Nasa ljubav ostaje tu, kao nepromenljiva istina u vremenu, kao zelja koja plamti u dubini duse, surova kao secanje na najlepse trenutke prosle strasti, kameno hladna, kao kajanje za svaku propustenu priliku. Ipak, ona je i tako nezna, kao uspomena koja nas miluje, poput neznih emocija na prosle dane, koji su bili tako lepi, dok su se radjali iz neprospavanih noci.
Nasa ljubav...uh, tako je nezna, kao usne koje su se spajale u strastvenim poljupcima.
Nasa ljubav, je mangup zivota, gleda nas sa osmehom, iz svakog secanja na neponovljive, lucidne trenutake mladosti.
Nasa ljubav, govori mnogo, a ne govori nista, jer njene reci su tihe melodije, koje samo mi zaljubljeni razumemo.
I sta cu? Slusam, nasu ljubav, kroz drhtaje srca od emocija. Zatim se ljutim, galamim, preklinjem za sve koji su ziveli ovakvu ljubav, nasu ljubav.
...jer ja, jedina, covek koji te je iskusio, ja, koji te volim, nikada nisam i ne zelim da zaboravim tvoju ljubav, vanvremenski nedokucivu, kao neizvesnost koja nam dolazi sa svitanjem novog dana.