Koga nesto nervira kod nekog, taj se definitivno treba pozabaviti time - naci razlog(e) nerviranja i popraviti ga / ih. Ne mislim da ti razlozi moraju obavezno da budu to da mi imamo to isto kod sebe, razlozi mogu biti razni. Banalan primer - mozda npr. neko vredan i radan ima averziju prema lenjosti jer ne moze da shvati i pojmi kako neko moze sebi da dozvoli da bude lenj.
Ovo kao da sam ja napisala. Svaku rec mogu potpisati.
I sebi, a i drugima, kazem da gledaju svoja posla, sebi - kad uhvatim sebe da pametujem i osudjujem nesto, a drugima - kad predju granicu moje tolerancije, nakon sto vise puta pokusam da skrenem tok razgovora (uglavnom je to je kad iz svoje glave uce mene mom zivotu, poslu, kad nicim izazvani dele savet, zapitkuju kao na kvizu).
Sve ono sto mene nervira se moze podvesti pod glupost i nekulturu.
Na tim stvarima treba raditi i pitati se, sta je to u meni sto me toliko cini osetljivom bas na TO.
Dugo su me, recimo, nervirale komsije, koje prave buku zurkom, muzikom, svadjom. Gde god bih se preselila, a bilo je onoliko selidbi, uvek nekako takvi ljudi su ziveli pored i oko mene. Od kad me vise ne nervira to, odjednom je sve prestalo. Neverovatno. Nervirali su me spori pesaci, i oni koji pretrcavaju ulicu. Kad sam ja postala pesak, sve mi bilo jasno onda. Zivot te cesto stavi u cipele onih, koje si osudjivao, da okusis tudju percepciju stvarnosti. Uvek sve sa nama ima veze.