Šta mislite o osobama sa invaliditetom?

Naravno da se druzim.
Danas oni ,sutra,nznm,eto,ja.
Ko garantuje da sad od nekud ne polazi automobil koji moze da me ucini invalidom?
Na kraju,veci sam invalid od svih.Imam vid.Unistavam ga buljeci u ekrane,
Noge,a sedim ili lezim kao pootpuni invalid.Hipnotisana Krstaricom.Ili bilo kojim drugim forumom.
Ja sam za ovih desetak godina ovde upropastila zdravlje i to uzauvek... nema popravke...
 
Kada sam prvi put dosao u Srbiju sa bebom (i kolicima), tek tada sam ukapirao koliko je Srbija neprilagodjena zemlja za bilo koga kome je kretanje moguce samo pomocu tockova.
Dok u Nemackoj, Holandiji, Austriji i Francuskoj uvek imas mesta da prodjes kolicima, skoro svuda je ulaz prilagodjen da moze kolicima da se udje, prelazi preko ulica, i tako dalje, u Srbiji na svakih 100 metara morao sam da prenesem decija kolica preko neke prepreke. U 90% prodavnica isto, ne mozes da udjes ako ne preneses kolica. Automatska vrata su retkost. A mnoge rampe za prilaz nekim institucijama su toliko strme i uske da ja nemam pojma kako invalidska kolica, koja su dosta šira od dečijih, mogu da prodju i odakle invalidima toliko snage da ih rolaju na tolikim usponima.

Jedan malo veći stepenik deli coveka u kolicima od mogucnosti da negde stigne/dodje/udje.

Los urbanizam je glavni problem.
 
Ja radim sa osobama sa invaliditetom.
Imaš ih dve velike grupe - one sa urođenim invaliditetom i one sa stečenim usled neke nesreće i slično. Ove grupe se bitno razlikuju, pogotovo ovi drugi - imaš onih koje se suočavaju sa novonastalim stanjem, a imaš i one koji završavaju suicidno jer ne mogu da ga prihvate.
Dalje, imaš one sa fizičkim i one sa psihičkim (poremećejem) invaliditetom. Fizički invaliditet ti se dalje deli na grupe, imaš kojekakve sindrome i kalsične tipa multiple skleroze, cerebralne paralize. Imaš ih koji uopšte nisu svesni sebe i svoje okoline i onih kojima je inteligencija u potpunosti očuvana. Imaš ih u potpunosti radno sposobnih i onih nesposobnih za život, a ne rad.

Ja lično o njima nemam neko specijalno mišljenje, ljudi kao ljudi.

I još jedna stvar, nije tek tako zaposliti osobu sa invaliditetom - i ja bih lično to ograničila. Postoje stanja gde je inteligencija očuvana, ali recimo sposobnost koncentracije je minimalna. Takva osoba ne može biti produktivna i može biti opasna i po sebe i svoje okruženje. Ovo je samo jedan od primera.

To što nema rampi je još i najmanji problem.

Poenta mog izlaganja je - tema ti je postavljena suviše opširno.
 
Pogledajte prilog 1665899
Osobe sa invaliditetom čine manjinu u društvu. Često nailaze na brojne prepreke, od arhitektonskih barijera do odnosa društva prema njima.

Bez obzira što se menja odnos države prema njima ( od 2011.godine poslodavci moraju da zaposle osobe sa invaliditetom ), mnogo njih sedi u kući jer ne mogu da savladaju prepreke i da izlaze iz stana.

Neki ljudi ih sažaljevaju. Neki drugi ljudi ne znaju kako da im priđu. To utiče na njihovu psihu.

Šta mislite o osobama sa invaliditetom?

Da li biste se družili sa osobom koja ima neki hendikep?






Foto: Pexels.com
Imam veliko postovanje za invalide koji su veoma pozitivni u zivotu, nisam siguran da bi mi to uspjelo u toj situaciji.
 
@Regina Mills U potpunosti se slažem sa tobom da je tema opširna. Zanimalo me je koliko ljudi se druži sa osobama sa invaliditetom. Koliko ljudi bi bilo spremno da uđe u emotivnu vezu sa osobom koja ima urođeni invaliditet.

Ograničenje za OSI ( osobe sa invaliditetom ) kada je posao u pitanju može da postoji. Ljudi sa težim invaliditetom koji imaju veće mentalne i kognitivne probleme uglavnom se ne zapošljavaju.

Ali, postoje i mladi koji su, i pored svog invaliditeta završili fakultete. Jedan mladić u mom naselju ima cerebralnu paralizu, kreće se uz pomoć štapa, završio je Pravni fakultet i radi u svojoj struci.

Osobe koje su zbog saobraćajne nesreće npr postali invalidi, i oni kojima je dijagnoza multiple skleroza teže prihvataju svoj invaliditet i tu se apsolutno slažem sa tobom.

O kvalitetu života osobe sa invaliditetom može mnogo da se diskutuje.

Država takođe pravi razliku pa postoje oni koji primaju tuđu negu i pomoć i imaju sve beneficije. Sa druge strane su oni koji još mogu da hodaju nemaju pravo na tu pomoć i nemaju povlastice koje ima prva grupa invalida. Sami plaćaju potrebne lekove i suplemente ( magnezijum, kalcijum i sl. ). Ne ostvaruju nikakve popuste pri plaćanju električne energije, Infostana, TV i internet provajdera..
Ukratko, i država deli te osobe sa invaliditetom, što je, po meni, loša socijalna politika.
 
Kada sam prvi put dosao u Srbiju sa bebom (i kolicima), tek tada sam ukapirao koliko je Srbija neprilagodjena zemlja za bilo koga kome je kretanje moguce samo pomocu tockova.
Dok u Nemackoj, Holandiji, Austriji i Francuskoj uvek imas mesta da prodjes kolicima, skoro svuda je ulaz prilagodjen da moze kolicima da se udje, prelazi preko ulica, i tako dalje, u Srbiji na svakih 100 metara morao sam da prenesem decija kolica preko neke prepreke. U 90% prodavnica isto, ne mozes da udjes ako ne preneses kolica. Automatska vrata su retkost. A mnoge rampe za prilaz nekim institucijama su toliko strme i uske da ja nemam pojma kako invalidska kolica, koja su dosta šira od dečijih, mogu da prodju i odakle invalidima toliko snage da ih rolaju na tolikim usponima.

Jedan malo veći stepenik deli coveka u kolicima od mogucnosti da negde stigne/dodje/udje.

Los urbanizam je glavni problem.

glavni problem je to sto u vecini slucajeva ljudi kad vide nekog invalida automatski misle i da je mentalni retard
(pogotovo je invaliditet neka vrsta paralize)
osim ako je Hoking u pitanju....
 
Ja lično van posla nemam kontakta sa osobama sa invaliditetom. Ono što je karakteristično za njih jeste da se oni u većini slučajeva drže u svom krugu. Mislim na one koji mogu da ostvare socijalnu interakciju. Među sobom sklapaju i partnerstva. Ima i onih koji su smešteni u raznim institucijama, da li za stalno, da li na nekom dnevnom nivou.
Invaliditet je širok pojam, u pitanju je stanje koje je trajno, ali isto tako ono ne mora da bude nužno ograničavajuće za tu osobu. Ima danas modernih pomagala u vidu veštačkih udova, da se ni ne primeti.
Postoji slučaj atletičara sa invaliditetom koji je hteo da se takmiči sa zdravima. Nisu mu dozvolili jer proteza koju nosi na nozi bi mu dala prednost u odnosu na zdrave, verovali ili ne.
Takođe pripremam invalide za učešće na sportskim takmičenjima i tu sam tek svašta videla.
 
Гледам на њих као на све остале људе.

Ако неко има неку несрећу (или по рођењу да има неки недостатак итд.) онда га то не чини ништа мање људским бићем. Знам људе који су у својим бољим годинама могли планине помјерати голим рукама буквално, да би завршили тако да не могу сами ни јести.

Људско тијело је слабо. Сваког од нас то може снаћи.
 
Једна ствар је да глупи људи на примјер сматрају да је то једина карактеристика тих људи. Као на примјер идијоти који лоше третирају келнера итд.
као да је то једина карактеристика, то није људско биће то је "келнер"
 

Back
Top