dju_bre
Ističe se
- Poruka
- 2.582
Ostala mi je jos jedna prica da zavrsim "Hiljadu i jedna smrt i druge novele" od M. Krleze.
Ovo je neko izdanje iz '73. za koje je pisac napravio izbor (novi, razlikuje se od zbirke pod istim naslovom iz '33. (cini mi se) koja je odmah po stampanju bila zabranjena, a prestampana je u istom obliku 2011.).
U pricama je sukob dva staleza, dva doba, zategnut do pucanja, ali ne dolazi do promena,vec akteri sami "pucaju". Glavni likovi su, moglo bi se tako reci, prvi intelektualci iznikli u malogradjanskom i zatucanom drustvu, koji su idealisti, buntovnici, ali nekako neuroticni. Galame protiv sistema kojeg treba srusiti, ali bez ideje kako i sta nakon toga treba izgraditi. Neuroticna galama bez akcije.
S druge strane, tu su "mali ljudi" sa malim ambicijama, nistavni i bedni. Sve je tu nekako tuzno i uzeglo, lepljivo. Dugi, naturalisticki opisi preseceni jezivim, crnohumornim sarkazmom odaju utisak neke guste, smrdljive splacine koja se vuce i mreska, ali nikako da se prospe. Svi oni se dave u toj splacini.
Tesko, sumorno, pesimisticno do krajnjih granica, a nekako tako realno, primenjivo na danasnje doba.
Nije stivo za plazu, nije nesto sto se brzo cita (tusta i tma razlicitih pripovednih postupaka), mucno je i jezivo, sumorno, ali je nenadyebivo dobro.
Ko je jednom citao Krlezu, ili mu se nikad vise ne vrati, ili mu se iznova vraca, kao ja.
Ovo je neko izdanje iz '73. za koje je pisac napravio izbor (novi, razlikuje se od zbirke pod istim naslovom iz '33. (cini mi se) koja je odmah po stampanju bila zabranjena, a prestampana je u istom obliku 2011.).
U pricama je sukob dva staleza, dva doba, zategnut do pucanja, ali ne dolazi do promena,vec akteri sami "pucaju". Glavni likovi su, moglo bi se tako reci, prvi intelektualci iznikli u malogradjanskom i zatucanom drustvu, koji su idealisti, buntovnici, ali nekako neuroticni. Galame protiv sistema kojeg treba srusiti, ali bez ideje kako i sta nakon toga treba izgraditi. Neuroticna galama bez akcije.
S druge strane, tu su "mali ljudi" sa malim ambicijama, nistavni i bedni. Sve je tu nekako tuzno i uzeglo, lepljivo. Dugi, naturalisticki opisi preseceni jezivim, crnohumornim sarkazmom odaju utisak neke guste, smrdljive splacine koja se vuce i mreska, ali nikako da se prospe. Svi oni se dave u toj splacini.
Tesko, sumorno, pesimisticno do krajnjih granica, a nekako tako realno, primenjivo na danasnje doba.
Nije stivo za plazu, nije nesto sto se brzo cita (tusta i tma razlicitih pripovednih postupaka), mucno je i jezivo, sumorno, ali je nenadyebivo dobro.
Ko je jednom citao Krlezu, ili mu se nikad vise ne vrati, ili mu se iznova vraca, kao ja.



