Ništa posebno.
Naravno, iako ovdje imam jednu stvar za nadodati.
Svima nama je polazišna točka da su to nekakvi dragi ljudi, a uopće ne mora biti tako, vrlo često su to ljudi prepuni gorčine i bezobrazluka.
Imam prijateljicu socijalnu radnicu koja mi je to potvrdila, bila je jako često u doticaju s hendikepiranim osobama.
Ne poznajem puno osoba s invaliditetom, bivši kolega s posla je bio super, ali na njega jednog odu dvije osobe s kojima nisam imao dobro iskustvo.
Prvi put dok sam bio klinac, s nekih 14 možda, u selu je stanovao neki deda koji nikada nikoga nije pozdravljao i stalno se vozao u kolicima.
Sve OK, nakon što sam mu nekoliko puta rekao "Moin!" bez da je uzvratio, prestao sam i ja njega pozdravljati.
Dogodilo se da sam se jednom vraćao doma i vidio njega kako je kolicima zapao u neku rupu i nije se mogao izvući.
Čak sam mislio produžiti, ali mi je bilo malo glupo i tu sam ga pitao da li mu je potrebna pomoć.
Ljutito se obrecnuo da mu treba i tu sam ga pogurao. Pojma nisam imao koliko su ta motorna kolica teška, imao sam osjećaj da dižem 200 kg. i dok sam starkelju nekako izgurao iz rupe, on se sav ljutit odvezao bez riječi.
Drugi primjer je neki asistent s faxa, podmuklije, pokvarenije, ljigavije i podrugljivije stvorenje teško da sam upoznao.
Definitivno najveći mućak na faxu, a ovamo si misliš - jadan on.