Šta duši treba za mir i spokoj?

Šta mislite šta duši treba za mir i spokoj, da umesto nemirnog mora bude ravna vodena površina, da bude konstanta a ne promenjiva? Šta to ljudska duša ište više od svega na ovom svetu? Znate li odgovor?
Prvo, konačno nova tema na filozofiji. Ja se opuštam kada mislim iako zvuči (svima) neverovatno.
Ne idem po igricama na forumu jer tu mora da se misli takođe ali mene to umara.
Dok, kada se zagledam u neku daljinu i utonem u neko filozofsko pitanje, mene to smiruje.
Kao što bi nekog drugog smirila meditacija.
 
Šta mislite šta duši treba za mir i spokoj, da umesto nemirnog mora bude ravna vodena površina, da bude konstanta a ne promenjiva? Šta to ljudska duša ište više od svega na ovom svetu? Znate li odgovor?
Pa teško čovjek može da se apsolutno izoluje da ga ništa ne dotiče. Onda nismo svi ni isti,pa ne možemo generalizovati.

Meni npr. mir donosi boravak u prirodi,pored vode,imam i neke hobije. :D
Nemam tu mogućnost ali praktikovanje yoge je odličan metod za postizanje unutrašnjeg mira i sklada. :)
 
Šta mislite šta duši treba za mir i spokoj, da umesto nemirnog mora bude ravna vodena površina, da bude konstanta a ne promenjiva? Šta to ljudska duša ište više od svega na ovom svetu? Znate li odgovor?
Nemoj zameriti ali pitanje je ispravnije postaviti; Šta nama, Duši, najviše treba dok smo u fizičkom telu?
Obrnuo sam pitanje zato što je još Sokrat rekao, "Čoveče, (upo)znaj Sebe," misleći da svako od nas treba spoznati Sebe, Dušu, zato što smo mi, Duša, jedino realno biće. Kao takvi smo besmrtni a naša tela, kako spoljno, fizičko, tako i ona unutarnja, gde spada i sami Um, koristimo kao instrumente.
Sada se vratimo odgovoru na postavljeno pšitanje.
Duši, nama, treba najviše dosezanje osnovnog životnog cilja a to je visoki stadiium svesti, jer jedina prava svest, jesmo Mi, Duša, pa nam to odmah kaže da je svest duhovna kategorija. Ta svest čini sve nas različitim i jedinstvenim jer je svako od nas počeo razvijati i nekom jedinstvenom početku.
Da bismo dosegli najviši cilj nama, Duši, najviše trebaju životna iskustva koji ima i mora imati svih mogućih vrsta, kategorija i predznaka.
Jedan duhovni velikan je rekao otprilike ovako: "Teško je znati mudrost i filozofiju Duše jer ona u jednom trenutku može biti na strani mira a već u drugom na strani rata..."
Ovo se potpuno razlikuje od našeg poimanja života jer mi to gledamo iz dnevne radne svesti koja i nije svest u pravom smislu već samo vrsta softvera koju smo sami upisali u naš radni deo uma i taj naš softver (budna svest) nama treba da bismo mi Duša, preko te kreirane svesti u datom životu percepcijom osmatrali naše uzroke i poslkedice proizašle iz tih uzroka i time gradili našu spoznaju i ekspandirali svoju svest.
Na su zavodila mnoga religijska učenja ali i naša čula, emocije i nagoni kao i negativne pasije uma da nama jedino treba nekakav mir te udovoljavanje naših čula i nagona ali i pasija. Ovo poslednje čini da budemo vučeni samo na zadovoljavnji nižih potreba dok nas Dušu interesuje samo duhovni progres i zato nastojima iskustveno spoznati duhovne zakone i živeti u skladu sa njima.
Zašto?
Zato što ih moramo spoznati, povinovati se njima kako bismo dospeli i naučili živeti u skjladu sa jednim najvišim duhovnim Zakonom Ljubavi. Dosezanjem najviša stanja svesti mi spoznamo sve zakone i počnemo živeti u skladu sa tim jedinim Zakonom sa kojim nastavljamo živeti u potpunom skladu i tada se vraćamo u svetove čiste svesti, ljubaviu, mudrosti, inteligencije i ostalih duhovnih vrlina.
Ovo kaže da mi celog života tražimo sreću ali je nalazimo tek onda kada se vratimo u svetove čiste svesti i ljubavi gde obitava i naš Kreator. Zato sada vidimo sve na kraju da je traženje sreće naš najviši cilj a nalaženjem sreće mi smo našli i Boga - Kreatora. Zato sagledavamo da hteli verovati ili ne da Bog postoji mi jednoga dana iznutra sami dođemo do saznanja da Bog postoji jer to spoznamo samo i jedino unutarnjim znanjem do kojeg dolazimo.
Praktično, tek kada se vratimo u svetove gde je i naš Kreator mi živi9mo u miru i spokoju jerviše nemamo za čim tragati. Tada imamo sve, znamo sve i živimo znajući da srećni možemo biti jedino kada od sebe dajemo nesebično.
Treba napomenuti da mi još za života u fizičkom telu možemo dosegnuti stadijum kada uđemo u svetove ljubavi i svesti tamo gde je i naš Kreator jer smo realizovali taj visoki stadijum svesti... Tada, iako u fizičkom telu mi uživamo i onu ljubav Kreatora/Boga kao blaženstvo u svom srcu.
Otuda, nas, Dušu, baš ništa na ovom svetu ne privlači i ništa ne ištemo osim da završimo ovdašnje školovanje i vratimo se kući. Taj trenutak povratka u najviše svetove u Hrišćanstvu je poznat kao spasenje bez da znaju da se on mora zaraditi a n ikako dobiti na poklon.
Mislim da je dosta rečenog.
Pozdrav!
 

Back
Top