukine hronike govori i o svojevrsnom Lazarevom opredeljivanju za carstvo nebesko.
Naime, on navodi reči koje je Lazar izgovorio videvši Murata na izdisaju, a te reči je zapisao Jovan Duka po kazivanju Turaka koji su prisustvovali činu Lazarevog pogubljenja.
Poslednje Lazareve reči upućene su Bogu: “Pošto je Tvoja volja da i svake nade ja i moje carstvo lišeni budemo, primi u carstvo svoje nebesno dušu moju i duše mojih vrlih ratnika i viteza. Drage Ti volje nudim duše naše, pošto vidim da Tvoj neprijatelj, moj neprijatelj, pre mene umire od čestite i junačke ruke mog najuzvišenijeg viteza koji mu je život skratio, a i svoj život dobrovoljno prineo na žrtvenik domovine”.
Jovan Duka na kraju svoje hronike beleži kako je jedan sultanov emir upitao Lazara da li je spreman, na šta mu je srpski car odgovorio: “Za ovaj svetli i uzvišeni trenutak stradanja za hrišćanstvo spremao sam se celi život, a koliko vidim, vaš car nije”.
Zatim je Lazar mirno klekao i tri puta se prekrstio, na šta je turski emir ljutito mahnuo rukom. Prolomilo se jezivo dumbeisanje ratnih koševa i talambasa u predvečerje. Emir po drugi put mahnu rukom, našta se vrlom srpskom caru iza leđa nečujno prikrade jedan visok i krupan Azijat, podižući visoko sablju. Na treći emirov znak rukom, baš kada naglo utihnu pakleno dumbeisanje koševa i talambasa, Azijat punom snagom spusti sablju, našta se dična glava srpskog cara Lazara odvoji od tela i pade na belo platno, koje je pridržavao jedan zarobljeni srpski ratnik, koji je posle toga odmah posečen.

***
Na osnovu ovih zapisanih saopštenja koja su nastala nedugo posle Kosovske bitke i koja u većini slučajeva svedoče o ključnim momentima koji su uticali na odlučujući tok događaja – Miloševo ubistvo turskoga cara, Miloševa pogibija i pogibija cara Lazara – ne vidi se neka značajna razlika u saopštenjima koje crpimo iz usmenih predanja, naprotiv. I jedno i drugo su izvorna kosovska legenda u istoriji i tradiciji koja svedoči o istini postradanja srpskog plemena za hrišćanstvo, otadžbinu, dušu i vekovno svetli obraz, kao i za pokoljenja kojima ovakvo junaštvo osta u amanet .
 
Legenda o Marku Kraljeviću

Legenda o Marku poseduje u početku sve prepoznatljive odlike savremene viteške epike. Markov epski lik podseća na Rolana iz Pesme o Rolanu, na Ahila iz Romana o Troji, na samog Aleksandra Velikog iz Aleksandride, na Digenisa Akritu vizantijske epike. Marko se javlja kao vitez oslobodilac (oslobađa roblje, zarobljene prijatelje -vitezove, dame u nevolji), zatim kao vitez - carski vazal - "sluga". Poseduje konja i oružje dostojne viteza. Obilato jede i još obilnije pije, kako to već dolikuje srednjovekovnim idealima viteza, pravilima i zahtevima viteškog ponašanja. Ova epska viteška legenda o Kraljeviću Marku bila je najrazvijenija i najpopularnija u središnjim oblastima Markove države. Međutim, upravo na tome prostoru (krajnji jug Srbije, Makedonija, najzapadniji delovi Bugarske) izuzetno je bila živa mitološka tradicija.
Kraljević Marko, poznato ime viteške epike, poslednji zakoniti srpski vladar-naslednik države Nemanjića u "živim" pesmama o podvizima mitskih bogova - preuzima njihovu ulogu. U pesmama u kojima je zamenio staro balkanska božanstva, Marko se pojavljuje u ulogama sličnim onima koje ima u viteškoj legendi. Pažljivijim iščitavanjem pesama nesumnjiva razlika postaje uočljiva i očigledna. Pojavljuje se kao bog-konjanik-spasilac. Preuzima ulogu boga spasioca na belom konju, tračkog konjanika, potom i hrišćanskog svetitelja - ratnika, svetog Đorđa. Kada služi sultana, Marko nije više ni vitez koji dvori sizerena, niti pobeđeni ratnik koji ponizno sluša pobednika. Bog Marko služi po kazni izrečenoj od Bogova - goreg od sebe, smrtnika. Pre njega to su morali da čine i Apolon i Herakle (odnosno Herkul). Sultan, Markov gospodar, svestan je prirode (privremenosti i ograničenosti) vlastite nadmoći. On želi da ponižava boga koji mu služi, ali čim je suočen sa Markovim gnevom (kada je doteran "do duvara") - povlači se u strahu, nudeći mito. U svojstvu boga i sa atributima solarnog boga, Marko se bori protiv htoničnih božanstava (na primer, protiv Muse Kesedžije sa "tri srca junačka"). Markov mitski pomagač jeste nebeska vila oblakinja; nikako ne htonična vila brodarica, niti vila jezerkinja. Da bi stigao u čudesne predele, u podzemni svet, bog-Marko potkiva Šarca srebrnim potkovicama. To je jedini način da se stupi u podzemlje. Iz istih razloga se u nas vekovima stavljao pored mrtvaca, ili mrtvacu u usta, komad srebrnog novca. Samo tako se mogao platiti prevoz preko srebrne reke, ili mostarina za prelaz i ulaz u svet mrtvih. Markovo oružje i Markov konj dobiveni su na natprirodan način i izuzetni su. Osnovno Markovo oružje jeste oružje boga gromovnika - buzdovan. Ono nalikuje Heraklovoj batini, čekiću boga Topa itd. Pesme o Marku mitološki obeležene drugačije osvetljavaju inače poznate viteške motive. Markovi postupci nisu uzrokovani željom viteza da se spere naneta uvreda, ispravi nepravda, niti da se zaštite slabi i nemoćni. Oni proishode iz srdžbe boga Marka (kao i Ahilove u Ilijadi, ili Zevsove nebrojeno puta) i zavisti boga-Marka (ubija nećaka koji je bolji junak od njega). Po ugledu na stare bogove plodnosti, Marko je i pijanica i kavgadžija.

Nije nimalo slučajno što Marko zamenjuje i smenjuje starog tračkog i antičkog konjanika. Još manje je slučajna Markova nametljiva sličnost sa Heraklom. Jedno od najvećih poznatih Heraklovih svetilišta Herakleja nalazi se na području Markove države.
 
U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko nije zapisao činjenicu kada je sve to počelo. Međutim, Srbi nisu zaboravili da na Lazarevu subotu beru cvijeće, baš kao što su to i njihovi preci radili.

Toj drevnoj tradiciji naučila me je moja baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam, ali mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena kad sam i sam bio beba. Sa pet godina sam i ja sakupljao cvijeće po prostranom dvorištu naše kuće, pažljivo ga prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro smo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

A kada sam imao devet godina ispričala mi je i jednu priču. Kaže, da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže ko je tu istu priču ispričao mom kurđelu (pradjedi moga čukundjeda).

A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Ustvari, svake druge godine, domaćica kuće je rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina, a djete bi počelo da se suši, gubi apetit, i na kraju bi umrlo. I tako je nesrećni domaćin, svake druge godine, kopao malu humku pod kruškom iznad svoje kuće. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu da održe kod tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka.

Međutim, svi su htjeli da mu pomognu, pa se priča pročula na daleko. Karavandžije su tu priču prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baka, koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu djetetu opere lice i ruke vodom u koju je bilo potopljeno cvijeće. Rekla je još ta stara i premudra baba, da mračne sile pakla ne mogu ništa protiv snage mirisa proljeća, i da će nakon toga domaćin imati lijepu i zdravu djecu. Kako mu mještani tog crnogorskog zaseoka rekoše da je ta ista baka mnogima pomogla u nesreći, dobronamjerni karavandžija požuri da tu dobru vijest odnese na Romaniju.

Kako je Lazareva subota pala baš nekako u to vrijeme, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ, i izraste u lijepog i snažnog mladića. Pričalo se na Romaniji da ih je bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da u toj porodici djeca više nisu umirala.

Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, pa i u Crnu Goru, i tako svi Srbi počeše da umivaju svoju nejač, a i sebe, sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.

Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski, i uznijela se u carstvo nebesko. Ja sam zapamtio ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da pitam iz kog sela bješe ona baka, koja je srpskom narodu otkrila tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.

sokolac.forum
 
U srpskom narodu postoji predanje da je jedan seoski knez objavio da će svog sina jedinca oženiti djevojkom koja mu donese najljepše vaskrsno jaje. Momak je bio dobar, lijep i stasit, pa su ga sve udavače iz okoline željele za muža. Danima su razmišljale kako da njihovo jaje bude najljepše i kako da pobjede svoje suparnice. Jedna djevojka je lukavo smislila da na jaje prilijepi svoj minijaturni portret, koji je naručila od jednog poznatog slikara. Druga djevojka je dala da se u ljusku utisnu biseri i drago kamenje, a neka bogata udavača je od zlatara naručila bogato ukrašeno, zlatno jaje.

Siromašna djevojka, po imenu Milica, je čvrsto vjerovala da ona nikako ne može da pobjedi u ovom takmičenju jer nije imala nikakvih mogućnosti da pripremi ili kupi neko skupocjeno jaje. Ipak, pošto je knez naredio da sve djevojke treba da učestvuju u takmičenju, poslije dužeg razmišljanja je zaključila da je najbolje da njeno jaje bude onakvo kakva je i ona sama – lijepa i skromna.

Smislila je i kako će to postići. Odabrala je jedno krupno jaje bijele ljuske, pa je na njega prilijepila nekoliko ovlaženih listića peršuna. Zatim je sve uvila u komadić, poput gaze rijetkog platna, da se listići ne bi odlijepili, i spustila jaje u vodu sa puno lukovine (listovi glavice crvenog luka). Kuvala je svoje jaje tridesetak minuta. I kada je skinula platno, ukazalo se smeđe obojeno jaje sa lijepim, bijelim šarama u obliku listića peršuna. Jaje je namazala sa malo ulja, da bi ono postalo još ljepše i sjajnije.

Legenda kaže da je mudri seoski knez pažljivo pregledao sva jaja koja su djevojke donijele i odlučio da za najljepše jaje proglasi ono koje je bilo obojeno na jednostavan, ali atraktivan i do tada neviđen način - pomoću biljaka koje rastu u Milicinoj bašti.

Od tada se nežno-bijeli listovi često viđaju na uskrsnjim jajima, a za to se koriste ne samo peršun već i listovi mirođije, maslačka, kao i drugih biljaka. A umjesto lukovine, za osnovnu boju se upotrebljavaju i spanać, koji daje lijepu zelenu boju, cvekla za ružičasto-crvenu ili šafran za žutu boju.

Ja lično mislim da bi svaka djevojka trebala da zna ovu priču. Možda će nekada biti raspisan konkurs sličan ovome, u kome ulog neće biti samo jedan obični knez, nego pravi pravcati - princ.
 
Crkva Svete Petke
Na samom ulazu u Prolom banju kod Kuršumlije, sa desne strane puta, nalazi se crkva Svete Petke. Na obroncima Radan planine, kraj Prolomske reke, okružena netaknutom prirodom, ova crkvica svojom lepotom mami poglede meštana i banjskih gostiju. Sadašnje zdanje je rekonstrukcija onog iz perioda Nemanjića, građeno je od kamena i pokriveno kamenim pločama.

Temelji iz sna

Za crkvu se nije znalo sve do 1917, kada je zatrpane temelje pronašao Rus belogardejac Gavrilo, koji se nastanio u ovom kraju bežeći iz Rusije posle ubistva poslednjeg ruskog cara. Gavrilo je bio nadničar i radio je na imanju jednog meštanina. Priča se da je svom domaćinu često govorio da sanja ruševine crkve koje se nalaze na njegovom imanju. U snu mu se javljao glas koji mu je govorio da on mora da otkrije gde se svetinja nalazi i da pronese glas po okolnim selima o velikom otkriću. Molio je gazdu za dozvolu da kopa po imanju kako bi pronašao crkvu. Kako mu gazda nije verovao, u prvo vreme nije mu dozvoljavao da šteti imanje i gubi dragoceno vreme, kada je već imao svoj posao.

Kad se, kako se priča, domaćin razboleo i domaćinstvo naglo počelo da posustaje u napretku, jedan stariji seljak je posavetovao gazdu da, ipak, posluša slugu i dozvoli mu da otpočne potragu za svetinjom koju je sanjao iz noći u noć. Gavrilo je bio presrećan i, ne časeći ni časa, uzeo je alat i, pun vere i nade, krenuo je da kopa po imanju.
Ubrzo je naišao na gomilu kamenja. Dok je vadio kamen po kamen, svaki mu je za sebe nešto govorio i značio. Tako je pronašao kamen natopljen voskom, što je bio prvi znak da je na putu dokaže svoje snoviđenje. Pričao je Gavrilo, a priču su prenosili s kolena na koleno: da nigde nije slađe usnio i odmorio se nego pored crkvišta koje se raščišćavanjem potpuno otkrilo. Obeležio ga je tako što je od ostatka kamenja sazidao apsidu na južnoj strani otkopanih temelja. Društvo su mu pravili meštani koji su u sve većem broju dolazili sa svojom decom. Priča se da su deca koja su često bila kraj crkve, igrala se i gledala radove, bila bistrija i naprednija, a ona načetog zdravlja - brzo bi se oporavljala.

Pročula se crkva i njena blagotvorna dejstva i počeo je da dolazi narod iz raznih krajeva, kako bi se uverio u ovu priču. Bilo je tu, kažu, i mladih i starih, zdravih i bolesnih. Poseban učinaku je boravak pored crkve imao na one koji su patili od glavobolja i psihičkih problema. Od tada datira običaj koji je i danas prisutan: nevoljnici su ostavljali svoje marame, peškire i ogrtače, kojima su prethodno povezivali obolele delove tela, a zatim su ih vezivali za ostatke crkve i okolno drveće. Kažu da bi ubrzo osetili olakšanje a ima i onih koji tvrde da su se potpuno izlečili. Pošto se nije znalo kome je crkva posvećena, narod je proglasio da to bude crkva Svete Petke, što je ostala i do danas. Gavrilo je umro i meštani su ga sahranili na seoskom groblju. Iza sebe nije ostavio potomstvo, ali je u srcu ovih ljudi ostao i do današnjeg dana, kao veliki dobrotvor.

Kobna nesreća

Godine su prolazile, a zub vremena sve je više krnjio oltar koji je Gavrilo sazidao. Poratno siromaštvo ometalo je meštane da se udruže, obnove i dozidaju crkvu, a kada je napravljen put od Rudara do Prolom banje, počele su da se događaju saobraćajne nesreće. Za godinu dana zabeleženo je više udesa, i to baš na samim, već zemljom zatrpanim temeljima crkve.

Ovi događaji uznemirili su lokalno stanovništvo, i to je shvaćeno kao opomena da ne dozvole da svetinja ponovo padne u zaborav. Iako ovaj deo puta nije nepregledan i ne predstavlja opasnost za vozače, automobili su neobjašnjivo sletali sa kolovoza i zarivali su se u temelje crkve. Poslednji događaj, koji svi dobro pamte, podstakao je meštane da napokon nešto preduzmu: vraćajući se iz Prolom banje, mladić iz Kuršumlije je vozio svoj automobil i, sa još dvojicom drugova, sleteo je s puta. Kao da ga je neka sila povukla, poginuo je na licu mesta, dok su njegovi drugovi prošli sa lakšim povredama.

Auto se zaustavio na crkvištu gotovo potpuno uništen. Kasnije je utvrđeno da je vozilo bilo ispravno a, po svedočenju drugova, mladić nikada nije pio alkohol. I danas je ostala misterija porekla velikog mesinganog krsta, koji je pronađen u automobilu tek nakon što je ovaj odvezen na obližnji otpad. Na licu mesta, prilikom izvlačenja beživotnog tela, niko nije primetio krst u automobilu. Ne zna se kako je tu dospeo, ali meštani kažu da je krst sa raspetim Hristom ranije stajao na oltaru koji je sagradio Gavrilo. Kada je oltar utonuo, krst je okačen na obližnje drvo. Kasnije je vraćen tamo gde je i bio, a i danas se tu nalazi.

Posle ovog događaja meštani su odlučili da hitno nešto preduzmu. Formirali su crkveni odbor 2003. godine i počeli da prikupljaju sredstva za izgradnju crkve. Kako nisu imali dovoljno novca, obratili su se turističkom preduzeću “Planinka” iz Kuršumlije, koje je obezbedilo potrebna sredstva i arheologe, arhitekte i druge stručnjake, a Zavod za zaštitu spomenika kulture odmah je odobrio projekat i izdao dozvolu za izgradnju. Crkva je sagrađena za nepuna tri meseca, i to od materijala koji je pronađen na licu mesta. Pronađene su i ploče kojima je bio pokriven krov prvobitnog zdanja iz 12. veka.

Čuva putnike namernike

Diplomirani turizmolog Radovan Tanasković kaže da crkva predstavlja neprocenljivu istorijsku vrednost:
- Ovo zdanje je u potpunosti autentično, kako po formi, tako i po materijalu. Sačuvali smo blago i obnovili svetinju koja danas okuplja veliki broj vernika iz cele Srbije. Dolaze nam ljudi i iz inostranstva, među kojima i Rusi, koji odaju poštu svom sunarodniku Gavrilu. Na dan Svete Petke ovde se okupi više stotina ljudi.

Nakon obnove srednjovekovne crkve, u ovom kraju nije zabeležena nijedna saobraćajna nesreća. Narod veruje da crkva Svete Petke čuva i štiti putnike nemernike, a meštani kažu da se neretko i danas dešavaju čudotvorna izlečenja. Crkva je otvorena za posetioce, a većina gostiju Prolom banje doživljava je kao sastavni deo terapije, jer boravak u njenoj blizini, kako tvrde, izuzetno blagotvorno deluje na nerve i bolesti glave.



srbija.com
 
  • Podržavam
Reactions: DUH
Srbi su oduvek voleli mitove, posebno one o sebi samima. Kosovski mit, mit o svetskoj zaveri protiv Srba, mit o nebeskom i najstarijem narodu, mit o zlatnim kašikama, pa čak i onom o Srbima kao najvećim ljubavnicima… Zato nam je krilatica Bukovskog “Pronađi ono što voliš i pusti da te to ubije” postala ultimativni lajfstajl, koji nas ipak mnogo košta. Uprkos tome, Srbi ne odustaju. Da nije i to deo nekog mita o inatu?
Kako nekada, tako i danas. U narodu koji je dobrano nepismen i visoko neobrazovan (iako je stvoren mit da su Srbi u odnosu na svet među najobrazovanijima, u Srbiji je tek nešto više od sedam odsto akademskih građana, dok je i dalje velika stopa nepismenih i funkcionalno nepismenih ljudi), koji više veruje tabloidima nego rođenim očima, sve češće se dešava da potpuno izmišljene ili izmanipulisane priče postaju kamen temeljac iz kojih indukcijom dolazimo do opštih zaključaka, od kojih onda ne odustajemo.
Izvini zbog smeha, to je zbog ovog "inata".
Sto puta smo moje društvo i ja komentarisali kako samo Srbi i Turci imaju "inat" i kako je zapravo teško objasniti šta je to.
Hajde što je jezički neprevodivo, nego hajde objasni ti sad Englezu stanje svesti kad kaže: "E neću iz inata" 😂
Ne kaže se uzalud da je Balkan (da proširimo malo) "pravac u psihologiji a ne geografski položaj"
😂
 
Izvini zbog smeha, to je zbog ovog "inata".
Sto puta smo moje društvo i ja komentarisali kako samo Srbi i Turci imaju "inat" i kako je zapravo teško objasniti šta je to.
Hajde što je jezički neprevodivo, nego hajde objasni ti sad Englezu stanje svesti kad kaže: "E neću iz inata" 😂
Ne kaže se uzalud da je Balkan (da proširimo malo) "pravac u psihologiji a ne geografski položaj"
😂
Razumela sam smeh ne brini!:zag:
 
Izvini zbog smeha, to je zbog ovog "inata".
Sto puta smo moje društvo i ja komentarisali kako samo Srbi i Turci imaju "inat" i kako je zapravo teško objasniti šta je to.
Hajde što je jezički neprevodivo, nego hajde objasni ti sad Englezu stanje svesti kad kaže: "E neću iz inata" 😂
Ne kaže se uzalud da je Balkan (da proširimo malo) "pravac u psihologiji a ne geografski položaj"
😂
U suštini, inat je sinonim za tvrdoglavost a za to postoji reč u engleskom (stubbornness). Koristi tu reč i razumeće odlično o čemu pričaš.
Mi koristimo "inat" da istaknemo vrlinu jer tvrdoglavost to baš i nije iako se radi o istoj stvari.
 
Okamenjena ljubav Kraljevića Marka
Na oko četiri kilometra od Kuršumlije nalazi se selo Krčmare, obavijeno velom davnašnje tajne. Narodne legende i predanja o nastanku ovog i obližnjih sela, veoma neobičnih prirodnih i kulturno-istorijskih spomenika, prenose se i dalje s kolena na koleno. Ti spomenici su: Marina kula, Marina sena i Marina voda.

Sve za lepoticu

Istorija delimično poznaje nastanak Marine kule, čiji se temelji i danas nalaze iznad ovog sela, međutim, stene koje narod zove Marina sena, još uvek izazivaju nedoumice o poreklu i načinu nastanka. Brojna narodna predanja vezana su za ceo ovaj kompleks i samo selo Krčmare, a najčešće se pominje priča o Marku Kraljeviću i krčmarici Mari.

Priča o boravku Marka Kraljevića u Toplici prenosila se sa generacije na generaciju. Legenda kaže da se u podnožju Marine kule u srednjem veku nalazilo jedno veliko naselje, u kojem je živela devojka po imenu Mara i važila je za najlepšu u topličkom i kosaničkom kraju. Nasred sela, Mara je imala krčmu u koju je Marko svraćao svaki put kad bi prošao kroz ove krajeve, te se - kako legenda kaže - zaljubio u krčmaricu.

Godine 1371, Marko je dobio Makedoniju na upravu, te je kao vladar morao da boravi u tom kraju. Međutim, kako Marko nije mogao dugo bez Mare, često je obilazio krčmaricu. Iako je put bio dug i naporan, Marko je na konju, u pratnji svojih odanih ratnika, prelazio i po nekoliko stotina kilometara - samo da bi video svoju ljubav. Tako je, provodeći vreme u Toplici, sve više zapostavljao svoje vladarske dužnosti. Legenda kaže da je on sazidao Mari novu, veliku krčmu, a zatim i kulu - dvor na vrhu brda, kako bi joj obezbedio lagodniji život.

Čitavih sedam meseci njegova vojska je izgubila zidajući ove objekte i praveći cevi od pečene gline, pomoću kojih je Marko doveo vodu od kule do krčme. Onda je Marko na temeljima rimske bazilike, na ušću Toplice, podigao svoju zadužbinu, koju narod i danas zove Markova crkva. Tako je ovo selo dobilo naziv Krčmare, brdo iznad njega - Marina kula, a izvor - Marina voda. Okolne stene, koje i danas dominiraju ovim selom, dobile su ime Marina skamenjena sena.

Stigla ga Lazareva kletva

Ovu legendu potvrđuju i najnovija naučna istraživanja, koja su nedavno obavljena u ovom selu. Ekipa istraživača pronašla je temelje krčme, Marine kule, kao i delove vodovodnih cevi. Istraživanja su obustavljena zbog nedostatka finansijskih sredstava, a legenda i dalje živi i govori da je Marko mnogo vremena provodio kod krčmarice Mare i nije se obazirao na glasnike koji su skoro svakodnevno pristizali iz njegovog kraja i zvali ga da se vrati i zaustavi tursku najezdu. Tako je Marko izgubio deo svoje teritorije.

Prema predanju, 28. juna 1389. godine, Marko je boravio kod Mare u selu. Rano ujutru, ustao je da nahrani svog konja Šarca. Kad je došao do sena, video je da se skamenilo i nije imao čime da nahrani konja. Gledajući gladnog Šarca i kameno seno, pitao se da li je ovo zlokobni znak. U jednom trenutku, shvatio je da, boraveći kod Mare, gubi vreme i da je odavno trebalo da krene u odlučujući boj za sudbinu srpskog naroda. U njemu se probudio ratnički duh, pa je okupio svoje podanike, pozdravio se sa Marom i obećao da će se vratiti. Na čelu svoje vojske krenuo je pravo na Kosovo. Međutim, zakasnio je, kako i pesma kaže: “Kasno Marko na Kosovo stiže“...

I pored toga što nije stigao na vreme, on je sa svojom vojskom nastavio borbu protiv nadmoćnih Turaka. Posle destekovanja njegove vojske, morao je da se povuče. Tada je razaslao glasnike po čitavoj Srbiji da se sakupe ratnici kako bi se suprotstavili Turcima i proterali ih iz zemlje. Dok se vojska okupljala, on je odlučio da se malo odmori. Čim je sklopio oči, usnio je san koji mu je rekao da će ga stići kletva cara Lazara. Trgnuo se tada iz sna i pomislio da se nešto dogodilo Mari, koju odavno nije video.

Ne mogavši da se nosi sa zlokobnim slutnjama i lošim mislima, Marko je uzjahao konja i sam otišao u Toplicu da vidi šta je sa njegovom dragom. Stigavši tamo, zatekao je samo ruševine krčme, što je bilo delo Turaka, a nedaleko odatle i Marin grob. Meštani su mu tada ispričali da je Mara dugo patila, misleći da je poginuo, jer se o njemu nije ništa čulo. Od brige i tuge ubrzo je i umrla, a Turci, prolazeći ovim krajevima, za sobom su ostavili pravu pustoš. Krčmu su zapalili i kulu porušili, a jedino skamenjenom senu nisu mogli da naude. Marko se tada rasrdio, misleći da ga je stigla Lazareva kletva:

Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne doš'o na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino ni 'šenica bela!
Rđom kap'o dok mu je kolena!"

Lekovita voda

Razočaran i nesrećan, umesto da nastavi borbu protiv Turaka, Marko je postao turski vazal. Ubrzo je poginuo na Rovinama u Rumuniji, boreći se na strani Turaka. Do poslednjeg časa u srcu je nosio svoju Maru - kaže legenda.

Ostaci Marine kule, koji se nalaze iznad Krčmara, veoma su atraktivni za turiste koji, naročito u letnjem periodu, obilaze ovu znamenitost. Jedan zid kule dobro je očuvan, a ispod njega se naziru ostaci stepenica od klesanog kamena, koje su vodile do krčme u centralnom delu sela. Nasred ovog sela, sačuvan je i izvor - ozidan bunar iz tog perioda. Meštani svedoče da, dok obrađuju svoja imanja savremenom mehanizacijim, često naiđu i na razne predmete iz srednjeg veka. Ono što je najinteresantnije, kako nam svedoči meštanin Rade Đorđević, jesu cevi od pečene gline - delovi čitave vodovodne mreže kojom se to naselje snabdevalo vodom.
Danas se veruje da skamenjena Marina sena imaju čudnu moć i uspešno leče ljubavne probleme. Meštani svedoče da se neretko viđaju mladi parovi kako u letnjem dobu s rancima na leđima hitaju ka Marinim vodama i senima. Piju tu vodu i njome se umivaju, a često i zanoće pod vedrim nebom kraj “sena”. Kažu da se oni koji sa sobom ponesu komadiće te stene nikada ne razilaze, već vezu završavaju brakom. Zbog svog falusnog oblika, Marina sena važe i za dobre iscelitelje impotencije, pa na to mesto dolaze oni koji imaju taj problem. Dešavalo se i da su se momak i devojka mirili posle dužeg perioda svađe, ukoliko bi neko od njih proveo noć na ovom mističnom mestu.

Meštanka Radojka Stojanović kaže da često ponudi mladež koja dođe ovde šećerom i vodom. Obavezno pitaju Radojku da im pokaže put, a ona im usput i ispriča ovu legendu:
- Najmanje hiljadu puta sam prepričala priču o ljubavi između Mare i Marka. Puno mi je srce kada vidim sa kojom radoznalošću ova deca slušaju priču. Svako ko je poslušao moje savete, popio Marinu vodu i odneo amajliju, našao je sreću u ljubavi - priča Radojka, dodajući kroz šalu da “ima mnogo i onih koji su, nakon posete ovom mestu, usrećili svoje partnere novom snagom”.
 
Prica o vampirima

Петар Благојевић, у аустријским изворима Peter Plogojowitz, био је сељак у Србији, за којег су многи веровали да је после смрти постао вампир. Живео је крајем 17. века, почетком 18. века, умро негде 1725 у селу Kisilova, можда данашње Кисиљево код Пожаревца. Северна централна Србија била је тад део Царске Аустрије (од 1718 до 1739).

Након његове смрти људи у његовом крају су почели после кратке болести да умиру. Настала је сумња да је вампир. Пре њихове смрти многи су тврдили, да им се умрли Благојевић у ноћи указивао и давио. Његова супруга је побегла непосредно после тих чудних збивања изјавивши да јој је у сну дошао мртав муж тражећи јој своје опанке. Најзад му је отворен гроб, тело му наводно није трулило а на уснама је имао свежу крв. Мештани његовог краја су пробили колац кроз његово мртво срце и спалили тело. Одговорни службеник аустријске управе нерадо је допустио поступак, али је пристао због "страха" мештана да цело њихово село буде уништено од вампира, и њиховог захтева да учине све потребно као што у "турска времена", то јест кад је село било под османлијској власти.

Извештај аустријског службеника спада у прва помињања вампиризма у Европи новијег доба, преведено је на више језика и суделовало на "вампирску манију" Енглеске, Француске и Немачке. Догађај је био сличан ономе са Арнолд Паоле пар година касније, што је изазвало и једно званично истраживање аустријске владе.



Арнолд Паоле је био српски хајдук за кога се веровало да је након своје смрти постао вампир. Прича о Арнолду Паолеу је једна од раних вампирских прича, која се очувала годинама без промене. Име Паоле је вероватно изведено од Павле, за Арнолда се сматра да је означавало његову војну службу у османлијској војсци, јесу хришћанске најамнике у Турке тад називали Арнаутима.

Ране 1725 Арнолд Паоле се вратио из турске војске у свој родни крај код Мораве. Северна централна Србија била је од 1718 под аустријској власти. Село се у каснијем извештају комесара Јоханеса Фликингера звало "Meduegia" (Медвица?), које се често тумачи са данашњом Медвеђом. Међутим, данашња Медвеђа се није налазила под аустријској власти. Помињу се више хајдука. Бивши најамник је купио нешто земље, окренуо се пољопривреди и био је брзо познат сеоској заједници. Могуће да је добијао новчану подршку аустријске војне управе, која је тежила да на граници према Османлијама држи војну милицију упозната тереном, околностима и турском војском. Заволео је ћерку једног комшије и обоје су се венчали.

Арнолд је говорио својој жени о свом страху да умре рано. Кад је служио турску војску био је постављен "код Косова у турској Србији" (у оригиналу "bey Gossowa in dem türckischen Servien"), где је владало сујеверје да проклетство нађе оног ко би извршио самоубиство; тај би се вратио из мртвих, то јест као мртвац не би нашао мир. Такође је говорио да је у Грчкој имао сусрет са вампиром, који га је пратио до "турске Србије" где га је Арнолд убио. Арнолд је отворио гроб вампира и спалио га. Осим тога је јео од земље испод које је лежао вампир да би се заштитио од будућих напада. Доживљај је толико утицао на њега, да је напустио војску и вратио се родном крају.

1725 или 1727 Арнолд је пао са велике висине и однесен онесвешћен кући. Имао је вероватно тешке унутрашње повреде, те је брзо умро. По Јоханес Фликингеру пао је са сењака и сломио врат. Сахрањен је на месном гробљу. Након кратког времена почеле су вести о њему. Виђен је више пута у свом крају, увек ноћи. Једни су тврдили да их је посећао и давио. Међутим, нико није говорио да је хтео да "сиса" њихову крв. Неколико недеља касније нађени су мртви више људи, који су тврдили да су га видели, док узрок њихове смрти није био јасан. Број умрулих је бројао око четворо људи. Мештани су на предлог свог "хаднука" (хајдук, врачар, лекар?), који је раније присуствао истим догађајима, отворили његов гроб, пробили колац кроз његово мртво тело и спалили га. Исто су учинили са са другим четвро умрулих.

1731 почело је ново умирање у Арнолдовом крају. Умрули су седамнаесторо људи, узрок њихове смрти исто није био познат. Прва која је умрула била је 60-годишња Милица, затим једно 8-годишње дете, 20-годишња Стана (умрула при порађају, говорила је да се мазала вампирском крви) и њено новорођено дете, један 16-годишњи момак (умро после три дана болести), једна 10-годишња девојчица, 17-годишњи Јоаникије (умро после три дана болести), онда "хаднукова" супруга, затим Ружа (умрула после десет дана болести), 60-годишњи Станче, 25-годишњи хајдучки син Милоје (умро после три месеца болести), Ружино дете (осамнаест дана старо), 21-годишњи Раде (умро после три месеца болести), жена локалног хајдучког барјактара са њеним дететом, дете "хаднукове" супруге, и 20-годишња снаха хајдука Јовице Станојка (умрула после три дана болести). Задња која је умрула, Станојка, говорила је да се петнаестак дана раније пробудила ноћи гушена те да је била дављена од Милоја. Прва која је умрула, Милица, јела је говече месо чију је крв наводно пио пет година раније Арнолд Паоле.

Аустријска војна управа у Београду послала је званичну комисију да разјасни ситуацију, сачињену од комесара Јоханес Фликингер (Johannes Flückinger), леутнанта Бутенер (Buttener) и Ј.Х. фон Линденфелс (Ј.H. von Lindenfels), два војних лекара, Исак Зигел (Isaac Siegel) и Јохан Фридрих Баумгертнер (Јohann Friedrich Baumgärtner), и једног свештеника. Отворили су уз присуство месних старешина, међу њима хајдучки капетан "Gorschitz Haduck" (Горшић хајдук?), и локалних Цигана гробове умрулог Радета, "хаднукове" жене и детета и барјактарове жене и детета, да ексхумирају њихова мртва тела. Што су нашли зачудило их је: Њихова мртва тела су изгледала да нису трулила, а коса и нокти као да су порасле. Лица су била румена и надувена. Али доказ о наводном вампиризму била је свежа крв на њиховим уснама. Аустријски комесари су наредили Циганима да свим лешима са истим знаковима отсечу главе и спале. Јоханес Фликингер је послао опширни извештај у Беч, у којим је дао преглед и покушавао да објасни поменута дешавања. Његов извештај се објавио у више новина и изазвао је у Европи дугогодишњу дискусију о вампирима. Објављење су за неколико година више од двадесет рада. Центар дискусије био је протестантски део Немачке, у којем теолошком учењу није смело да буде такозваних повратника, који би се после њихове смрти показивали живима и њима чинили штету. Сам Фликингер био је скептичан према натприродним дешавањама па тако завршава свој извештај са: Да ли је то вампирство било од сотоне? Зашто се онда није отерао молитвама? Да ли је било природно (мисли на епидемију), зашто се на (њиховим) телима извшила таква казна или призор? Великим, неправедним и живим вампирима нек се отсечу главе и мртве нек се оставе на миру. Није ли међу вампирима био један разуман човек? Одакле доказати супротно? Како да се његовој родбини не урачуна у срамоту?

Извор: Википедија
 
Prica o vampirima


U Banatu je početkom 18. veka postojao običaj da se pokojnik nakon sahranjivanja ponovo otkopa, pa da se zatim opet vrati u zemlju kako bi se sprečilo da se povampiri, obelodanio je jedan zapis pronadjen u bečkim arhivima.

U selu Radojevo, jednom od najstarijih srpskih naselja na granici sa Rumunijom, u 18. veku zabeležena je "borba sa vampirima". Reč je o zvaničnom izveštaju koji je carskom vojnom odseku u Beogradu, oktobra 1732. godine predao major saniteta, Jožef Faredi Tamarski.

Jula 1732. godine, Tamarski je po naredjenju princa od Virtemberga poslat u Radojevo, tadašnju Peterdu, da ispita smrt 11 meštana koji su umrli u januaru i februaru te godine.

U njegovom izveštaju, koji se danas nalazi u Bečkim arhivima, navodi se da su meštani tvrdili da su svi umrli žrtve vampira po imenu Miloš.

Vampir Miloš, kojem se ne zna prezime, za života je, saopštava u svom izveštaju Tamarski, važio za neku vrstu vrača. Imao je pticu koju je naučio da govori i pripitomljenog vuka, što je po tvrdnji seljana, bila potvrda njegovih magičnih moći.

Tamarski je pokušao da ubedi meštane da vampiri ne postoje, medjutim, posle nekoliko rasprava zaključio je da nisu spremni da prihvate njegove argumente, pa je odlučio da ekshumira nekoliko pokojnika.

Prvo je iskopan Miloš, koji je bio sahranjen 15 meseci ranije (aprila 1731.). Kada je uklonjena zemlja i podignuta drvena ploča koja je pokrivala mrtvaca, Milošev leš je izgledao potpuno netaknut, a oči su mu bile širom otvorene, uprkos tome što mu ih je njegova žena zatvorila nakon smrti.

Tanak mlaz krvi mu se lagano slivao iz usta, a krvi je bilo i na drvenoj ploči ispod leša, kao i na zemlji ispod ploče, zapisao je Tamarski.

Vlada u Beču zainteresovala se za taj fenomen, a izveštaj majora Tamarskog je unikatni zapis, sačuvan u bečkoj arhivi kao originalni dokument tog vremena.

U izveštaju se takodje navodi da je, pošto su to meštani zahtevali, major Tamarski naredio da se Milošev leš probode kocem, a zatim je, iz straha da će meštani opet iskopati "vampira" po njegovom odlasku, naredio da se leš prelije ugašenim krečom, pre nego što se ponovo zatrpa grob.

Na saslušanju rodjaka 11 žrtava, saznao je da su umirali u roku od šest do deset dana kopneći; noću su imali strašne košmare, a nekoliko njih imalo je plavkaste belege na vratu.

Tamarski je odlučio da otkopa i grobove žrtava. Osam leševa je bilo u stanju raspadanja, a tela dva pokojnika su bila dobro očuvana.

Medjutim, poslednja otkopana žrtva, jedna žena, delovala je kao da spava, a njeni udovi su bili savršeno pokretljivi.

Tamarski je na osnovu izgleda ta tri leša dozvolio meštanima da i sa njima urade isto što i sa prvim "vampirom" - Milošem.

Ta priča je živela u sećanju meštana, to sećanje je izbledelo, a i to groblje nije sačuvano, pa je dokument dvorske kancelarije u Beču dragocen kao nezaobilazna literatura u proučavanju fenomena vampira, kaže novinar Slavko Popov, hroničar ovog dela Banata.
 
Kosovska legenda
Miloš odgovara na carevu besedu
i zaklinje se na vernost

Piše Živan J. Grujičić


Za proučavanje Kosovske bitke, pored istorijskih činjenica, kako kaže istoričar Nenad Ljubinković, nezaobilazan faktor predstavljaju legende i narodna predanja. Kosovska legenda svakako je i podatak koji se nalazi u tzv. Dubrovačkom letopisu, nastalom krajem XV veka. U njemu se beleži, pored datuma kada se bitka odigrala, i dan na koji se odigrala. Pominje se Sveti Vid (Vidovdan), a i utorak se označava kao dan održavanja bitke. Veli se da su se sukobili Srbi i Turci. Srbe je predvodio Lazar, za koga se naznačava da je bio srpski car, a uz njega su bili Vuk Branković i Vlatko Vuković. Kaže se da je bitka bila strašna i da su u njoj ubijeni i car Murat i srpski car Lazar.
Zanimljivo je tvrđenje Dubrovačkog letopisa da pobedu nisu zadobili ni Turci ni Srbi, iako je turske vojske bilo deset puta više. Zanimljiva su i svedočanstva dvojice vizantijskih hroničara iz XV veka, Laonika Halkokondila i Jovana Duke.
 
GRČKA I TURSKA VERZIJA

Laonik Halkokondil, koji je tursku opasnost upoznao još kao mlad čovek jer je dva puta bio u zarobljeništvu Murata II, bio je i svedok pada Carigrada. Ne zna se pouzdano kada je rođen, a u životu je bio još oko 1490. godine. U delu „De rebus Turcius Halkokondil“ saopštava dve verzije Kosovske bitke, grčku i tursku.
On navodi tursku verziju po kojoj je Murat uspešno vojevao protiv cara Lazara i naterao ovoga u bekstvo. Progoneći ga, naleteo je na jednog Srbina koji je potegao koplje i ubio Murata. Udarac kopljem bio je usmeren u trbuh. Halkokondil odmah navodi i grčku verziju. Po njoj Murat nije poginuo kada je bitka već bila rešena, kada je Lazara progonio, već dok je on još sedeo na konju u bojnom redu.”Nekakav vrlo plemenit vitez”, veli Halkokondil, “po imenu Miloš Kobilić, htede se izložiti borbi najlepšoj od sviju kakvih je igda bilo. Ako mu Lazar dopusti ono što zatraži, on obećava da će naoružan otići Muratu kao prebegalac. Murat, verujući da mu ovaj kao prebegalac dolazi, zapovedi spahi-oglanima (telesnoj gardi) da mu odmah otvore prolaz i da kaže šta hoće. Kada je dopro blizu carevih vrata, napadne na cara, koji je stajao u bojnom redu spreman za bitku. Dokopavši se, dakle, koplja, izvrši najlepše delo što mi znamo, lepše i junačkije od onoga koje je izvršio Ahilej nad Hektorom, sinom Prijamovim pod Agamnenonovom opsadom Troje. Po izvršenju najlepšeg dela na svetu i sam je, među neprijateljima, hrabro boreći se mačem i kopljem, poginuo”.
 
NEKI MLADI VITEZ...

Delovanje hroničara Jovana Duke kreće se oko polovine XV veka, a njegova hronika verovatno potiče iz poslednjih decenija tog veka. Posle pada Carigrada sklonio se na ostrvo Mitilenu i gospodar toga ostrva, Gateluzije, slao ga je nekoliko puta turskom sultanu u periodu između 1454. i 1462. godine.
U svojoj hronici, po opšte prihvaćenom mišljenju, Jovan Duka se u velikoj meri poklapa sa svedočenjem Konstantina Filozofa. On konstatuje da je u velikoj borbi bilo nebrojeno mnoštvo mrtvih sa obe strane. Posebnu pažnju posvećuje Muratovoj smrti i kaže: “Tada se pribeglo jednom nečuvenom lukavstvu. Neki mladi vitez u posrebrenom napršnjaku iz redova Srba, plemića, hrabar i lukav kao niko među tamošnjima – kako se ispostavilo – napustio je redove hrišćana i dojurio, kao da je prebegao, usred turskih trupa. Turci su ga uhvatili, ali on je nazvao imenom njihovog vladara i rekao: “Želim da ga vidim i da mu kažem kako iz ove bitke da izađe kao pobednik”.
Posle toga su ga odveli do vladara, a Murat dade znak rukom da mu pristupi; mladi vitez mu priđe i nanese (caru) kratkim mačem smrtonosnu ranu u trbuh, posle čega su ga Muratovi stražari, iako se junački borio s njima, isekli na komade. Kada su Turci videli šta se dogodilo i kakva bi se nesreća zbila kada oni ne bi mogli da preovladaju, doneli su mudru odluku. Podigli su usred vojske jedan šator i u njega su uneli polumrtvog Murata”.
 
DIRLJIVA BESEDA

Dubrovčanin ili Dalmatinac koji je krajem XV veka prevodio hroniku Jovana Duke na italijanski jezik – uneo je u svoj prevod bitne dopune Dukinog opisa Kosovske bitke. Očigledno da je pri tome koristio i brojna pismena svedočenja koja su mu tada mogla stajati na raspolaganju, kao i svakojaku živu usmenu narodnu tradiciju. On lokalizuje mesto odigravanja bitke bliže od Jovana Duke, napominjući da se Kosovo nalazi “nedaleko od grada po imenu Novo Brdo”, koji je dubrovačkim trgovcima u toku prve polovine XV veka, pa čak i nešto duže, značio izuzetno mnogo.
Dukin italijanski prevodilac naglašava da je bosanski kralj Tvrtko poslao svoga nećaka, vojvodu Vlatka Vlađevića (Vukovića), “sa dvadeset hiljada hrabrih ratnika” u pomoć caru Lazaru. Prevodilac, tačnije priređivač, posebno naglašava Lazarevu nadahnutu i dirljivu besedu kojom je hrabrio svoje ratnike da se junački bore “i da osvete mrske uvrede i ogromne štete koje su im nanesene, i čak i da umru slavno za ljubav Hrista, našeg iskupitelja, za odbranu svoje drage domovine, sinova, roditelja, vere i presvetlog zakona jevanđeljskog pod znakom svetog krsta”.
 
ČUDNA CAREVA ZDRAVICA

Dukin italijanski prevodilac posebno opširno govori o odnosu Murata i Miloša Kobilića – Obilića (Miloš Cobilichio). Napominje da je Murat “pismima ili preko tajnih poklisara “ pokušavao da obećanjima i poklonima pridobije Miloša za sebe. Prevodilac Duke kaže da je Miloš bio Lazarev kapetan i da je vaspostavljen u vojvodu istovremeno kada i Radič Postupović (u narodnim predanjima vojvoda Rađen ili Rađ od Župe, Radius u Mačvanskoj banovini).
Po italijanskom prevodiocu Miloš je važio za tako hrabrog i “srčanog čoveka, da ravnog tada nisu mogli na svetu naći”. Miloš je odlučio da se pretvara kako prihvata Muratov predlog, ali ne po svojoj sopstvenoj volji i želji, već i uz saglasnost cara Lazara, koji ga je pokušao odvratiti od takvog samoubilačkog čina, mada uzalud.
U ponedeljak, dan uoči bitke, Lazar je sazvao sve svoje velmože i vitezove i zapovedio da se nazdrave zdravice, “već prema običaju koji je vladao na njegovom dvoru”. Kad je došao red da nazdravi Milošu, Lazar zapovedi da se ovom vrlom vojvodi da veliki zlatni pehar pun vina. Međutim, zdravicu Lazar propraća čudnim tekstom: “Najvrliji viteže, primi ovu zdravicu koju ti peharom namenjujem... zdravicu za moju ljubav. Ali, mnogo me boli što sam čuo jednu lošu vest, da si se protiv svoga gospodara pobunio”. Jovana Duke prevodilac na italijanski jezik navodi i Milošev odgovor Lazaru: “Moj gospodine i vladaru, hvala tebi velika na zdravici tvojoj i na zlatnom peharu koji meni dade. Ali mnogo me je zabolelo što u moju veru posumnja. Sutra ujutro, ako Bog dadne da se moja misao ostvari, videće se da li sam veran ili neveran tvome gospodstvu”.
 
RANE OD PASJE GOMILE
Sledećeg dana na utorak i Vidov dan, Miloš je, praveći se da je prebeglica iz srpskog tabora u turski, prešao reku koja deli dve vojske. Glasno je povikao i pozvao Murata na viđenje. Tucima reče da je on čovek koga Murat očekuje. Reče da donosi tajne poruke koje samo sultanu može reći. Miloša uvode u Muratov šator i pred sultana koji sedi zavaljen na minderu. Očekujući da mu Miloš priđe, sultan mu pruža nogu da je poljubi u znak pokornosti, a prema običajima svog carstva. Miloš se razbesni, snažno povuče sultana za nogu, obali ga na minderu, zabode mu kratak mač u pupak i raspori trbuh. Miloš koristi opštu zabunu koju je njegovo delo izazvalo među okupljenim Turcima i “probadajući sad jednog, sad drugog kratkim mačem, uspeo je da stigne do svog konja i da uvuče nogu u levu uzengiju”.
Međutim, tu ga sustignu janičari i, kako beleži Duka, “slavni vitez Hristov od bezbrojnih rana, zadobijenih od te pasje gomile, pogibe”.
U hrišćanskoj vojsci se nije dočulo ni za Miloševo junačko delo, niti za Muratovu smrt. Lazareve čete po redu stupaju u borbu. Prvi stupa bosanski vojvoda Vlatko Vlađević. Tada se bojištem proneše glasine da je jedan od Lazarevih kapetana, Dragoslav Probić ili Probišić, prebegao sa svojom vojskom Turcima. Na tu vest vojvoda Vlatko Vlađević uplašen prvi uzmiče, a zatim beži sa svojih dvadeset hiljada vojnika u Bosnu. Za Vlatkom beži hrvatski ban Ivaniš Horvt sa svojih dve hiljade oklopnika. Prevodilac Dukine hronike na italijanski jezik ne optužuje Lazarevog kapetana za izdaju. Povodom vesti koja se pronela kaže, “ili su tu vest raširili Turci preko k sebi vazalnih Srba, ljudi lukavi, da bi uplašili našu vojsku, ili je tako htela nemilosrdna sudbina nama jadnim hrišćanima zbog naših grehova”.
 

Back
Top