Српски грб - слова или оцила?

Дај прво да видимо које су то "наше" речи у келтском.

Piše:Zoran Nikolić
Genetska istraživanja kažu da, od svih evropskih naroda, najsličniju strukturu krvi imaju Srbi i Velšani. Naši preci su bili neobično bliski sa Keltima, koji su pradede mnogih današnjih naroda u Evropi. Štaviše, mnogi stručnjaci će reći da su se Kelti sa našeg podneblja stopili sa slovenskim narodom. Uostalom, srpska prestonica je grad koji ima višemilenijumsku istoriju, ali istina je jedna – sagradili su ga Kelti.
Beograd je prvi put bio „Grad Singa“ (Singi Dun) koji je dugo posle rimskog osvajanja nosio romanizovano ime Singidunum. Kelti su se selili Evropom i naseljavali mnoge njene važne oblasti. I danas postoji Keltska unija, koja okuplja narode čije poreklo je sačuvano u obliku bliskom izvornom, a među njima se, pored pomenutih Velšana, izdvajaju Škoti, Irci, Bretonci, Gali...

FRULA I GAJDE – ZAJEDNIČKI INSTRUMENTI
Ovi neobični podaci govore da su Marko Kraljević i Asteriks bili rmpalije koje su „sišle sa istog kalupa“. Veseo, ali dobro „naoružan“ naučnim potvrdama ove teze, za „Treće oko“ govori poznati muzičar Aleksandar Petrović, poznatiji kao Aca Seltik, lider muzičke grupe „Ortodoks Kelts“. Kada je nedavno svom sinu Stefanu Vuku pokazao sliku slovenskog boga Peruna, mališan je odmah odgovorio: ”Isti Asteriks”!
- Srbi i Kelti imaju više od 4.000 zajedničkih reči koje su ili potpuno iste, ili veoma podsećaju jedne na druge – počinje priču Aca Seltik. - U prestonici Velsa Kardifu, dugo je predavala slavistiku ugledna profesorka Ranka Kuić koja je strastveno proučavala ovaj fenomen. Ona je autor više od 5.000 strana studija o fenomenu „Srba kao Kelta“. Bila je zagovornik teze da smo narod istog porekla, odnosno, da u najmanju ruku potičemo iz istog korena.
Kelti, prema rečima našeg sagovornika, nisu nestali sa istorijske scene, već su se neki značajni njihovi delovi smešali sa našim stanovništvom. Primera radi, mi imamo planinu Taru, a svi irski kraljevi bili su krunisani na planini koja postoji u ovoj zemlji, a nosi isto ime! Mi svoje Užičane zovemo Ere, dok je staro, izvorno ime za Irsku takođe – Era...
Petrović se poziva i na tvrdnje Jovana Deretića, a kako tvrdi, sve je više onih koji se slažu sa njegovim mišljenjem da su Kelti samo deo slovenskog korpusa. Postoji mišljenje da su oni predstavljali jurišne jedinice, takozvanu “čeljad” u tadašnjim slovenskim vojnim formacijama. Prema Petrovićevim rečima, oni su sačinjavali prve slovenske “specijalne jedinice”.
- Da se vratimo muzici – nastavlja naš sagovornik. - Srpski nacionalni instrumenti su frula i gajde. Mada trubu danas tretiramo kao narodni instrument, ona na naše podneblje stiže tek u 19. veku. Sa harmonikom je slično. Sa druge strane, u Irskoj je ova tradicija identična. Tako se dešava da su kompletni melodijski sklopovi srpskog i irskog entosa isti ili slični u gotovo 70 odsto slučajeva! Triler, koji je svojstven našem melosu, gotovo na identičan način postoji u irskom, samo je drugačije pozicioniran u okviru kompozicije.

KORENI SU MNOGO DUBLJI
Petrović je pratio istoriju i tradiciju oba naroda kojima se posvetio. Jednog, iz kojeg potiče, i drugog, sa kojim je bezmerno blizak. On kaže da u nauci danas postoje teze kako na genetskom nivou imamo zapisanu istovetnu informaciju o našem zajedničkom pretku, jer su se naša dva naroda na Balkanu spojila u jedan.
- Tako sam, na primer, u različitim keltskim izvorima pronašao podatke da se na beogradskoj Karaburmi nalazi najveće antičko keltsko groblje u Evropi. Čak su postojale i precizne karte koje to podvrđuju. Takođe, u Srbiji postoji legenda o četiri keltska konjanika koja su ujahala u planinu Juhor i nikada nisu izašla iz nje. Do pre nekoliko godina, ova priča je tretirana kao obična legenda. Međutim, predanje je dobilo potvrdu posle jedne hajke na lisice u ovom kraju. Kada su lisicu isterali iz jazbine, preplašena životinja iznela je u čeljustima deo uzengije, koja je bila sastavni deo opreme jednog od konjanika. Dabome, keltske... Arheolozi su uskoro imali naučnu potvrdu koja je jedno staro, narodno predanje pretočila u naučnu istinu.
Nedavno je kod Zrenjanina otkriveno nepoznato keltsko groblje. Prema informacijama našeg sagovornika, očekuje se da će ovo nalazište potvrditi da prisustvo ovog naroda kod nas potiče iz mnogo dublje prošlosti nego što zvanična nauka pretpostavlja.
- Istina može da bude samo jedna i do nje jednom moramo doći – zaključuje Petrović. - Mnogo je onih koji danas sasvim otvoreno govore kako su savremenu, modernu istoriju pisali Germani i da su nam “dali” mesto za koje misle da nam pripada. Mnogo je onih koji su danas okrenuti traženju prave istine i stvarnih korena našeg porekla.
Karakterom i običajima smo veoma slični Ircima. Petrović kaže da je to bezbroj puta osetio na ličnom primeru, družeći se sa različitim muzičarima keltskog porekla. Jedan njegov poznanik je iz Irske došao u Novi Sad, gde se oženio. Kada su ga pitali kako će se prilagoditi novim običajima i načinu života, ovaj je lakonski odgovorio: “Zašto bih se prilagođavao, vidite da smo svi isti“?!
 
AMBASADORKA LJUBAVI I POŠTOVANJA
Strastveni istraživač, Ranka Kuić, našla je zaista impresivne podatke i veze između našeg i velškog naroda. Mi ćemo koristiti ustaljene termine, mada je ona (sasvim ispravno) ovaj današnji deo Velike Britanije nazvala Vejlz. Nju su, na brojnim naučnim usavršavanjima i tokom kontakata sa meštanima nazvali Ranka – Velšanka.
U knjizi Crveno i belo, srpsko-keltske paralele iznosi nekoliko dirljivih, ali i neverovatnih podataka. Njihov jezik je, kako je zabeležila, izuzetno težak, i sada ga je u velikoj meri potisnuo engleski. Ipak, sačuvana je njihova drevna poezija koja uveliko podseća na naš kosovski ciklus. Njihovi junaci Kamri, uoči velike bitke sa Englezima u kojoj su brojčano potpuno podređeni, hrle u boj „za slobodu zlatnu, jer više vole carstvo nebesko“, a u isto se zaklinju i Lazarevi vitezovi. I jedni i drugi pre bitke prisustvuju večeri tokom koje polažu zakletvu knezu na vernost.
A Skordisci, keltsko pleme koje ima velike direktne veze baš sa Kamrima, pre oko dve hiljade godina osnovalo je prvo naselje na teritoriji današnjeg Beograda. Kuić je veoma ponosna i na, kako kaže, epohalno otkriće nadgrobnog spomenika u okolini Prizrena, gde su se na trodelnom natpisu našli istovremeno latinski, keltski i srpski zapisi! To je vreme iz doba Kelta, dakle od pre dva milenijuma, a jasno je čitljiva srpska reč „praotac“.
Skordisci su bili najčešće konjanici koji su jezdili našim planinama prema Delfima i odatle nazad, pa mnogi naši toponimi nose njihova imena. Pošto Velšani u svom starom jeziku koriste višesložne reči, ne možemo da odvojimo dovoljno mesta za precizno objašnjavanje svih pojmova, ali evo objašnjenja za neke od njih. Bagrdan (od reči koje se čitaju kao Bad-Gre-Din) znači „mnoštvo čopora konja i ljudi“, Juhor je „granična oblast sa jelenima“, mesto Kladovo na keltskom se čita kao Kladva, a ono je oznaka za groblje... Ovu tezu je gospođi Kuić potvrdio legendarni arheolog Dragoslav Srejović. Apatin je u prevodu „sinovljeva tvrđava“, Knin je „grad mladih“, Mislođin „grad štedljivih“, Negotin „tvrđava ratnog pohoda“, a Paraćin „otporna tvrđava“. U Škotskoj postoji reka Bojana, a naziv joj potiče od reči „boan“ koja se odnosi na pleme Boi. Dunav je mogao da bude „reka boginje Danu“,
I u Velsu, na kamrijskom jeziku, za dostojanstvenika kažu „ban“ isto kao i kod nas, naš i njihov „dim“ su isti, reč „breg“ se čita i piše na potpuno identičan način, naša „krv“ je njihova „krav“... Kada u kamrijskom jeziku neko „skrene“ kažu da je „dilead“, dok je kod nas „dileja“. Naša „dizgina“ kod njih je „dizgvina“. Prilog „gore“ ili „gornji“ kod njih je samo „gor“, a „gunj“ je „gun“. U Srbiju se tokom sumornih dana spušta magla, a u Velsu „maglad“. Palica im je „paled“, a gozba „gozb“. Reči za purpur potpuno su identične, a planeta im je „planed“. Iste reči koristimo i za rad, a i kod njih se dete, baš kao i kod nas – rodi.
Starom, kamrijskom jeziku i našem, srpskom, preti ista sudbina. Naši dedovi ne bi mogli da razumeju zašto smo izrekli stupidariju ako smo već transparetno bili na hepeningu odmah posle brifinga. Ili, zašto smo umesto zdravorazumskog odgovora očekivali nekakav respons? Da li su Srbima i Kamrima nestajanje i stapanje u nekakav moderni svet koji će pričati samo jednim jezikom zajednički usud?

EKSPERIMENT
Redakcija Naučnog programa Televizije Beograd obratila se svojevremno Ranki Kuić sa molbom da im protumači nazive nekih mesta u Srbiji na kojima su arheolozi upravo pronašli ostatke keltske materijalne kulture.
- Zamolila sam da mi ne kažu šta su pronašli, a ja ću proučiti nazive tih mesta i reći im šta bi, na osnovu njihovih imena, takvi toponimi mogli da predstavljaju – zabeležila je Kuić. - Tražili su da im objasnim upravo reči Bagrdan, Juhor i Blagotin. Rekoh, Bagrdan predstavlja mnoštvo čopora konja i ljudi, Juhor je granična oblast sa jelenima, a Blagotin bi trebalo da se nalazi ispod predvodnikove tvrđave.
Kolege iz televizije bile su bukvalno zaprepašćene. Jer, nedugo pre toga, arheolozi su im javili kako su u oblastima koje proučavaju našli predmete koji ukazuju na veliki broj konja i ljudi, vođinu tvrđavu i neku vrstu granične oblasti u kojoj su, očigledno, živeli jeleni!

PITOMCI
Od Kelta koji su se selili kroz Evropu nastali su Bohemi i Moravci u Češkoj, Belovuci u Nemačkoj, Lombardi u Italiji, Belgi, Bretonci, Irci, Velšani, Škoti...

SVETI PATRIK
Kao lider muzičke grupe “Ortodoks kelts” Petrović je imao sijaset neobičnih kontakata, ali jedan ga je posebno obradovao kada je nedavno dobio elektronsku poštu iz Sjedinjenih Američkih Država. Javio mu se jedan poštovalac koji je deo irske pravoslavne populacije. Tako mu je i napisao: ”Ja sam pravoslavac. I ja sam Kelt!”
 
Britansko ostrvo u praisatorijsko vreme bilo je kolonija Srbije(piše doduse Jugoslavije))

Iako se to čini neverovatno, već u praistorijsko doba bilo je veza, između Balkanskog poluostrva i britanskih ostrva. Na te veze prvi je skrenuo pažnju, u Engleskoj, prof. Gordon Childe.

Te veze, naročito je isticao, za vreme rata, biolog prof. Helden, sin čuvenog ministra vojnog iz prvog rata. Prof. Haldane bio je još ¡ poznatiji marksist, nego prof. Childe. U jednom svom popularno pisanom članku on je čak britanska ostrva obeležio kao „kolonije Jugoslavije“ u preistorijsko doba. Zbog te butade bio je jako kritikovan od najpoznatijeg arheologa Engleske, naÅ¡ih dana, gđe Jaquetta Hawkes, koja je žena čuvenog pisca, Pristley. Prof. Haldane napustio je Englesku, davÅ¡i jednu vrlo oÅ¡tru izjavu protiv svoje otadžbine. Sad se nalazi na jednom univerzitetu u Indiji.

Zajedničku kulturu Balkanskog poluostrva i britanskih ostrva, u preistorijsko doba, naročito je podvukao, u ozbiljnoj literaturi, irski arheolog, prof. MacAlister. Kao metropolu te kulture u preistorijsko doba označio je Vinču.
Čitaoca ovih redova najviÅ¡e je zanimala veza koja postoji između Balkana, i britanskih ostrva, za vreme Kelta. Uveren je da u preistorijsko doba postoje, vendske, substrate u stanovniÅ¡tvu britanskih ostrva. Ilirske je prvi naslutio, kao Å¡to je poznato, prof. Novotni.
Te ilirske veze, u preistorijskoj umetnosti, priznaje i pomenuta Jaquetta Hawkes, kao i poznati autoritet u arheologiji britanskoj, njen bivši muž, prof. Chrystopher Hawkes.
Kao i poznati arheolog Indije prof. Stuart Piggot.

Svi oni priznaju najranije, ilirske, tragove u preistorijskom dobu britanskih ostrva. Te veze imaju i svoju literarnu prošlost koja, u stvari, nije nova.
Već i nekoliko antičkih istoričara pominjalo je veze između britanskih ostrva i nekih, danas slavenskih, krajeva Evrope. Naročito Rusije.

Tacit, u svojoj knjizi o Germaniji, kaže, da je jezik, kojim se govori na obali Baltičkog mora, tamo gde stanuju Aesti, sličan jeziku kojim govore Britanci. A geograf Strabon nalazi da su institucije na britanskim ostrvima, slične samotračkim.
Čitalac ovih redova želi, u ovom svom prvom čitanju o tim vezama, samo toliko da upozori na VENDSKE tragove u preistorijskoj toponimiji britanskih ostrva.
Na toponimiju koja nesumnjivo seća na skitska, ilirska, vendska, imena mesta.

Kuriozitet je da su već hroničari srednjeg veka primetili to. Ti hroničari su zastupali tezu da je stanovniÅ¡tvo britanskih ostrva poreklom iz Skitije, danaÅ¡nje Rusije i sa Istoka. U takozvanoj Anglosaksonskoj Hronici, kaže se, da su preistorijski stanovnici britanskih ostrva poreklom iz Armenije. Isidor iz Sevilje, u VI veku kaže, da su preistorijski stanovnici Å*kotske, Picti doÅ¡li iz Skitije. Bede, u svojoj istoriji anglijskog naroda, i anglijske crkve, ponavlja Isidora. Kaže: Cente Pictorum de Scythia.

Ta teza se zastupala, sve do vremena kraljice Viktorije, u Engleskoj, i naučnoj i u popularnoj literaturi. Romantik Walter Scott zastao je pred istovetnim običajima gatanja iz plećke kod starih Å*kotlanđana i Afgana. Istoričar Pinkerton je verovao da su keltski sveÅ¡tenici, Druide, isto Å¡to i Bramini indijski. Robert Munro da su Å*koti bili Skiti.

Moderna arheologija, razume se, pre proÅ¡log rata, odbacila je sve te teze, kao legende. Te sličnosti su protumačene kao zbor legendarnih ostataka iz lingvističkih, eponimičnih, predanja, kod starih Å*kota, kod starih VelÅ¡ana i starih Iraca, ali ne kao arheoloÅ¡ka fakta.

Zanimljivo je, međutim, da je savremena arheologija u Engleskoj mnogo Å¡ta, iz tih teza, morala da ponovi, kao naučna fakta. Na primer tu tezu o vezama između preistorije britanskih ostrva i Skitije.

Za vreme proÅ¡log rata, na primer, ta nova zvezda engleske arheologije, pomenuta gđa Jaquetta Hawkes, u pitanju naseljavanja britanskih ostrva u preistorijsko doba, zastupa tezu imigracija iz Bretanje i Vandeje (Vandée) u Francuskoj. A za te doÅ¡ljake, izričito, kaže, da su bili, Veneti, i Iliri.
 
Te veze i sličnosti između kelta i srpskih plemena su veoma ocigledne, kada se procita nekoliko knjiga. Stvar je u tome sto su još cesce, one ignorisane ili poricane. Recimo u jednoj knjizi za Kelte kaže se da su bili graditelji, artistic orjentisani, obozavali su broj tri, imali su triglava za Boga, ali dodaju da ne znaju zašto i odakle to njima. Zatim Kelti su PISALI, znaci bili pismeni, istim pismom kao i ETRURSCANI (opet bez objašnjenja zašto).
U drugoj knjizi kažu da ni Kelti, ni Picti nisu bili pismeni i da su jedini zapisi o Britanskom ostrvu na latinskom, od Romanskih osvajaca.
Tako neke ocigledne laži i ocigledne istine koje se zataskavaju.

I mene je stalno strecalo, kad god bih otkrila novu englesku reč koja bi bila ista ili slična nasoj. Toliko slučajnih sličnosti ne može da bude.

Možda smo mi bili jedini preziveli, recimo sa Atlantide ili tako nešto, u malo vecem broju i naselili smo celu zemlju i živeli stotinama, a možda i hiljadama godina sami, mi sa istim jezikom. Jer racuna se da su Picti dosli na Britansko ostrvo još pre 12.000 godina(kažu iz sadasnje Ukrajine).

Zato kada su se pojavili drugaciji ljudi, neka plemena koji su se namnozila možda samo iz jednog para, kada su se oni pojavili, našim pretcima je bilo drago da se pojavio neko razlicit i zato su ih rado ucili sve i nisu se nimalo osecali ugrozenim od njih, jer su znali da je zemlja velika i da za svakog ima dovoljno mesta. Ali ti novi su bili grabljivi i otimali su i ubijali svoje domaćine, ali mi kao da smo nepovratno imali u svojim genima tu velikodusnost, i zato smo dozvolili da nas pokrstavaju, da nam menjaju nas savrseni jezik, da nam otimaju zemlju, ma nema veze mi smo isli dalje, znali smo da ima dovoljno mesta za svakoga.

Da li se i vama čini da je to nasa moguća praistorija? Zašto su spalili Biblioteku u Aleksandriji i u Kartagini? Sada bismo znali pravu praistoriju, koja bi bila sasvim drugacija od zvanicne.
 
Дај прво да видимо које су то "наше" речи у келтском.

kačamak- polenta
paprika- pupur
sunce-Dydd Sul
Bog-duw (div?)
Bogovi-duwiau
kamilica-camri
hrast-derw!!!!!!!
drvo-pren
mesec- mis
baba- mam gu (Te gu mama, sa' će dođe)
plavo-glas
glas-llais
jezik se kaže iaith
reka- afon
planina-mynydd
Srbija-Serbian
a SRBi- SAMI!!??
I u Velsu, na kamrijskom jeziku, za dostojanstvenika kažu „ban” isto kao i kod nas, naš i njihov „dim” su isti, reč „breg” se čita i piše na potpuno identičan način, naša „krv” je njihova „krav”... Kada u kamrijskom jeziku neko „skrene” kažu da je „dilead”, dok je kod nas „dileja”. Naša „dizgina” kod njih je „dizgvina”. Prilog „gore” ili „gornji” kod njih je samo „gor”, a „gunj” je „gun”. U Srbiju se tokom sumornih dana spušta magla, a u Velsu „maglad”. Palica im je „paled”, a gozba „gozb”. Reči za purpur potpuno su identične, a planeta im je „planed”. Iste reči koristimo i za rad, a i kod njih se dete, baš kao i kod nas – rodi.
Starom, kamrijskom jeziku i našem, srpskom, preti ista sudbina. Naši dedovi ne bi mogli da razumeju zašto smo izrekli stupidariju ako smo već transparetno bili na hepeningu odmah posle brifinga. Ili, zašto smo umesto zdravorazumskog odgovora očekivali nekakav respons?
Da li su Srbima i Kamrima nestajanje i stapanje u nekakav moderni svet koji će pričati samo jednim jezikom zajednički usud?
Keltoi- grcka reč za svetlokosi, beli narod
Murga- srpski izraz za kalajisane..crni dud ili murgavi dud radja murve
mogu ti ja jos toga naci samo ako hoces nije problem
samo me poslusaj;ja ne zelim nikoga da ubedim u nesto drugo osim onoga sto i sam znas ja ti nisam katolik pa da nasilno pokrstavam ili ubijam ja samo pokusavam da otvorim neka stara vrata koja su godinama rdjala :)
 
Poslednja izmena:
Rim uništio Ilire
Već smo govorili da su razni pisci različito Srbe i nazivali kroz vekove, a kod Matije A.
Reljkovića iz 18. veka još jednom nalazimo i stihovanu potporu ove tvrdnje.

"Posle toga u mlogo vrimena
ti promini i mlogo imena,
jer s početka Slovinci se zvaše,
pak poslije Slavinci prozvaše...
Ilirijo za time postade..."

Tako peva A. M. Reljković u "Satiru iliti divljemčoviku" (strane 14-15).
"Iliri su bili stanovnici zapadnog dela Balkanskog poluostrva, koje su Rimljani uništili ili
romanizovali. U vreme Reljkovićevo, pa i mnogo docnije, smatralo se da su Iliri bili Sloveni, jer
su drugi narodičesto tako zvali Slovene", objašnjava dr Miloš Moskovljević u fusnoti ispod
pomenutih stihova, na strani 15, već citiranog dela.
 
Car Dušan je imao namesnika u Troji

Postavljao svog namesnika u Maloj Aziji, i to baš u oblasti Troje
A da je Ilirija u svesti srpskog naroda zaista srpska zemlja, počev od njenog eponimnog heroja
Ilije, Iliona, koji je osnovao Troju i trojansku državu, može nam poslužiti još jednočuveno
književno delo - "Osman" Ivana Gundulića. Slavni srpski pesnik iz Dubrovnika, pevajući o
slavnoj Troji kaže:

"Pri moru uprav srpskih strana
U pržinah pusta žala
Leži Troja ukopana
Od grčkoga ognja pala..."

Kao što vidimo stari srpski pisci ne dozvoljavaju da se izgubi istorijska svest o slavnoj srpskoj prošlosti i ostavljaju pokoljenjima stihovanu istoriju, odnosno i na taj način zaveštavaju spomen na "vremena slavna", na Troju i Iliriju, na praotadžbinu svoju i njene vladare,čiji je Aleksandar Veliki bio punovažni istorijski naslednik, kao potomak Heraklov, odnosno pra-praunuk "Boga Serbona".
 
"Car Dušan Bogdanu, mužu iskusnom vo voistvenih potrebah odal Asak v Trojadi". ("Od Indije
do Srbije" Dobrosava Jevñevića, Beograd, 2000. str. 59).

Da bismo pojasnili pojam Ilirije koristićemo citat već pomenutog pisca Priko de Sent Marija iz
Francuske, koji je živeo i pisao u 17. veku.
"Ilirikum, Iliris, Ilirija su bila imena sinonimi sa kojima su stari pisci obeležavali različite
zemljišne prostore. U antičkom vremenu smatrali su prvobitnom Ilirijom predeo izmeñu reke
Neretve i Arione (to je savremena reka Ombla kod Dubrovnika). Rimljani su raširili ime Ilirije
na sve osvojene predele severno i istočno od nje zato što je to bila prva zemlja koju su osvojili sa
ove strane Jadrana. Tako je došlo do toga da se Ilirijom nazivaju svi predeli izmeñu Dunava i
Crnog mora i izmeñu Jonskog mora i Jadrana."

Smatramo za potrebnim još malo definisati Iliriju, odčijih osnivača i car Aleksandar Veliki
Karanović vodi poreklo. Najprećemo se poslužiti mitom, o srodstvu Ilira, Gala i Kelta, a
podsetimo se da je dr Ranka Kuić dokazivala celog svog života sličnost jezika i kulture Srba i
Kelta i njihovo srodno jezičko stablo.
 
PISCI POSLE PORFIROGENETA:
1. Jovan Zonara naziva Iliriju (onu od pre rimskog osvajanja) iz vremena Agrona i Teute doslovno "Srpskom imperijom".
2. Franacke hronike iz vremena 9 - 11. veka pominju Sarmate i Dalmate u rimskoj Iliriji.
3. Jovan Kinamos, vizantijski istoricar iz 12. veka, kaze: "srbi, koji su kao narod Dalmati izgradili tvrdjavu Ras".
4. Laonik Halkondila, vizantijski istoricar iz 14. veka, kaze da narodi koji se zovu "Mezi, Iliri i sarmati govore istim jezikom", da su "srbi najbrojniji i najstariji narod na svetu" ( U Srbe je ubrajao sve Slovene, kao Herodot).
5. Za sve druge vizantijske pisce srbi su Iliri, Dalmati ili Tribali. To su sve anticki nazivi za Srbe na Balkanu (Helmu).
6. Veliki broj pisaca svetskog glasa iz 17, 18. i 19. veka se slazu s antickimi srednjevekovnim piscima - Tojnbi, Cajld, Di Kanz, De Sent-Mari, Bohardus, orbin, Bergman, Boman, Fon Gotlob i drugi...

Po svojoj nameni DAI nije bio istorijsko delo i niko od vizantijskih pisaca ga nikada nije pomenuo. Spis je bio posvecen carevom sinu Romanu kao uputstvo kako da vlada carevinom. Prvi put se pojavilo 1611. godine u Lionu u Francuskoj. O uputstvu sinu Romanu kako da vlada carevinom nema gotovo nista, osim nekih opisa ceremonija (sto bi danas rekli - konzularno pravo). Glavninu dela cini poseban odeljak "O narodima". Prvi koji je dao vaznost tom spisu bio je Joanes Lukis iz Trogira, Dalmatinac katolik, u drugoj polovini 17. veka. U vreme Ilirskog pokreta, ovom delu je data snazna podrska od strane hrvatske i katolicke inteligencije. Konstantinovo delo je prihvaceno kao neko otkrice i glavni istorijski izvor, pa zatim i jedini za najraniju istoriju Srba i Hrvata.
 
Istorijsko poreklo Srba

Prapostojbina i arijevske seobe
Nemački istoričar J. E. Bikerman, u svojoj "Hronologiji drevnog sveta", navodi da je oko 2.500 godina pre nove ere, došlo do razdvajanja plemena Srba, Germana i Nordijaca - Skandinavaca

U drugom milenijumu pre nove ere, indoevropski narodi su se učvršćivali u oblastima zapadne Azije, Irana, Kavkaza i severne Indije. Najraniji pokreti tih naroda, još u trećem milenijumu pre nove ere, možda su primorali neke od starosedelačkih plemena da se sele dalje, u Mesopotamiju i Siriju.
Nemački istoričar J. E. Bikerman, u svojoj "Hronologiji drevnog sveta", navodi da je početkom arijevskih seoba, oko 2.500 godina pre nove ere, došlo do razdvajanja plemena: Srba, Germana i Nordijaca - Skandinavaca. Tokom prve polovine drugog milenijuma pre nove ere, gorštaci su pod vođstvom indoevropskih Arijevaca držali pod vlašću starije narode iz ravničarskih krajeva - uglavnom semitskog porekla. Najmoćnija od tih indoevropskih plemena bila su plemena Hetita, koji su vladale Anadolijom. Oni su kasnije svoju vlast proširili na severnu Siriju. NJihova veza sa moćnim plemenima Skita iz zaleđa nije bila bliska, osim u vreme udruženih vojnih pohoda. Sa hetitskom kulturom su neposredno bili povezani i Sarbi (Srbi) iz luristanskog dela planinskog masiva Sabroca (Sagros), kao i plemena Hurita, stiglih iz severnih krajeva, naročito iz Jermenije. I jedni i drugi su govorili istim jezikom, koji je pripadao kentumskoj grupi indoevropskih narečja, nekada široko rasprostranjenoj. Sarbi su bili u srodnim vezama sa Kimerijcima i Skitima.

Tokom svoje vladavine, Sarbi su obrazovali vojnu kastu - Sebre, koja se držala odvojeno od ostalog stanovništva. Ova kasta će se, na Balkanu, održati do pada Srbije pod tursku vlast. U njihovo "zlatno doba", Vavilon je bio najmanja od važnih sila. U vavilonskim se zapisima malo govori o Sebrima, što nas navodi na zaključak da Vaviloncima nisu ostali u lepoj uspomeni. Ipak, vladavina Sebra je značila osetno slabljenje centralne vlasti.

LUGANIJA - ŠUMADIJA

Preimenovanje Lugije je izvršila tzv. nemačka kartografska škola. Zanimljivo je da su, pri tom, ostavili ime jedne visoravni pod imenom Kosovo. Na kućnim oltarima, prinošene su žrtve "majci bogova" - Velikoj Majci, boginji Zob i bogu Vidu. Luganija ili Lugija je zemlja lugova, šumovita oblast - šumadija. Ove "šumadije" su u preistoriji registrovane na mnogobrojnim lokalitetima. Najslavnija je svakako Likija u Maloj Aziji, Lukanija u južnoj Italiji, Lugija u dolini Elbe i istočne od nje, Lugija u Moravskoj i Lugija na Moravi - Šumadija, kao i lužička Lugija na tromeđi Poljske, Nemačke i Češke, koja je izvršila presudan kulturno-civilizacijski uticaj na sve narode preistorije srednje Evrope.





Lugistan ili Luristan, oblast iranske visoravni u južnom delu planinskog masiva Sabros, proslavio se polovinom 20. veka po specifičnim predmetima od bronze, koji su, u svom punom razvoju, karakteristični samo za oblasti koje su još naseljavali Tirseni, Rašani ili Eturci i Sauromati - odnosno Srbi. Većina lugistranskih predmeta nađena je u grobovima, u sastavu megalitskih nekropola na visoravnima i u dolinama masiva Sabros, južno od poznatog **** od Bagdada, preko Kirinda i Kermanšaha, do Hamadana, odnosno stare Ekbatane i severnog Irana.

Savremena istorija ovu teritoriju zovu Luristanom ili Laristanom po Larima, kućnim duhovima, odnosno zaštitnicima doma, čiji kult je negovala svaka porodica poput negovanja srpskih hrišćanskih slava, danas.

Iz oblasti Luristana, krenuće seobe koje će, tokom vekova, Sinde odvesti u dolinu reke Ind. Neke grupe će se naseliti na Bosforu, oko današnjeg Kerča, duž reke Oks (Amu Darja) i okolo solunskog zaliva - dopreće i do ušća Save u Dunav i naseliće delove današnje Vojvodine. Sinde ili Singe, Herodot u IV knjizi svoje Istorije naziva "azijskim sauromatima", govoreći o kimerijskom Bosforu, u sedmoj ih spominje povodom pohoda Kserksove flote, koja je doplovila u grad Sind, kraj kog su bila još dva manja naselja: Bela (Pela, današnja Palatica kod Alaksisa) i Ihna.

Istorijsko poreklo Srba (2)
Odupreli se germanizaciji

Singe su naseljavale dolinu Vardara, gde su podigle brojna naselja, od kojih je danas najčuvenije Skoplje, osnovano posle kratkog rata s Pelazgima. Otuda i ime grada zadobijenog - sa kopljem u rukama (s-koplje).

Vremenom su se Sine izmešale sa starosedeocima Pelazgima i raširile se po celoj Heladi. Tirseni će zaposesti široke predele u Maloj Aziji, napadaće i na Egipat, gde ih ondašnje hronike spominju kao Turše - konačno, naseliće se u južnoj Italiji - Luganiji ili Lukaniji. Tirsene često brkaju sa Etrurcima (Rasenima) i mada je u pitanju isti narod Sarba, Etruriju su osnovali delovi naroda "polja sa urnama", koji su u Italiji došli preko Alpa. To je bio narod visoke kulture i graditeljskih sposobnosti, poreklom iz Podunavlja. Istorijski je paradoks da se isti narod, nakon 1500. godina, sretne na teritoriji na koju je svaki došao s potpuno suprotne strane: Tirseni iz Male Azije, a Raseni iz srednje Evrope i s Balkana, njihovo ime i nacionalnu samobitnost će sačuvati potomci na Balkanu i u Lužicama, gde su opstali uprkos neprekidnim talasima germanizacije.

Četiri hiljade godina pre n. e, na zapadu je izgrađen Jerihon (danas Tel Es Sultan), dok na iranskoj visoravni niču prva naselja u Sijalku. U Avganistanu i susednim oblastima grade se prva zemljoradnička neolitska naselja (kulture Džejtun i Kajl Gul Muhamad). U protoistorijskom periodu, dalje, se razvijaju naselja na Sijalku; na zapadu niču kulture Čašmi i Ali. U Avganistanu, za vreme srednjeg neolita, dolazi do snažnog razvoja neolitskih kultura: Namazgah, Tepe, Kara Tepe, Anau i Hisar.
 
BOGINJA ZOB I BOG VID

Plan kuće "hise" dopunjavalo je ognjište u jednom i niša u suprotnom delu. Niša je imala obrednu namenu - služila je za smeštaj figurine božanstva - zaštitnika doma.
Najčešće je u pitanju bila boginja plodnosti i žetve Zob, pandan bogu Vidu. Zob je prikazivana kao i Vid, sa velikim okruglim očima, često ispupčenim, ukrašena niskom teških ogrlica. Arheološka istraživanja sugerišu da je njeno obožavanje započelo u oblasti reka Gornja i Donja Zob, možda čak u 24. veku pre naše ere. Verovalo se da ona poseduje sposobnost da predvidi budućnost i reši sukobe na mudar način, te je bila predmet poštovanja sve do ranog 20. veka među Slovenima.

Na lokalitetu Hisara dolazi do prvog, istorijskog pomena imena plemena Sarbin i imena sorab, koje pripada praindoevropskom kompleksu kultura Kot Didži i Mira (Amri). One su zapravo nukleusi kasnije civilizacije Inda. Sanskritsko beleženje imena Sorab i Srbinda odnosi se, zapravo, na imenovanje vojnika - borca Inda naoružanog tipičnim oružjem - nastalim od oruđa prednje Azije, srepom ili srbom. Lokalitet Hisar jedan nalazi se na obroncima Elbursa, nedaleko od Kaspijskog mora, a Hisar dva na reci Sorabsin, Zarabšan. Reč hisar označava mesto stanovanja - kuću "hižu". Hisar je planina i drevno naselje u Srbiji, a od ovog toponima vuku imena poluostrva Istra i reke Dunav - Istar. Masiv Elburs dobio je, arabizacijom toponima, ime i po Bursi, gradu s druge strane planine na obali, čije pravo ime skriva anagram od Sarbu, Srba. Kultura Sarbina (Sarba) potpuno je neolitskog karaktera, o čemu svedoči njeno kameno oruđe i oružje. Pravljeno je od kremena ili opsidijana - dovoženog sa Kavkaza. U domaćoj radinosti, od kostiju su pravljena šila i igle, a od gline vretena.

Najzanimljivije oruđe bili su srpovi. Napravljeni su od sitnih, kamenih nožica, usađenih u povijeno drveno ili koštano držalje. Kasnije, ovi srpovi (srbe) će evoluirati u povijene mačeve - upravo sablje, postavši oružje i znak vladara. Ova specijalna vrsta naoružanja je originalni sarbski pronalak, koji će se, vremenom, proširiti po celoj prednjoj Aziji.

Istorijsko poreklo Srba (3)
Glad i seoba u nove krajeve

Oskudica u hrani dovela je do velikih seoba u nove krajeve. Tako je uslovljena i najezda arijevskih plemena. Prvo su se horde, predvođene konjicom, probile kroz prolaze za Indiju, u slivove reka Ind i Gang. Seobe, koje će trajati vekovima, išle su u tri pravca: na sever, preko današnjeg Kazahstana sve do Sibira; zatim preko Volge u Podunavlje i dalje na sever, sve do Atlantskog okeana; preko današnje Turske i Grčku, Sredozemlje i Afriku. U prvoj arijevskoj provali, Sarbi se naseljavaju u Baludžistanu. U dolini cveća (Kveta), zatiču preko dvesta naselja, a u Oraču (južni deo Kalata), bilo ih je osam. U ravnici oko Duklje (Dukija), bilo je bar pet naselja. Jedno od njih se izdvajalo svojom veličinom, pa se moglo nazvati gradom. Kuće u Belom naselju i Servo-horionu, bile su tako gusto zbijene da su ličile na kasnije moderne gradove mediteranskog tipa.
 
SANSKRIT

Sansrkit, ne samo da je sličan srpskom i slovenačkim jezicima, već ima i dodirne tačke u gramatici sa nemačkim, persijskim, latinskim i grčkim. Ali, najpotpuniju vezu ostvaruje sa srpskim. Nije reč o nekoj slučajnoj podudarnosti, nego o srodnosti, koju otkrivaju lingvističke strukture dva jezika. Gramatika sanskrita se poklapa sa gramatikom srpskog - razlike su zanemarljive. Inače, u indoevropskoj grupi jezika, potekloj od prvobitnog jezika, sanskrita, ističu se sledeće grupe i grane: germanska (kelto-germanska i keltska), srpska slovenska, litvanska, jermenska) grčka (iransko-pelaška, grčko - latinska) i mešovite (srpsko-germansko-slovenska i hungaro - albanska). Radovan R. Raska (1814-1826) lingviste upućuje na povezanost germanskog, srpsko-slovenskog i grčko-latinskog jezika. Tako, jezici određuju Indoevropljane, a oni su, kasnije: Kelti, Germani, Srbi, Sloveni, Grci, Rimljani i Skandinavci (Nordijci). Svi oni su potekli iz prvobitnih arijevskih plemena.

Za ove, domorodačke zadruge, neće dolaskom osvajača nastati "mračno doba" - one postaju kolevka indijske kulture, koju će kasnije, zahvaljujući sve novim i većim talasima seoba, baštiniti cela Evropa, odnosno svet. Dolaskom Arijevaca u doline Inda i Ganga, počela je da se rađe indoevropska civilizacija.

Indi, Arijci, pripadaju indoiranskoj grupi indoevropske jezičke zajednice. Razilazak Inda i iranaca bio je u trećem milenijumu pre nove ere, a dolazak Inda u Indiju između 2500. i 1500. godina pre nove ere.

Pokušaji da se odredi mesto gde se nalazila kolevka naroda koji su govorili zajednički indoevropski jezik (zajednički koreni u većini starih jezika proistekli iz njega - na sličan način označavaju pojmove iz biljnog i životinjskog sveta, i iz društvenog života, nisu više na nivou nesigurnih pretpostavki - reč je o prostoru ogromne iranske visoravni, između Persijskog zaliva i Kaspijskog mora. Arijevci su bili prvo pastiri, pa zemljoradnici. Imali su oružje, ratovali su na konjima, koristili su "borna kola" i bili izvrsne zanatlije, ističući se u grnčarstvu, kovanju metala i tkanju. Metal koji su upotrebljavali zvali su "ajas" (bakar ili gvožđe), čija vidljiva osobina je bio visoki sjaj (sjajno oružje), odnosno pravili su "sjajan ajas".

Adolf Poktet je krajem 19. veka rekonstruisano civilizaciju najstarijih Arijevaca na osnovu veda, gde se indoevropski koreni izvlače iz sanskrita. Jezik sanskrit (u značenju savršen), po legendi je dat ljudima od bogova, a ponovo će ga Evropljanima otkriti osnivač lingvistike Franc Bop, 1816. Sanskritu će posvetiti gotovo celo svoje naučno delo.

Istorijsko poreklo Srba (4)
"Jezički fosili" kriju se u toponimima

U toponimima se kriju brojni jezički "fosili", od kojih je za srpski najvažniji onaj veza za reku Amu Darju (ranije Oks), Sarbaan, njenu pritoku na granici Turkmenistana i Uzbekistana i Dunav. Pronalazak pisma se, prema jednom akadskom mitu, pripisuje čoveku - ribi Oaksu. Oksu ili Oanesu. Ovo biće je došlo na Zemlju da bi ljude naučilo zanatima i drugim veštinama. Oaks, čovek-riba, u mesopotamskoj religiji je Dagon, bog vode. Njegove brojne statue su pronađene pored navedenih reka i reke Zerb (Serb) u mesopotamskoj niziji.

Obilje figurica sličnih Oaksu nađeno je na lokalitetima kultura Lepenskog vira i Vinče, gde su direktno povezane sa vinčanskim pismom. To je neke arheologe podstaklo da izjave kako u ovom slučaju arheološki nalazi čvrsto podupiru mit, s obzirom na to da je vinčansko pismo najstarije od svih, datirano u vreme čak 6000 godina pre n. e. Međutim, u vinčaskom slučaju, reč je Oaku (eng. Hrast) šumskom bogu Lugu, odnosno božici Lužici.
 
SLIČNOST SANSKRITA I SRPSKOG JEZIKA

Najočitija sličnost sanskrita i srpskog jezika vidi se u fonetici, zasnovanoj na redosledu konsonata, grupisanih na osnovu načina i mesta izgovora. Posle vokala i diftonga, dolaze kao u srpskom velari (ka, ga, ha), palatali (ša, dža, nja, ja, sa) retrofleksni (ta, da, na, ra, ša), dentalni (na, la, sa), i labijali (pa, ba, ma, va). Kad ih glasno izgovaramo, primećujemo jasno uočenu opoziciju između bezzvučnog glasnika "k" i zvučnog "g", te nazala "n" između njih. Takođe, srpski i sanskrit imaju oko 250 različitih konsonantskih grupa tipa: ras, srb, rba, kta, pre, tka, tra, itd. Promene konsonanata na sanskritu u srpskom su identične: "", u "b", b" u "t", "t" u "p".

Zabunu je izazvalo ime reke Oks (hrast) koja se na srpski uobičajeno prevodi kao Lužica, Lugomir - po vrsti hrasta lužnjaka, koji raste na njenim obalama. Obožavanje Luga (hrasta) za sva arijevska plemena je bilo uobičajeno, a kadski Oanes je za njih bio stranac. Na svim pomenutim lokalitetima su živeli Sarbi (Sobari, Srbi), s tim da se na vinčanskim natpisima spominju i Rasi, što je jedan od uobičajenih naziva za Srbe. Inače, Akađani kao i Srbi, sistematski klasifikuju slogove uvek istim redosledom: ma, me, mi, ka, ke ki, ta te ti, sa, se si, ar, er, ir.

Dakle, ovaj jezik u trećem milenijumu pre n. e. percipira pojmovno vokal, što je za ostale jezike nezamislivo i milenijume nakon toga. Laba, jedan od njegovih prvobitnih znakova i naziv mnogih reka od Kosova do Skandinavije, oko kojih su živeli Srbi, predstavljao je vokal plus glas "h" i označavao je neočekivanu radost ili iznenađenje. Kako se čitao: kao u srpskom: uh, ah, eh, ili ih!

Oruđe, srpu ili srbu, prvobitno zatičemo u Šurupaku, akadskom trgovinskom centru oko 2700 godine pre n. e. Ime naselja znači "grad u rupi", kotlini - mesto gde se melje i skladišti žito, uzima "ušur" (vrsta poreza) i gde se roba pakuje. Tu srpa služi kao gramatička oznaka ili znak - reč, kojim se prosti brojevi pretvaraju u redne, jer ondašnji pisari nisu umeli da beleže gramatički ili sintaksički znak. Jedan srp znači "prvi", dva 'drugi", itd.

Te zbirke znakova predstavljaju ono što se naziva "sumersko-akadska nauka o spiskovima". Postoje katalozi božanstva, zanata, krupne i sitne stoke i raznih predmeta - određenih pomoću reči. Na primer "kus" (bure, označava posuđe), itd. Tu su i liste svih životinja izvedenih od znaka "pas". Pas se kaže "kujna" (ženka psa je: kuja), a ime mu potiče od srpske "kujne" - kuhinje, mesta gde se kuvalo i gde su psima bacani ostaci od obroka.

Istorijsko poreklo Srba (5)
Sarbi - nebeski narod

Razaranje zemljoradničkih naselja obično se uzima kao svedočanstvo o osvajačima. Ovaj deo istorije možemo najbolje shvatiti ako upoznamo veličanstveni lokalitet Edit Šar, nedaleko od reke Porali i naselja Orač u oblasti Sinda. Ovaj veličanstveni spomenik megalistike kulture sastojao se od visokih piramidalnih objekata - sa vatrištima u ru, povezanih stepenicama i terasama. Oko ovih sakralnih objekata, podignutih u slavu nebeske svetlosti, nalazilo se naselje s pravougaonim zgradama, kamenim temeljima i gornjim delom od nepečene cigle. Podaci kazuju da je prilikom kretanja ranijih indoevropskih plemena ka južnom delu visoravni, krajem drugog milenijuma pre n. e, ovaj kompleks pao u ruke zavojevača, koji su tu uništili postojeću kulturu Kuli i nametnuli novu. Novi narod je koristio konje, izrađivao oružje od gvožđa i za domoroce imao neshvatljivu religiju - s nebeskim božanstvima. Sebe je zvao "nebeskim narodom" - Sarbima ili Sorabima.
 
Korkanj, burazeru, pa ti me odusevljavas. :D
Procitao sam dva tri posta, posle ovoga cu sve sta si postovao.

Shvatio sam jedno, ne moze se nasem narodu objasniti odmah sve kao srpsko, te sam dosao do toga da je najpametnija polazna tacka prvo da im se objasni sve kroz slovene kao jedinstven narod nasuprot ovih indijanaca koji su nakaradno izmenili i falsifikovali istoriju. Kad to budu shvatili, onda ce da dodje vreme da se objasnjava i srpstvo i otkud to da mi saka jada danas polazemo sva prava na pravu istoriju Evrope a i sire.
Hvala puno za postove, odoh da citam. :)
 
PISCI POSLE PORFIROGENETA:
1. Jovan Zonara naziva Iliriju (onu od pre rimskog osvajanja) iz vremena Agrona i Teute doslovno "Srpskom imperijom".
Једино где Зонара помиње Илирију је следеће: „Неки скитски човек, по имену Војислав, пοбегне из Византа и око себе окупи чету, и скриваше се по илирским брдима као дивља звер..."

3. Jovan Kinamos, vizantijski istoricar iz 12. veka, kaze: "srbi, koji su kao narod Dalmati izgradili tvrdjavu Ras".

Управо супротно, Кинам каже следеће: "У το време19 и Срби, далматски народ, припремајући одметништво срушише тврђаву Рас.
 
Korkanj, burazeru, pa ti me odusevljavas. :D
Procitao sam dva tri posta, posle ovoga cu sve sta si postovao.

Shvatio sam jedno, ne moze se nasem narodu objasniti odmah sve kao srpsko, te sam dosao do toga da je najpametnija polazna tacka prvo da im se objasni sve kroz slovene kao jedinstven narod nasuprot ovih indijanaca koji su nakaradno izmenili i falsifikovali istoriju. Kad to budu shvatili, onda ce da dodje vreme da se objasnjava i srpstvo i otkud to da mi saka jada danas polazemo sva prava na pravu istoriju Evrope a i sire.
Hvala puno za postove, odoh da citam. :)

kao sto rekoh svasta moze da se nadje na netu,ja ne zelim da s.rem kao ja nesto znam NE NE ili da pametujem naprotiv samo vam dajem postove koje sam ja citao kroz godine i sta sam nalazio po tom ludom internetu,tako da stvarno ne zelim da iko misli jao kako je korkanj ovo ili ono ma jok bre,sve se to nadje po netu a nesto se i dobije od prijatelja,drugara,poznnika i sl.
Ponovo navodim nisam ja dosao ovde da bi nekom solio pamet NE nisam,ja sam jednostavno ovde cisto da vidim misljenja drugih forumasa,prijatelja i sl. da podelimo po koju pametnu ako je uopste ima :)
A to rode da se nasem narodu nesto moze ili nemoze objasniti ee.. za TO treba vremena i dosta truda i treba poceti sve ispocetka,samo da pojasnim ako mogu npr. da bi doktor dosao ko kostane srzi treba da probije;kozu,misicnu opnu,misic i kost ,(ovo je laicki receno) e tako i sa svim sta se ili sta radis, sve mora imati neki pocetak.(bas zvucim kao neki s,erator koji se obraca debi.lima) bez uvrede samo sebe ovde vredjam a ne nikog drugog
 
Једино где Зонара помиње Илирију је следеће: „Неки скитски човек, по имену Војислав, пοбегне из Византа и око себе окупи чету, и скриваше се по илирским брдима као дивља звер..."



Управо супротно, Кинам каже следеће: "У το време19 и Срби, далматски народ, припремајући одметништво срушише тврђаву Рас.

Bajo sve to zavisi ko pise i kada se pisalo, a ti i sam znas da pobednici pisu istoriju:)
 
Једино где Зонара помиње Илирију је следеће: „Неки скитски човек, по имену Војислав, пοбегне из Византа и око себе окупи чету, и скриваше се по илирским брдима као дивља звер..."



Управо супротно, Кинам каже следеће: "У το време19 и Срби, далматски народ, припремајући одметништво срушише тврђаву Рас.

Bajo rode evo par slika koje cete mozda pazi mozda razuveriti kako mi toboze nemamo nista sa Keltima mi i jesmo Kelti

zapis dobar desktopou-Ovo vam je cela slika svetilišta..Seljani ga zovu Zapis a u strahu od popova i Kod Sv.Jeremije-Kamen sa strane ima uklesane mačeve
 
i jos nesto me nervira i jako ljuti kao SRBINA. rekose da smo bili pagani pre dolaska sv.Save (pazi majku im poljubim ok ponjihovom smo bili pagani ali smo znaci bili tu na tim prostorima jer smo bili pagani,pazi sta rekose,hahha ma koji pagani evo da vas pitam kako nam se zvala vera pre pravoslavne tj (to je i bila uvek jedna vera samo se drugacije zvala)
evo ja vas molim da mi odgovorite ako znate ili ste naculi negde videli i sl.
znaci jednostavno kako nam se zvala nasa vera pre pravoslavne ???
 
Bajo sve to zavisi ko pise i kada se pisalo, a ti i sam znas da pobednici pisu istoriju:)
Какве везе има ко и када је писао? Ти си навео да пише једно, а ја сам директ из превода извора цитирао да пише нешто потпуно другачије.

Да поновимо:

3. Jovan Kinamos, vizantijski istoricar iz 12. veka, kaze: "srbi, koji su kao narod Dalmati izgradili tvrdjavu Ras".
Док Кинам заправо каже: "У το време19 и Срби, далматски народ, припремајући одметништво срушише тврђаву Рас."

(копирано из Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, Београд 1971.)
 
Poslednja izmena:
Какве везе има ко и када је писао? Ти си навео да пише једно, а ја сам директ из превода извора цитирао да пише нешто потпуно другачије.

Да поновимо:


Док Кинам заправо каже: "У το време19 и Срби, далматски народ, припремајући одметништво срушише тврђаву Рас."

pa opet cu da ponovim ti znas i sam; ko je prepisao tu knjigu kasnije,ko je to izjavio, zapisao ili kako god hoces, umesto samog Kinama ili kinamosa to sve igra ulogu,pazi opet ti govorim nezelim da budem pametnjakovic jer nisam, ali kao sto su nam nametnuli sve do sada,i pokrali pa kakvo bi to bilo cudo i da su sa tim istim kinamovim zabeleskama kasnije prevodeci napravili isto :)
 

Back
Top