Šta mislite o osobama sa invaliditetom?

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
5.760
FORUM.jpg
Osobe sa invaliditetom čine manjinu u društvu. Često nailaze na brojne prepreke, od arhitektonskih barijera do odnosa društva prema njima.

Bez obzira što se menja odnos države prema njima ( od 2011.godine poslodavci moraju da zaposle osobe sa invaliditetom ), mnogo njih sedi u kući jer ne mogu da savladaju prepreke i da izlaze iz stana.

Neki ljudi ih sažaljevaju. Neki drugi ljudi ne znaju kako da im priđu. To utiče na njihovu psihu.

Šta mislite o osobama sa invaliditetom?

Da li biste se družili sa osobom koja ima neki hendikep?






Foto: Pexels.com
 
Poslednja izmena:
Samo saznanje da ste drugačiji od drugih budi tugu. Ta tuga može da se savlada ukoliko ste doneli odluku da sami sebe više ne sažaljevate i da pokažete talenat koji posedujete ( ljubav prema sportu na primer ).

Društvo još uvek prema osobama sa invaliditetom gaji neke predrasude. Te predrasude uglavnom imaju stariji ljudi.

Da li će se takav odnos prema hendikepiranima jednog dana promeniti?
 
Osobe sa invalidetotom mogu biti prijatni ljudi, mogu biti i neprijatni, mogu biti pametni, obrazovani i zanimljivi a mogu biti suprotno od toga... uostalom kao i svi mi bez invaliditeta. To sto imaju invaliditet ih verovatno definise u njihovom zivotu ali i oni su razliciti ljudi i kakvi ce biti zavisi od osobe do osobe.

Postoji uredba da se u drzavnim ustanovama i preduzecima moraju prilagoditi ulazi za osobe sa invaliditetom, to isto vredi i za privatna preduzeca koja imaju zaposlene sa invaliditetom pa se sem u predrasudama tu mozda i krije sto privatna preduzeca ne zaposljavaju osobe sa invaliditetom jer bi morali da rade prepravke na ulazima, u kancelarijama, toaletima...

Nekad sam radio u JP Gradsko stambeno i tamo sam se sretao sa zahtevima da se urade rampe za ulaze u zgrade u kojima zive osobe sa invaliditetima - tamo sam se nagledao bas losih stvari (predrasude i mrznja prema takvim osobama od njihovih komsija). Neverovatno je kakvi ljudi zive u Srbiji.
 
'90-tih smo na autobuskoj stanici prigradskog saobracaja Laste (Avala) radili rekonstrukciju zgrade i perona te je jedan od zahteva bio da se toaleti za putnike iznace van zgrade u objekat pored restorana i sa direktnim izlazom na perone. Uradimo mi projekat (nijeu pitanju Stambeno, nego druga firma), muski, zenski i toalet za inavalide i donesemo to u direkciju Lasta-Avala, direktori im zapanjeni "sta ce, bre, klozet za inavalide, jel' ste vi bre normalni". Na to ima ja stavim fotokopiju tadasnjih propisa za javne objekte gde stoji da svaki javni objekat mora da ima prilagodjene ulaze i toalete za osobe sa invaliditetom. Ne veruju ljudi, ma daj, to je glupost. Nekako ih ubedim da odemo do obliznjeg BAS-a da pogledamo njihov toalet te odemo prekoputa ulice. Ljudi zapanjeni kad su videli da tamo postoji WC za invalide. Napomena, svi ti direktori su bili fakultetski obrazovani ljudi, naputovali se po svetu i nagledali autobuskih stanica iz profesionalnih razloga.
Na kraju su pristali na kompromis, da se klozet za invalide smesti u zenski wc tj da jedna kabina u zenskom wc-u dobije nalepnicu da je i za invalide. Dzaba moj protest.

Ovo je ilustracija (nekadasnjeg?) odnosa prema invalidima.
 
Kad god sam pitao invalide u kolicima da li im treba pomoć oni bi se brecnuli uz svojih misli zatim bi bili šokirani ljudskim pitanjem i usplahireno odgovarali "ne... ne..." uz samostalno pokretanje kolica.
Osećao bih se totalno sjebano kao da sam ih uplašio.

E al bila jedna baka, sad mi smešno al ajd...
Ajd śto je prihvatila da joj pomognem, nego dok sam gurao kolica do njene ulice a ona ležerno zapalila cigaretu i razgledala okolinu ko da je na ekskurziji :lol:
 
Nekada (verovatno i sad) je u gradu Beogradu postojao pravilnik o izgradnji rampi za osove sa inavliditetom (rekao bih i za roditele sa malom decom koje guraju kolica). U pravilniku je bilo definisano ko moze da trazi izradu rampe, definisano je kad moze da se odobri, kao i tehnicki propisi za izgradnju same rampe (materijali, nagibi rampe, duzine, odmorista itd).

Zahtev za izgradnju rampe je podnosila Skupstina stanara, sa pratecom dokumentacijom ( dokazom da na toj adresi zivi osoba sa invaliditetom i odobrenjem skupstine stanara) i onda se pristupalo izradi projekta i podnosenjem ponude. E onda tu nastupi stravican problem, uvek ima sustanara koji nece da plate svoj deo ili komsija kojima smeta ta rampa (moze neko da im viri sa rampe u stan, smeta deci koja trce oko zgrade itd). Onda nastaje rusvaj u zgradi, svadja, optuzbe itd.

Jednom sam na Novom Beogradu imao slucaj da su u stanu ziveli supruznici oboje osbe sa invaliditetom. Oni su nekoliko puta podnosili zahtev da im se izradi rampa jer nisu bili u stanju da izadju iz zgrade sem na taj nacin. Ostali stanari to nisu dozvoljavali, doduse neki od njih ali su stavili veto na izgradnju i sa njima se slozila vecina te se nista nije radilo po tom pitanju. U moju tadasnju kancelariju u ul.Narodnih heroja je dolazio njihov prijatelj, advokat po profesiji, koji je pokusavao da izgura taj zahtev. Bio je poprilicno razuman jer je poznavao zakon i propise ali je ipak vrsio pritisak d se to odradi, doduse na pogresnom mestu. sa njim sam razgovarao 3-4 puta oko toh zahteva ali je sve ipak stajalo u vakuumu. Jednog dana dodje i stavi mi dve umrlice na sto, "evo, ovo ste uradili". Na umrlici zena i na par dana novijoj njen muz, ona umrla u stanu on se ubio para dana posle toga, navodno su umrli zato sto nisu mogli da izlaze iz zgrade. Mene odmah drmne griza savesti a onda ukapiram da je taj advokat usmerio svoju "osvetu" na pogresnu adresu, pitam ga "sta ste uradili u njihovoj zgradi, jel ste tim sustanarima koji su bili protiv te rampe urucivali njihove umrlice?". Naravno da nije jer je na prvim vratima na koja je zazvonio izbacen.
 
Šta mislite o osobama sa invaliditetom?

Da li biste se družili sa osobom koja ima neki hendikep?
Meni je ovo malo cudno pitanje, posto s moje tacke gledista svako ima neki svoj hendikep, a ne mislim da bi trebalo definisati ijednu osobu samo na osobu hendikepa bilo psihickog ili fizickog. ja jednostavno delim ljude na one s kim mogu da nadjem zajednicki jezik i s kim volim da se druzim/dopisujem itd i na one s kojim ne mogu. Ako neko trazi moju pomoc onda pomognem, ako ne onda se uglavnom nemesam osim ponekad ako vidim da je neko "zaglavio" u nekom problemu.
Imam prijatelja i poznanika s "hendikepima", neke osobe mogu imati neke probleme ili manjkavosti ili vrline, no to ih samo po sebi ne cini boljim ili losijim ljudima ili vise ili manje vrednim, svako moze da da svoj doprinos na ovaj ili onaj nacin, npr biti prijatan i prijateljski raspolozen je vec nesto sto smatram za doprinos.
 
Šta mislite o osobama sa invaliditetom?
Ništa posebno.
Da li biste se družili sa osobom koja ima neki hendikep?
Naravno, iako ovdje imam jednu stvar za nadodati.
Svima nama je polazišna točka da su to nekakvi dragi ljudi, a uopće ne mora biti tako, vrlo često su to ljudi prepuni gorčine i bezobrazluka.
Imam prijateljicu socijalnu radnicu koja mi je to potvrdila, bila je jako često u doticaju s hendikepiranim osobama.

Ne poznajem puno osoba s invaliditetom, bivši kolega s posla je bio super, ali na njega jednog odu dvije osobe s kojima nisam imao dobro iskustvo.

Prvi put dok sam bio klinac, s nekih 14 možda, u selu je stanovao neki deda koji nikada nikoga nije pozdravljao i stalno se vozao u kolicima.
Sve OK, nakon što sam mu nekoliko puta rekao "Moin!" bez da je uzvratio, prestao sam i ja njega pozdravljati.
Dogodilo se da sam se jednom vraćao doma i vidio njega kako je kolicima zapao u neku rupu i nije se mogao izvući.
Čak sam mislio produžiti, ali mi je bilo malo glupo i tu sam ga pitao da li mu je potrebna pomoć.
Ljutito se obrecnuo da mu treba i tu sam ga pogurao. Pojma nisam imao koliko su ta motorna kolica teška, imao sam osjećaj da dižem 200 kg. i dok sam starkelju nekako izgurao iz rupe, on se sav ljutit odvezao bez riječi.

🤣

Drugi primjer je neki asistent s faxa, podmuklije, pokvarenije, ljigavije i podrugljivije stvorenje teško da sam upoznao.
Definitivno najveći mućak na faxu, a ovamo si misliš - jadan on.
 
Pogledajte prilog 1665899
Osobe sa invaliditetom čine manjinu u društvu. Često nailaze na brojne prepreke, od arhitektonskih barijera do odnosa društva prema njima.

Bez obzira što se menja odnos države prema njima ( od 2011.godine poslodavci moraju da zapos

Šta mislite o osobama sa invaliditetom?

Da li biste se družili sa osobom koja ima neki hendikep?






Foto: Pexels.com
Naravno da se druzim.
Danas oni ,sutra,nznm,eto,ja.
Ko garantuje da sad od nekud ne polazi automobil koji moze da me ucini invalidom?
Na kraju,veci sam invalid od svih.Imam vid.Unistavam ga buljeci u ekrane,
Noge,a sedim ili lezim kao pootpuni invalid.Hipnotisana Krstaricom.Ili bilo kojim drugim forumom.
 
Ništa posebno.

Naravno, iako ovdje imam jednu stvar za nadodati.
Svima nama je polazišna točka da su to nekakvi dragi ljudi, a uopće ne mora biti tako, vrlo često su to ljudi prepuni gorčine i bezobrazluka.
Imam prijateljicu socijalnu radnicu koja mi je to potvrdila, bila je jako često u doticaju s hendikepiranim osobama.

Ne poznajem puno osoba s invaliditetom, bivši kolega s posla je bio super, ali na njega jednog odu dvije osobe s kojima nisam imao dobro iskustvo.

Prvi put dok sam bio klinac, s nekih 14 možda, u selu je stanovao neki deda koji nikada nikoga nije pozdravljao i stalno se vozao u kolicima.
Sve OK, nakon što sam mu nekoliko puta rekao "Moin!" bez da je uzvratio, prestao sam i ja njega pozdravljati.
Dogodilo se da sam se jednom vraćao doma i vidio njega kako je kolicima zapao u neku rupu i nije se mogao izvući.
Čak sam mislio produžiti, ali mi je bilo malo glupo i tu sam ga pitao da li mu je potrebna pomoć.
Ljutito se obrecnuo da mu treba i tu sam ga pogurao. Pojma nisam imao koliko su ta motorna kolica teška, imao sam osjećaj da dižem 200 kg. i dok sam starkelju nekako izgurao iz rupe, on se sav ljutit odvezao bez riječi.

🤣

Drugi primjer je neki asistent s faxa, podmuklije, pokvarenije, ljigavije i podrugljivije stvorenje teško da sam upoznao.
Definitivno najveći mućak na faxu, a ovamo si misliš - jadan on.

Nesreća kod nekih ljudi probudi plemenitost, a kod nekih baš zlo.
 
Recimo postoje osobe koje su invalidi u smislu imaju tešku mentalnu bolest kao shizofrenija, ali su inače prijatni samo pogubljeni.. A ima i onih koji bi ceo svet zadavili da mogu. Ili ne mogu da oproste zdravima što su zdravi, ljubomora zavist itd. Dok ima invalida koji sasvim normalno gledaju na one koji to nisu, prihvatili svoj krst i žive bez te gorčine u sebi.

Ne znam o čemu je tema, vidim da je na psihologiji, znači kod invalida je možd prenaglašenije sve nego kod onih koji to nisu

Ali svi treba da se ponašamo normalno jer nikada ne znamo da li ćemo i sami biti invalid. Čini drugima što bi želeo tebi da čine. Lično ne bih volela da me niko žali, to mi je grozno, zato i ja ne sažaljevam već gledam nekako normalno
 
Ali svi treba da se ponašamo normalno jer nikada ne znamo da li ćemo i sami biti invalid. Čini drugima što bi želeo tebi da čine. Lično ne bih volela da me niko žali, to mi je grozno, zato i ja ne sažaljevam već gledam nekako normalno
Slazem se, mislim da treba razlikovati empatiju i sazaljenje.
Sazaljenje, a pogotovo samosazaljenje su jedne od najgorih osecanja po mom misljenju.
 
Nesreća kod nekih ljudi probudi plemenitost, a kod nekih baš zlo.
Ne kažem da bi ja bio nešto drukčiji da sam rođen kao hendikepirana osoba, možda bih bio hiper-otrovan, možda ne.
Meni bratić ima blaži oblik invaliditeta koji se do sada nije vidio, ali kako je stariji, sve više mora paziti nogu.
Prije par godina se igrajući se s djecom od jutra do mraka na košarkaškom igralištu toliko preforsirao, da me presjeklo u želucu kada sam vidio koliko mu se noga iskrivila.
Tu su uslijedili pregledi, povuci, potegni, stvarno je malo bilo i kritično, pa sam mu dok je ležao zbog corone kupio štap.
Prvo ga je zaboravljao, ali sada mu je polako ušao u naviku, tu i tamo ga isto zaboravi, ali kaže da se onda zapita gdje mu je.
Tako da je izgleda ipak urodilo plodom; ja sam potrošio pišljivih desetak eura, a njemu će i dalje ostati noga.
 
Slazem se, mislim da treba razlikovati empatiju i sazaljenje.
Sazaljenje, a pogotovo samosazaljenje su jedne od najgorih osecanja po mom misljenju.

Pa da ali empatija se društveno kanališe... Recimo, primer. U insbruku sam se često vozila busem i oni imaju buseve kao mi da se može kod srednjih vrata spustiti na ulicu kao neki most i onda invalid udje. I recimo to tamo radi svaki put vozač. Udju, kad izlazi vozač opet izađe, spusti i vrati se za vozačko mesto. To je bilo toliko puta ja sam bila nestrpljiva jer toga nema u Beogradu, ali tamo svi to gledaju kao normalno, niko se i n eobazire. Znači šta, odnos prema invalidima treba nekako instituciono da se sredi i da sve to dođe prirodno i normalno, da ne zavise od nečije empatije.
 
Pretpostavljam da govorimo o svim vrstama invaliditeta, ne samo na ono što mnogi prvo pomisle – na one u invalidskim kolicima.

Šta mislite o osobama sa invaliditetom?
Pitanje je malo nespretno sročeno. Ne formiram mišljenje o nekome na osnovu toga ima li neki invaliditet ili ne, nego na osnovu toga kakav je karakter te osobe. A ima osoba kojima prosto nisi simpatičan i tu ništa ne pomaže. Dešavalo mi se, tokom celog života, da srećem osobe koje se od početka postave neprijateljski prema meni iako im baš ničim nisam dao povoda za to, i to nema nikakve veze sa time koliko je neko fizički ili mentalno zdrav.

Da li biste se družili sa osobom koja ima neki hendikep?
Naravno. Nisam ih upoznao previše, doduše. Jedina osoba koja mi ovako na prvu pada na pamet je jedna mlada devojka koju sam upoznao preko neta a jedanput se i video uživo s njom kad smo drug i ja boravili u njenom gradu. Ona je skoro potpuno slepa, može samo da razazna da se neko ili nešto nalazi ispred nje, ali ništa više od toga. To je ne sprečava da bude izuzetno prijatna i draga osoba, da se bavi raznim aktivnostima, upoznala je mnoge ljude iz sveta umetnosti a naročito glume, peva kao slavuj, a čujem da se skoro i verila i da putuje po nekim gradovima po Srbiji, Bosni i Rumuniji.

Društvo još uvek prema osobama sa invaliditetom gaji neke predrasude. Te predrasude uglavnom imaju stariji ljudi.
Nešto nemam takav utisak, bar ne u krugovima po kojima se krećem. Niti imam utisak da stariji ljudi prednjače u tome, baš naprotiv.

Da li će se takav odnos prema hendikepiranima jednog dana promeniti?
Hoće.

U insbruku sam se često vozila busem i oni imaju buseve kao mi da se može kod srednjih vrata spustiti na ulicu kao neki most i onda invalid udje. I recimo to tamo radi svaki put vozač. Udju, kad izlazi vozač opet izađe, spusti i vrati se za vozačko mesto. To je bilo toliko puta ja sam bila nestrpljiva jer toga nema u Beogradu
Ja sam to video kod nas, doduše ne više od dva-tri puta, ali pamtim da sam video kako vozač izlazi, spušta tu rampu i omogućava čoveku u kolicima da uđe i izađe. Mislim da je bilo negde na Novom Beogradu.
 
boriti se sa nepravedno oduzetim sposobnošću za rad

Da li ovde misliš na lišenje poslovne sposobnosti? Najčešće se osobe sa težom F dijagnozom lišavaju poslovne sposobnosti.

Postoji i trajni gubitak radne sposobnosti i Rešenje o trajnom gubitku radne sposobnosti, posle tog Rešenja se donosi Rešenje o invalidskoj penziji.
 

Back
Top