Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

ПОСЛЕДЊИ ПУТ
Последњи пут се гледамо у очи
и погледима шапућемо немо,
ту смо се срели једне кишне ноћи
ту ћемо ноћас да се растанемо.

Желим ти рећи док ћутимо дуго
то да заувек остајеш ми драга,
па чак и онда кад једно од другог
некуда далеко одемо без трага.
О, немој себе никада да кривиш
што си у љубав веровала праву,
настави даље свој живот да живиш
а наше дане предај забораву.
За твоје ноћи бесане и дуге
за све је крива ова глава луда,
искрену љубав сачувај за друге
за мене љубав давно је заблуда.
А некад сам као лептир бели
и ја те исте твоје снове снио,
љубави имао за овај свет цели
а он је против те љубави био.
Једном ме црном зачарала косом
наивно, срце своје сам јој дао,
из мог је јутра нестала са росом
а ја без срца заувек остао.

slika.jpg

 
TVOJ SAM

Ako želiš Ijubavnika,
Učiniću sve da me pitaš da to budem ja

I ako želiš neku drugu vrstu Ijubavi
Nosiću masku za tebe

Ako ti treba partner
Uhvati moju ruku
Ili, ako želiš da me udariš u gnevu
Evo me
Tvoj sam

I ako ti se prispava na trenutak
Na putu
Ja ću da te vodim
I ako želiš da radiš sama, na ulici
Ja ću da se sklonim
Ako želiš oca za svoje dete
Ili bi samo da se sa mnom šetaš
po pesku
Tvoj sam

Leonard Koen
 
Išunjao sam se iz tvog stana
I dok hodam kišnim ulicama čini mi se
Da svaki prolaznik koga sretnem
U mom blistavom pogledu vidi
Moju presrećnu, spasenu dušu.

Pošto - poto hoću da usput
Sakrijem od sveta svoju radost;
Odnosim je žurno kući
I zatvaram u dubini noći
Kao zlatni kovčeg.

A onda iznosim na svetlost dana
Komad po komad sakrivenog blaga
I ne znam kuda pre da gledam;
Jer je svaki kutak moje sobe
Pretrpan zlatom.

To je bezgranično bogatstvo
Kakvo noć nikada nije videla
Niti rosa okupala;
Više ga ima nego što je ikada
Ijedna mlada dobila ljubavi.

To su bogate dijademe
Sa zvezdama umesto dragog kamenja.
Niko to ne zna. Ja sam, o draga moja,
Kao kralj među tim bogatstvom
I znam ko je moja kraljica.

Rainer Maria Rilke

tumblr_msvzz8oWYc1rqjv1uo1_500.jpg
 
Probudiš li se ikad
s tugom u očima?
Poželiš li tada
da te nema,
da te nikad nije ni bilo,
da kada se pogledaš u ogledalo
tamo nema nikog,
nikog poznatog?
Poželiš li trčati,
trčati i samo trčati,
vrištati na sav glas
s vrha planine,
rukama dohvatiti mjesec
i sunce nebu ukrasti?
Poželiš li ikada
noću zaspati
i nikad se ne probuditi,
jutro ne ugledati?
Zaroniti u morske dubine
i nikad ne isplivati?
Poletjeti nebu
i na zemlju se ne vratiti?
Poželiš li ikad
svijetom hodati, a nevidljiv biti,
baciti sav novac u zdenac sreće
i cijeli svijet zasaditi
jednom vrstom cvijeća?
Da li si se ikad probudio
s željom obojiti zidove u crno,
umjetno svijetlo
zamijeniti svijećama,
sred sobe upaliti vatru
i nad njom se grijati?
Poželiš li ikad
uhvatiti pticu u letu,
pogledom s nekim pričati,
uroniti u nečije misli,
biti muha za nekim stolom?
Jesi ikad zamislio
da mjesto kiše
padaju mrvice čokolade,
da ti je tijelo od meda,
oblaci da su šlag?
Poželiš li ikad
da je ljubav stvar
pa je svima pokloniti,
da su osjećaji papir
koje možeš poderati
i zapaliti,
da onog koga želiš
u istom trenu želi tebe?
Poželiš li ikada sve to,
ponekad, samo ponekad?
Poželiš li ikad ostvariti snove
ili sanjati ono što poželiš?
Jesi ikad zamislio
da se hranimo poljupcima,
da dišemo sluhom
i zrak da je pjesma?
Zapitaš li se ponekad tko si,
zašto si i što si?
Poželiš li da si
opet dijete nevino,
da te svi vole
i oko tebe trepere zvijezde?
Hej, zamisli
da svatko od nas ima svoje sunce,
svoju dugu,
svoje more, nebo, planinu,
da svatko je
gospodar svijeta svoga!
Poželiš li ikad
sve drage ljude
vidjeti za jednim stolom,
nikad ne ostarjeti,
nikad tugu ne osjećati
niti za bilo kim žaliti?
Poželiš li ikad
biti u jednom trenu leptir,
zmija ili pahulja snijega?
Ah, poželjeti sve to!?
Da..., malo je teško!
Ali, daj, reci mi,
poželiš li ikad
da sam pokraj tebe,
zamišljaš li me
ponekad
poželiš li me poljubiti
grliti, gledati?
Ja?!
Da,
ja sve to poželim svaki dan,
jer ja želim,
poželim
i zamišljam...

05-testosteron_620x0.jpg

N.A
 
BALADA O ŽIVOTU


I rastu deca, očiju dubokih,
i bezazlena porastu i mru,
i svi se ljudi kreću njinim putem.

I plodovi se pune slašću, zru,
i noću se ko ptice mrtve sruče
i istrunu za koji dan na tlu.

I uvek vetar nad nama fijuče
i uvek reči zborimo bezbrojne
i slast i umor sve nas zaobruče.

I ceste jure kroz travu, i strojne
varoši tu i tamo među njima,
i preteće, i usahle, pokojne.

Čemu će one? Što je izgled svima
drukčiji? Zašto tolki im je broj?
Za smehom, plačem, i smrću, šta ima?

Šta će tih pukih igračaka roj
nama, odraslima, stalno u samoći,
što, nepokretni, tražimo cilj svoj?

Šta vredi mnogo štošta znati? Ipak
mnogo je reko koji kaže: „Veče“ –
tu reč iz koje smisao i tuga

ko teški med iz šupljeg saća teče.

Hugo fon Hofmanstal
 

U doba mog detinjstva igrao sam se pošte.
Sakupljao sam lišće dok idem od škole do
kuće. Svakom bih listu, uz osmeh, nešto
lepo prišapnuo, najlepše što sam čuo i
video tog dana.
Sa druge strane lista šaptao sam adresu.
Hiljade izmišljenih imena neznanih lijudi.
Milione imena.
Sve bih to onda, ovlaš, zapečatio poljupcem.
I puštao niz vetar.
I evo šta se sad događa, sad posle toliko godina!
Javljaju mi se mnogi znani i nepoznati.
Ponovo sakupljam lišće i čitam odgovore
pisane rukopisom žilica koje venu.
Javljaju mi se divni daleki prijatelji, azbukom
rane jeseni koju umem da čitam. Nije
teško naučiti. Samo malo zažmurim. Ovlaš.
Kroz trepavice. I dišem polako vetar,
A vetar se i ne čuje drukčije, sem nozdrvama
i usnama.


slika.jpg

Katkad su razglednice vrlo čudne. Na jednoj
strani piše nam Iaoce sa neke pošte stare
dve i po hiljade godina: "Ko zna da ne
zna - najviši je."
Na drugoj strani, dodato rukopisom Montenja.
Mišel de Montenj. Francuska, I 553;
"Ko misli da ništa ne zna, taj ne može ni
znati da ništa ne zna".

Zar ti to ne liči po malo na igru »pokvarenih
telefona"? Kad reči putuju kroz vekove,
svako ponešto dopiše ili izbriše. Ili sve
izvrne naopako, po svome.
Tako nastaje usijani vrh čovekovog uma:
poslovica. Ona pripada narodu. Zato narod
i kaže : "Poslovica je svemir u zrnu
žita."

slika.jpg
 
Poslednja izmena:
NAPREDAK


Opet moj dubok život glasno huči,
Kao da šire korito mu biva,
Svaka se slika sve više otkriva,
svaki mi predmet sve prisnije zvuči.
Moje se biće s bezimenim sliva;
pa svakim čulom proniknuv iz granja,
ko ptica nebom vetrovitim sanja,
s dušom što leluja ko da sva
na crnim stoji ribama, uranja
u prekinuti dan jezerskog dna.

R. M. Rilke
 
...sve što ti život uskrati pretvori u prednost, suočavaj se bez straha, puštaj se, neka te nosi struja, ma ništa nije vredno očaja, bože, kako žalim samoubice, koliko mladosti i lepote je nestalo samo zato što se u času slabosti poveruje u žar neponovljivosti, upamti, nema kraja, uvek postoji neki prozor, makar mali otvor kroz koji se može namignuti sebi od pre, i nije važno kojim redom ti se u životu dešava sve to što ti je namenjeno, momče, slušaj mene, za*ebi hronologiju, sve što ne dobiješ na početku čeka te na kraju, sve što zgrabiš preko crte moraćeš dvostruko da platiš, sve, baš sve je tako kako je jedino moglo biti, za samo nekoliko decenija sve se obrne, i nema više naših malih večnosti sa početka. Horizonti su potrošivi...

Dragan Velikić, "Ruski prozor"
polje.jpg
 

ЦРНА РУЖА

Разбих сјетне снове страстима и страхом
на вратима шутње! Како тихо цвјета ружа
мрачног срца,
опијена дахом
невиђеног јутра с оног свијета.

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro1_500.jpg


Ту сам! Али нисам ни душом ни тијелом
већ немиром
који примих тајним током.
Тко ми прекри очи непрозирним велом
пред том загонетком понорно дубоком?

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro2_1280.jpg


Зашто тако бије узбуђено било?
Тко ће, кад закуцам, да откључа врата?
Ох, много се, много, сањало и снило
сини сада, зоро од сребра и злата!

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro3_1280.jpg


Само један поглед у небеса плава
у бистрину ријека што теку без даха
шуме завичајне у којима спава
заљубљени тетријеб и кошута плаха.

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro4_1280.jpg


Само један стисак руке заводнице
са руком што скриви крик крваве страве.
Мирис њене косе! Ој, ви драге птице
у лету!… О поља мирисна, и траве.

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro5_400.jpg


Само једна чежња дјетета у подне,
да ухвати руком раскошног лептира
кор сунчаних харфа изнад земље родне –
цијели свијет и свемир у фрули пастира.

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro6_1280.jpg


Све то преливено капљом бестјелесном,
топлијом од сузе, сјајнијом од звука.
Па закуцај! Ступај као у сну свјесном
у вјечност кроз вихор
црних славолука

Густав Крклец

tumblr_n0ar5ewLJ01sbg0tro7_500.jpg
 
KAD TI BUDEM REKAO

Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju…
Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.

Jean Rousselot
 
Ako ti se ponekada ucini
da te moja ljubav zove
pokusaj da kroz san
docaras najlepse kapi mesecine.
Uspomenu na mene sacuvaj
suzu sa moga lica oteraj
i podseti me
na sve one uzarene i strasne noci.
Kada sam te pesmom dozivala
kada sam te spasavala tuge
i kada sam bila tu
na tvojim tragovima
kroz beskrajna putovanja
u uspomeni koja otkucava.
slika.jpg
 
Poslednja izmena:
STARE LJUBAVI

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.
Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.
Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Željko Sabol
 
Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji.
Od trenutka kad napusti gnijezdo, ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire, njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje…
Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli…
I
bar tako kaže legenda.
Kolin Mekalou – ''Ptice umiru pjevajući''


1499632_10152195799536579_857270542_n.jpg

 
Tugujem... Tegobno breme

U srcu od jeda i leda.

Dosadno glasa se vreme

Sto mi ni predaha ne da.

Legnem, a cemerne misli

Drze me, mozak mi stisli

Zvuci, u glavi se vrti.

O, sta cu? Dusu ce strti

Zivot, da jadna mi klone.

Niotkud utehe zrak.

Dah mi se gasi i tone

U tu divljinu, u mrak.

Sudbino, zaSto nas snadje?

Zivot je gorak i siv.

Gde glava spokoj da nade?

Tesko je biti ziv.

Jesenjin

cool-girl-night-pretty-stars-favim-com-146246.jpg
 
Iluzija - Maja Radojković

Toliko je lažnog u meni;
želim napolje...!
Rekla bih ti, rado,
da odeš, da me ostaviš i zaboraviš.
Ponekad teško prihvatam sebe,
a još teže sebe grlim.
Gde je kraj laži,
gde je kraj iluziji moje nutrine?
Ovo nisam ja,
a ono živi u meni.
I to što vidim u tvom nemom pogledu
nisi ti, a tako mi je poznato.
Zaustavih se, na čas,
u svom bolnom prepoznavanju.
Zaustavih se da izgovorim ‘da’,
da raširim ruke i otvorim srce,
za prepoznato, za ogoljeno, za lažno,
za sve što nije, a ipak jeste,
za Iluziju da prođe.
Samo tako, ja joj krčim put,
kroz sebe, od sebe, do nepostojanja.
I gle…
To ja sijam!

illusion_gun_legler.jpg
 
O RAZLOZIMA ZAŠTO SE NE ŽENIM

Nikad se ne bih oženio onom koja bi se udala za mene.
Ne treba joj veće mane od te.
Nije se mogla gore preporučiti.
Čim mene ceni vidi se ko je i kakva je.
Kad je na mene spala-neću je ni ja.
Kad ne treba drugome, šta će i meni.
Milija mi je jedna od onih koje me neće, nego trista onih koje me hoće.
Kad bi me htela neka od onih koja me neće,odmah bi se oženio.
Jedino ovu što se udala za mene ne mogu da razumem.
Gde mene izabra od tolikog sveta i naroda!
Dobro izgleda, al čim hoće da se uda za mene-piši joj pamet. Mora da to niko njen ne zna. Ukoliko zna-utoliko gore.
Mora da je pod nekom manom. Ne bi mene izabrala bez nevolje.
Ako je iko drugi hoće, što bi se udavala za mene.
Da što valjam, ne bih se njoj svideo!
Da je ona za mene, ja bih je odavno izabrao, da ne bira ona mene.

Matija Bećković
 

Back
Top