Srešćemo se pre kraja 2

Misli su se nizale jedna za drugom. Brzo. Toliko brzo da sam polako gubio vezu sa realnošću. Prebrzo. Tiho. Skoro pa neprimetno. Kao senke u noći, koje se brzo pojave, a još brže nestanu. Nema ih. Proletele su, a ostavile trag. Ostavile pitanja. Strah. Da li sam bezbedan? Ko je to? Šta je to? Kuda ide? Da li će se pojaviti od nekud? Iza mene? Prišunjati se tiho, i napasti me? Sad? Za sekundu? Za minut? Okrećem se... Ništa. Ne vidim. Ne čujem. Plašim se! Tiho je! Tišina je strašnija, od najjezivijih urlika. Tišina je strašnija, od najglasnijih vrisaka. Tišina.

U tišini sam je posmatrao kako odlazi, ne znajući da će to biti poslednji put da smo se videli. Da smo pričali. Da smo proveli vreme zajedno. Nisam znao. Bio sam uveren da sam u pravu. Da ne grešim nigde. A tako sam grešio. I više nego što bi to neka druga izdržala, i prećutala. Valjda ćutanje samo podstiče nečije negativno, i ružno ponašanje. Valjda slomljeni ljudi, koji su duboko pali u bes i mržnju, podstaknutu nezadovoljstvom vlastitim životom, gube direktnu vezu sa osećajem za prostor, vreme, i što je najbitnije, za druge ljude. Gube osećaj za ljude, i ljudska osećanja. Kada si previše sjeban, jednostavno rečeno, ne vidiš ništa oko sebe, a nisi svestan da direktno utičeš na nečije raspoloženje, razmišljanje, i najbitnije, na nečija osećanja. Pogotovo ako ta osoba oseća nešto prema tebi. Pogotovo ako te ta osoba voli. Umesto da je usrećiš, ti je rastužiš. Umesto da je nasmeješ, ti je rasplačeš. Umesto da joj budeš podrška, ti joj u suštini budeš na kraju teret, i onda... Onda, šta očekuješ? Da će neko večno da trpi tvoja sranja? Niko od nas nije baš toliko bitan da bi neko drugi trpio naše gluposti. Činjenica na koju često zaboravljamo, a rešenje koje sprečava podsticanje takvih situacija je sasvim jednostavno. Trebamo samo da budemo normalni, a ako ništa drugo, bar da probamo da budemo normalni.

Ja iskreno nisam normalan. Mislim, jesam. Delimično jesam, ali dosta budalaština iz mog života me je promenilo. Izgubio sam se na putu da se pronađem. Taj put obično kreće u mladosti. Čak i detinjstvu. Tad sam ja počeo da se gubim. Vrlo rano. Prerano. Nisam imao ništa od onoga što je većina ljudi imala. Nisam znao ni kako to izgleda. Imao sam samo indicije, koje bi brzo bile prekrivene sa surovom realnošću sa kojom sam se svakodnevno borio. Nekad pobedio, ali mnogo češće gubio bitku. Trudio se, pa na kraju uvek poklekao. Na svu sreću, nisam se odao alkoholu, ili drogi. Mada, možda je mnogo gore od toga kada izgubiš volju, i utoneš duboko u neke šugave, i prljave misli iz kojih ti je kasnije veoma teško da se iščupaš. Nema tog psihologa. Nema tog psihijatra. Nema monaha, sveštenika, ili nekog drugog lica koje bi moglo da te unormali, i ispravi. Sve potiče iz naših misli koje kod većine ljudi zavise od drugih ljudi, situacija, i dešavanja. Mnogo sam zavideo onima koje, da sad ne psujem, boli ona stvar. Ne dotiče ih ništa. Ni siromaštvo. Ni glad. Ni nečiji fizički, ili mentalni deformitet. Mene skenja zgažena životinja na putu, od koje odavno nije ostalo ništa sem fleke na asfaltu. Po tradiciji, odmah se stavim u situaciju vozača. U situaciju životinje. Kako je bilo vozaču u tim trenucima. Kako je bilo životinji. Onda tu kreću razna druga pitanja od kojih me na kraju zaboli glava, i zapitam se da li sam normalan. Naravno, bitno je napomenuti i epilog cele te havarije, jer ja... Izgledam toliko hladno, kao da protiče led mojim venama. Šta se to dešava?

Misli. Ubijale su me vlastite misli. Ubijale su me svakodnevno. Od bezbroj pitanja, do raznoraznih emocionalnih stanja u kojima više nisam znao ko sam. Da li sam poremećeni ludak sa nivoom inteligencije koja prevazilazi vreme u kom sam rođen, ili sam običan čovek koji ne zna da se nosi sa nekim životnim situacijama u kojima se našao. A možda i nešto treće.

Misli. Ponekad sam uspeo da ih kontrolišem. Ponekad ne. Ali u situaciji u kojoj sam bio direktno suočen sa njima, bez ikakve mogućnosti da usmerim pažnju na nešto drugo, došao sam do tačke koja me je veoma malo delila od smrti. Bukvalne smrti.

Moje misli su veoma negativno uticale na rad srca. Na disanje. Na čitavo funkcionisanje mog organizma. Srce bi mi jako zalupalo u nekim situacijama. Nisam mogao sebi da dođem. Nisam mogao da se smirim. Borio sam se sam sa sobom, ali bih nekako na kraju, ipak uspeo da se unormalim. Ovo je sada bilo drugačije. Ovo je bila potpuna nekontrola. Nisam mogao ništa, a mozak je radio. Osetio sam snažan udarac u glavu. Neko me je udario sa leđa, dok mi je onaj čovek išao u susret. Nije napravio tri koraka, a ja sam se već našao na zemlji. Kao da mi je neko stojao iza leđa, a ja ga nisam ni primetio. Ni osetio. Bukvalno nisam osetio ničije prisustvo iza sebe. Osetio sam samo neverovatno snažan udarac u glavu, od kojeg sam pao na zemlju. Pao u nesvest. Više ništa nisam osetio fizički. Tada su nastupile misli. Svakakve misli. Može se reći i razmišljanje, jer sam duboko potonuo u svet izvan realnosti, u kom sam bukvalno bio i svestan. Kao da sam tamo. Kao da proživljavam neku drugu realnost, nad kojom sam imao neku prividnu kontrolu, i moć. Tako neki osećaj. Čudan osećaj. Lep. Ružan. Smenjivalo se mnogo toga u istim trenucima, koji su se smenjivali nekim čudnim tokom. Bio sam tužan zbog nje. Srećan jer sam položio za auto. Tužan zbog druga koji me je odbacio, i okrenuo se nekom drugom društvu. Srećan što sam našao mačku. Tužan zbog vetra koji je porušio par cigala sa odžaka, i rasuo ih po crepu koji se na nekoliko mesta morao menjati. Srećan zbog posla, na kom je ekipa bila fantastična. Tužan. Srećan. Tužan. Srećan. I tako u krug. Konstantno. Brzo. Previše brzo. Nepovezano. Totalno nepovezane stvari. Situacije. Ljudi. Sve je nepovezano, a utiče previše. Srce hoće da mi eksplodira. Od običnih, uobičajenih stvari, do ekstremno nerazumljivih pitanja, kao što je pitanje života. Pitanje Boga. Pitanje sveta. Pitanje duhova. Pitanje vanzemaljaca. Pitanje svega. Apsolutno svega, što nam ponekad proleti kroz misli, i zaokupi nam pažnju. Bilo to realno, ili ne. Bilo to ozbiljno ili ne. Iako smatram da je sve ozbiljno, ne upuštam se previše u neke teme u koje nisam mnogo upućen, ali sebi dajem za pravo da pitam. Da tražim neku logiku. Da li ima logike u tome da sam, dok sam ležao u sobi i gledao televizor, video nečiju glavu kako je prošla ispred televizora? Svetlost je dopirala samo od televizora jer je sijalica bila ugašena. Kakav je osećaj u tim trenucima? Ti sam u kući. Ugledaš tako nešto. Da li bi mogao i dalje tu spavati? Ja sam morao. Nisam imao izbora.

Pitanja. Od kapljice, došlo je do okeana. Bezbroj pitanja. Smešnih. Ozbiljnih. Jezivih. Iako volim da pričam o svemu i svačemu, i na svaku reč imam neki komentar, upuštanje u neke teme je ponekad izazov. Izazov je ako nešto ne znaš, a nemaš ni načina da saznaš. Nemaš ljude sa kojima možeš bar da pričaš. Nemaš ljude koji nisu ograničeni kao kutija šibica u pogledu na svet. U bilo kom pogledu.

Svet. Mogu reći da je lep, iako nemam nekog velikog životnog iskustva, a kako mi se čini, neću ga ni imati posle ove večeri. U polusvesnom sam stanju. Polako izranjam iz ove ludnice u svojoj glavi. Polako izranjam napolje, i čujem. Slušam. Osluškujem. Osetim. Osetim hladnoću po bosim stopalima. Hladna betončina ispod mene. Vlažnost u vazduhu. Čini mi se da sam negde u podrumu. Vezan sam. Snažno vezan kao da imam dva metra, i sto dvadeset kila u mišićima, pa se plaše da ću počupati te lance sa sebe, i zgužvati ih kao papir. Ne znam koliko ih je, ali po glasovima bih rekao da ih je troje. Četvoro. Možda čak i više. Šta se dešava? Vraćamo se na početak cele ove čudne priče, čiji je kraj neizvestan. Zašto su oni meni upali u kuću? Zašto su me vijali? Zašto je onaj čovek onako komunicirao sa mnom, i što je još bitnije, zašto me je onako gledao kao da zna šta radi? Kao da sam stvarno nešto ogromno zgrešio, i sa apsolutnim pravom rade to što rade. Odnosno, što su već uradili. Glava hoće da mi eksplodira koliko me boli. To je toliko bio jak udarac, da ja ne mogu da opišem bol koja je polako počela da nastupa! To je takav bol! Neopisiv bol! Oči su me bolele! Uši! Zubi! Ne može se to opisati! Kao da mi je čitav nervni sistem bio poremećen, i ispremeštan! Razbacan po lobanji! Kao da mi je od tog udarca i mozak napravio par krugova po glavi, poput loptica u bubnju kada se zavrte, i nikako da stanu. I nikako da stanu, i nikako... I nikako da stane... Prestane... Nestane ova bol!!!

Došao sam sebi. Tu sam. Prisutan sam, ali se trudim da ne skontaju da sam došao sebi. Plašim se šta sledi. Šta planiraju sledeće da urade, a svestan sam... Svestan sam da ću kad tad morati da otvorim oči i pogledam ih. Verovatno će me buditi. Možda i šamarati, da... Da li sam spomenuo šamaranje?! Takav šamar... Nema situacije koja se može uporediti sa ovom. To je šamar koji trezni. Nema tog alkohola koji bi i dalje imao uticaj posle takvog udarca po obrazu. Ja sam se prevrnuo zajedno sa stolicom! Ja sam tako grunuo o pod, da sam se pored onog udarca u glavu, sada i šamara, još dodatno, slobodno rečeno, razlomio na tom podu! Zavrtelo mi se u glavi! Mislim da me je i glava prestala boleti! Kažu da se klin klinom izbija, ali... Drugi me je brzo digao sa poda, i... Počelo je!!!
 

Back
Top