Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 33.225
Srbi i turska genetika
U mnogih Srba postoji uvriježeno mišljenje da je srpski narod genetski veoma blizak turskome narodu. Takve tvrdnje čujah desetinama, ako ne i stotinama puta od raznih ljudi, poput čuvene „Turci su nas pravili petsto godina“. Ovakvo mišljenje se objašnjava viševjekovnim ropstvom pod Turcima i naročito takozvanim „pravom prve bračne noći“.
Ranije ovakve stavove zastupahu i pojedini Hrvati, nenaklonjeni srpskome narodu, dok su danas pojedinci muslimanske vjeroispovjesti i našega jezika glavni zastupnici stava da su „Srbi genetski Turci“.
Pogledajte malo po mreži, gdje god se pojavi pogodna tema i nađu sagovornici Srbi i Muslimani počinju uzajamne optužbe da su oni drugi „Turci“. Evo na primjer šta se veli za Srbe: „Sloveni duhom, Turci genotipom…“ ili „pa čovječe vi srbi ste veći turčini od turaka… trebaš se ponosit time da ti je nekog dedu napravio turski beg.“ Ovakvih i sličnih pisanija na mreži ima na stotine, kao i obratnih, gdje Srbi Muslimane nazivaju Turcima.
Miješanja sa Turcima je svakako bilo; nemoguće je da Turci tokom svojega boravka nijesu ostavili nikakva traga u genetici balkanskih naroda. Pitanje je samo u kojoj mjeri, značajnoj, ili ne. Najbolji način da se utvrdi pravo činjenično stanje, šta je istina u svem tom su genetska istraživanja i primjena matematike na ih nalaze. Ona mogu dati mnogo bolji odgovor od jalovih prepucavanja, nadgornjavanja i vrijeđanja na mreži.
Prvi način poređenja srpske i turske genetike se može izvesti preko muških loza, odnosno preko Y hromozoma, koji se prenosi sa oca na sina. Ako su Turci znatnije uticali na srpsku genetiku, to su činili preko muških loza, a ne preko ženskih. Koji bi Turčin bio dao svoju kćer hrišćanskome kmetu i bjedniku, nevjerniku i zakonskome građaninu drugoga reda? Koji pri tom ne smije jahati konja niti posjedovati oružje i mora ustati u prisustvu Turčina, i skloniti mu se s puta, ako se susretnu. Ukoliko su „pravo prve bračne noći“ i slična nasilja nad srpskima ženama zaista znatno uticala na srpsku genetiku, trebala bi se očekivati znatna sličnost u učešću Y-haploskupina u Srba i Turaka. Jer bi onda „Srbi“ kojima bi pravi očevi bili Turci morali pripadati haploskupinama svojih bioloških očeva, kao i njihovi današnji potomci po muškoj lozi.
Kao što vidimo, po ovom računaču je u Srba najzastupljenija genetika Sjeverne Evrope (44.4%) dok je iste u Turaka samo 8.3%. U Rusa ona iznosi čak 70.5%, dok je u Nijemaca 59.2%, a u Italijana iz Srednje Italije samo 22.2%.
U Turaka je najzastupljenija genetika Zapadne Azije (40.1%) dok je ista u Srba 15%, u Srednjih Italijana 20.5%, a u Nijemaca 7.3%. I na ovom primjeru se vidi da su Italijani genetski bliži Turkom nego li mi, iako oni tamo nijesu primjenjivali „pravo prve bračne noći“!
Ovakvih računača ima na mreži nekoliko desetina, sa raznima uzornima stanovništvima. I svuda je u Srba najzastupljenija genetika Sjeverne Evrope (koja se ponegdje pojavljuje i pod imenom Atlantik-Baltik), dok je u Turaka najzastupljenija genetika Zapadne Azije, odnosno Kavkaza.
Ovdje se vidi da su po ovom računaču i Sjeverni Italijani genetski bliži Turkom nego li Srbi.
Evo uporednih podataka rasporeda haploskupina u Srba, Turaka i Italijana sa stranice Eupedije (http://www.eupedia.com/europe/european_y-dna_haplogroups.shtml):
Sto se tiče takozvanoga „prava prve bračne noći“, među Srbima glavnoga uzroka za vjerovanje da su „Srbi genetski Turci“, ono nikada nije bilo zakonsko pravo bilo kojega turskoga zemljoposjednika ili oblastna gospodara. Ovakvih nasilništava i obesti (protivnih tadašnjemu turskome zakonu) je svakako bilo, ali je opet pitanje u kojoj mjeri. Uz to, srpski kmetovi su odlično znali kako nastaju djeca, ma koliko da su bili nepismeni i prosti. I znali su isto tako kako se riješiti djece za koju nijesu bili sigurni da su njihova. Više puta slušah stare ljude koji mi kazivahu predanja iz turskoga vremena o sudbini takve novorođenčadi.
Na kraju bih se osvrnuo na tvrdnje da su Srbi pod Turcima bili 500 godina. To nije tačno čak ni za najjužniji veći grad u Srbiji, Vranje, koje ne mogaše biti duže od 489 godina, čak i ako uzmemo da je turska vlast nad njim uspostavljena odmah po Kosovskoj bici (a nije). Sjeverni dijelovi Srbije do Save i Dunava (sa Šumadijom i velikim Pomoravljem) nijesu bili pod Turcima ni 350 godina, jer su pod tursku vlast pali tek padom Smedereva 1459 godine. A bez Turaka je ova oblast bila i od 1718 do 1739, kada je bila pod vlašću Austrije. Beograd pod Turcima nije bio ni 300 godina, jer je pao pod Turke tek 1521.
U mnogih Srba postoji uvriježeno mišljenje da je srpski narod genetski veoma blizak turskome narodu. Takve tvrdnje čujah desetinama, ako ne i stotinama puta od raznih ljudi, poput čuvene „Turci su nas pravili petsto godina“. Ovakvo mišljenje se objašnjava viševjekovnim ropstvom pod Turcima i naročito takozvanim „pravom prve bračne noći“.
Ranije ovakve stavove zastupahu i pojedini Hrvati, nenaklonjeni srpskome narodu, dok su danas pojedinci muslimanske vjeroispovjesti i našega jezika glavni zastupnici stava da su „Srbi genetski Turci“.
Pogledajte malo po mreži, gdje god se pojavi pogodna tema i nađu sagovornici Srbi i Muslimani počinju uzajamne optužbe da su oni drugi „Turci“. Evo na primjer šta se veli za Srbe: „Sloveni duhom, Turci genotipom…“ ili „pa čovječe vi srbi ste veći turčini od turaka… trebaš se ponosit time da ti je nekog dedu napravio turski beg.“ Ovakvih i sličnih pisanija na mreži ima na stotine, kao i obratnih, gdje Srbi Muslimane nazivaju Turcima.
Miješanja sa Turcima je svakako bilo; nemoguće je da Turci tokom svojega boravka nijesu ostavili nikakva traga u genetici balkanskih naroda. Pitanje je samo u kojoj mjeri, značajnoj, ili ne. Najbolji način da se utvrdi pravo činjenično stanje, šta je istina u svem tom su genetska istraživanja i primjena matematike na ih nalaze. Ona mogu dati mnogo bolji odgovor od jalovih prepucavanja, nadgornjavanja i vrijeđanja na mreži.
Prvi način poređenja srpske i turske genetike se može izvesti preko muških loza, odnosno preko Y hromozoma, koji se prenosi sa oca na sina. Ako su Turci znatnije uticali na srpsku genetiku, to su činili preko muških loza, a ne preko ženskih. Koji bi Turčin bio dao svoju kćer hrišćanskome kmetu i bjedniku, nevjerniku i zakonskome građaninu drugoga reda? Koji pri tom ne smije jahati konja niti posjedovati oružje i mora ustati u prisustvu Turčina, i skloniti mu se s puta, ako se susretnu. Ukoliko su „pravo prve bračne noći“ i slična nasilja nad srpskima ženama zaista znatno uticala na srpsku genetiku, trebala bi se očekivati znatna sličnost u učešću Y-haploskupina u Srba i Turaka. Jer bi onda „Srbi“ kojima bi pravi očevi bili Turci morali pripadati haploskupinama svojih bioloških očeva, kao i njihovi današnji potomci po muškoj lozi.
Kao što vidimo, po ovom računaču je u Srba najzastupljenija genetika Sjeverne Evrope (44.4%) dok je iste u Turaka samo 8.3%. U Rusa ona iznosi čak 70.5%, dok je u Nijemaca 59.2%, a u Italijana iz Srednje Italije samo 22.2%.
U Turaka je najzastupljenija genetika Zapadne Azije (40.1%) dok je ista u Srba 15%, u Srednjih Italijana 20.5%, a u Nijemaca 7.3%. I na ovom primjeru se vidi da su Italijani genetski bliži Turkom nego li mi, iako oni tamo nijesu primjenjivali „pravo prve bračne noći“!
Ovakvih računača ima na mreži nekoliko desetina, sa raznima uzornima stanovništvima. I svuda je u Srba najzastupljenija genetika Sjeverne Evrope (koja se ponegdje pojavljuje i pod imenom Atlantik-Baltik), dok je u Turaka najzastupljenija genetika Zapadne Azije, odnosno Kavkaza.
Ovdje se vidi da su po ovom računaču i Sjeverni Italijani genetski bliži Turkom nego li Srbi.
Evo uporednih podataka rasporeda haploskupina u Srba, Turaka i Italijana sa stranice Eupedije (http://www.eupedia.com/europe/european_y-dna_haplogroups.shtml):
Sto se tiče takozvanoga „prava prve bračne noći“, među Srbima glavnoga uzroka za vjerovanje da su „Srbi genetski Turci“, ono nikada nije bilo zakonsko pravo bilo kojega turskoga zemljoposjednika ili oblastna gospodara. Ovakvih nasilništava i obesti (protivnih tadašnjemu turskome zakonu) je svakako bilo, ali je opet pitanje u kojoj mjeri. Uz to, srpski kmetovi su odlično znali kako nastaju djeca, ma koliko da su bili nepismeni i prosti. I znali su isto tako kako se riješiti djece za koju nijesu bili sigurni da su njihova. Više puta slušah stare ljude koji mi kazivahu predanja iz turskoga vremena o sudbini takve novorođenčadi.
Na kraju bih se osvrnuo na tvrdnje da su Srbi pod Turcima bili 500 godina. To nije tačno čak ni za najjužniji veći grad u Srbiji, Vranje, koje ne mogaše biti duže od 489 godina, čak i ako uzmemo da je turska vlast nad njim uspostavljena odmah po Kosovskoj bici (a nije). Sjeverni dijelovi Srbije do Save i Dunava (sa Šumadijom i velikim Pomoravljem) nijesu bili pod Turcima ni 350 godina, jer su pod tursku vlast pali tek padom Smedereva 1459 godine. A bez Turaka je ova oblast bila i od 1718 do 1739, kada je bila pod vlašću Austrije. Beograd pod Turcima nije bio ni 300 godina, jer je pao pod Turke tek 1521.
