Kako su ruski euroazijci i novi evropski desničari nadahnuli retoriku genocida u RS-u
Dugin i Loščic će, s vodičem Kalajićem, posjećivati i ratišta oko Sarajeva, a jednom prilikom saslušaće i dugi solilokvij Ratka Mladića koji će deklamovati o javnim kućama koje su formirale muslimanske i hrvatske snage od srpskih žena, o trgovini bijelim robljem koje doseže čak do Bliskog istoka, o masakrima i klanjima srpskih civila, o pečenju žive djeca, protiv čega se mora intervenisati do istrebljenja neprijatelja.
Već osamdesetih godina, a posebice devedesetih godina, na srpskom jeziku uveliko se razvijao
propagandni žargon koji će, kako vrijeme bude odmicalo, sve jasnije zagovarati i opravdavati zločine i genocid.
U to ime će se u jezik upletati i simboli jugoslovenske kulture (pa i neke najprogresivnije ideje, naprimjer, iz imaginarija beogradske Mediale). Najžešći propagandist, koji je huškačke floskule obavijao intelektualnom patinom,
Dragoš Kalajić služit će se historijsko-umjetničkim referencama i pseudo-filozofskim formulama još od sedamdesetih godina, kako bi razvio jedan alter-globalistički okvir u kojem će rat i genocid u BiH 90-tih postati neminovnost.
Prema tom propagandnom žargonu, bilo je došlo posljednje vrijeme u kojem se moralo povesti Treći svjetski rat u ime najljepših vrijednosti bijele Evrope, protiv sumnjivih azijatskih elemenata i lihvarske američke internacionale. Front je trebalo
pomjeriti na liniju poslednje odbrane, od Beograda do Moskve, tamo gdje su sačuvane još nezatrovane najveće biološke snage i energije Evropljana.
U to ime taj će žargon biti nadahnut pro-fašističkim misliocem Juliosom Evolom, konzervativnim revolucionarima Carlom Schmittom, Oswaldom Spenglerom i Ernstom Jüngerom, kolaboracionistima Knutom Hamsunom i Louis-Ferdinand Célineom, Poundom, preko franscuskih novih evropskih desničara Morisa Bardeša i Alain de Benoista, sve do ruskih euroazijaca Ilje Glazunova, Jurija Loščica i Aleksandra Dugina, nadahnutim Ivanom Iljinom i Petrom Savickim.
Te će se ideje ukazati, kao na seansi, i na jednom okruglom stolu u Akademiji generalštaba u Moskvi u aprilu 1992., na kojem je Alain de Benoist govorio o nužnosti vojnog saveza Njemačke i Rusije protiv NATO-a, kao jedinog garanta buduće sigurnosti Evrope.
Dugin i Loščic će, s vodičem Kalajićem, posjećivati i ratišta oko Sarajeva, a jednom prilikom saslušaće i dugi solilokvij Ratka Mladića koji će deklamovati
o javnim kućama koje su formirale muslimanske i hrvatske snage od srpskih žena, o trgovini bijelim robljem koje doseže čak do Bliskog istoka, o masakrima i klanjima srpskih civila, o pečenju žive djeca, protiv čega se mora intervenisati do istrebljenja neprijatelja. Sve će to Kalajić prenijeti u knjizi
Rusija ustaje iz 1994. godine.
Šire o tome kako se, na primjeru Kalajićevom, od sedamdesetih razvijao taj alter-globalistički žargon i retorika genocida, u ime evropskih vrijednosti, pročitajte u analizi
Mirnesa Sokolovića, koja je objavljena na YU historiji, sajtu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.
Analizu Mirnesa Sokolovića možete preuzeti na
OVOM LINKU.
