Šta na sve to kažu naše western komšije:
BAČENE MILIJARDE
Srbija se priprema za "projekt stoljeća", koji košta kao tri Pelješka mosta, ali pozadina te priče mogla bi biti pogubna za cijelu državu
Veličinu i značaj specijaliziranih izložbi možda najbolje oslikava činjenica da je čak tri puta održana u bugarskom Plovdivu: 1981., 1985. i 1991.
Za nešto više od dvije godine u glavnom gradu Srbije trebao bi se organizirati Expo 2027, manifestacija koju srpski predsjednik vidi kao krunu svoje vladavine.
Unatoč imenu, to nije ona velika Svjetska izložba, Exposition universelle, koja je Parizu podarila Eiffelov toranj, San Franciscu Palaču lijepih umjetnosti, Briselu Atomium, a Rimu, iako neodržana, čarobni EUR. "Prava" svjetska izložba organizira se svakih pet godina, a ovogodišnja će u japansku Osaku privući 28 milijuna posjetitelja.
Beogradu je pripao "mali Expo", specijalizirana tematska izložba koja pada između dviju svjetskih. Koliko god se
Vučić u svojim pompozno-patetičnim nastupima trudio beogradski Expo prikazati kao najveći događaj na planetu u 2027., stvarnost ne potvrđuje te megalomanske tlapnje. Veličinu i značaj specijaliziranih izložbi malog Expoa možda najbolje oslikava činjenica da je čak tri puta održana u bugarskom Plovdivu: 1981., 1985. i 1991. Za razliku od prave svjetske izložbe koja traje pola godine, nema prostornog ograničenja, a zemlje sudionice mogu same graditi svoje paviljone, specijalizirana je vremenski ograničena na tri mjeseca, površinom na 25 hektara, a sve izložbene prostore osigurava domaćin. Za usporedbu, ovogodišnji pravi Expo u Osaki prostirat će se na 155 Ha, a sljedeći, u saudijskom Rijadu 2030., na čak 600!
Specijalizirane izložbe uvijek su tematske. Srbi su planirali beogradsku posvetiti onome za što vjeruju da rade najbolje na svijetu: sportu i glazbi.
Beogradska čaršija, lokalna varijanta špice, posprdno je naziva "Expo s AliExpressa" jer "nije onaj pravi". Pravi ili ne, okrenut će velike novce: službena cijena održavanja izložbe, prema navodima njezina tajništva, iznosi 1,29 milijardi eura.
Za taj iznos mogla bi se izraditi čak tri Pelješka mosta ili stotinjak kilometara autocesta, koje se u Srbiji ubrzano grade čak i ondje gdje po klasičnim parametrima nema ni prometnog ni ekonomskog opravdanja. No režim tako pokušava stvoriti strateška partnerstva dajući poslove tvrtkama i državama od kojih očekuje političku podršku. Infrastrukturu u Srbiji grade Kinezi, Azerbejdžanci i američki Bechtel, isti onaj koji je u
Sanaderovo vrijeme radio autocestu A1.
Milijarda i tri stotine milijuna planiranih ulaganja u beogradski Expo obuhvaća samo direktne troškove. Kada se tome dodaju oni koji se formalno ne računaju u izložbu, ali su s njom povezani, od asfaltiranja postojećih gradskih ulica i izgradnje novih cesta, vodovoda i kanalizacije, preko šminkanja fasada, poticaja za nove hotele i kupnju novih vlakova, autobusa, trolejbusa, tramvaja i brodova na Savi, do telekomunikacijske infrastrukture i tko zna čega sve još, dolazi se do čak 17 milijardi eura direktnih i indirektnih investicija! Za usporedbu, planirani trošak šestomjesečne svjetske izložbe Expo 2030 u Rijadu je osam milijardi.
U Vučićevoj burazerskoj Srbiji uobičajeno je i gotovo normalno da se cijene netransparentno i bezobzirno nadograđuju i povećavaju "povećanjem troškova" i "neplaniranim i dodatnim radovima". Rekonstrukcija željezničkoga kolodvora u Novom Sadu, onoga čije je rušenje ubilo 15 ljudi, prvotno je bila ugovorena za 3,5 milijuna eura, no nadležni te sada već bivši i optuženi ministar
Goran Vesić izjavio je da je na kraju plaćeno cijelih 15,8 milijuna! Nešto više od 112 km transverzale koja spaja dvije autoceste već izgrađene pravcem sjever-jug ugovoreno je (s Bechtelom) za 900 milijuna, no do sada je Srbija već isplatila preko 1,6 milijardi eura, a radovi još nisu završeni.
Građevinski inženjer
Danijel Dašić navodi da je rekonstrukcija 108 km pruge od Novog Sada do granice s Mađarskom kineskim izvođačima debelo preplaćena. "Cijena izgradnje potpuno nove pruge na ravničarskom terenu bila bi četiri do pet milijuna po kilometru, a Srbija je za rekonstrukciju i modernizaciju plaćala po deset milijuna", navodi on. Ogroman dio tog novca odlazi lokalnim podizvođačima, često u struci nepoznatim tvrtkama bez prošlosti i referenci, u vlasništvu sumnjivih likova povezanih s vladajućim strukturama.
Ovakvih je primjera bezbroj. Građevinari i ekonomisti kažu da je u Srbiji uobičajeno i "normalno" napuhivanje cijena. Ugovoreni i tenderima predviđeni iznosi u konačnici se udvostruče, a znaju narasti i do nevjerojatnih 400 posto prvotne vrijednosti. Tako bi 17 milijardi eura koje se sada navode kao ukupni troškovi izložbe moglo narasti na 35, pa i 50 milijardi. Sav taj javni novac zasigurno bi završio u rukama biznismena koje je okupio, kontrolira i drži u šaci Aleksandar Vučić.
Dok je bezidejna oporba od početka naprednjačke vlasti 2012. naricala nad vlastitom sudbom kletom i obećavala boljitak kad dođe na vlast - ne objašnjavajući kako - dotle je svedržitelj Srbije stvarao i povezivao mrežu suradnika, poduzeća, organizacija i struktura. Zajednički cilj: što dulji ostanak na vlasti uz što manje kontrole, da bi se povlaštenim sudionicima osigurala što veća zarada.
Paradigma vučićevštine je "Beograd na vodi": rušenje postojeće željezničke, industrijske i stambene infrastrukture između Starog mosta i Gazele, gdje su maskirane bande istjerivale stanare dok je policija odbijala intervenirati, te kasnija frenetična izgradnja koju su navodno financirali netransparentni arapski investitori. No izložba 2027. prijeti zasjeniti taj do sada najskuplji burazerski projekt.
Za provođenje "posla stoljeća" Vučić je iskoristio apsolutnu većinu u skupštini i donio zakone kojima se Expo proglašava projektom od nacionalnog interesa. Još krajem 2023. donesen je Zakon o posebnim postupcima radi realizacije međunarodne specijalizirane izložbe, lex specijalis kojim su ozakonjene javne nabave bez tendera, direktnom pogodbom. Mnoge procedure su pojednostavljene ili izbjegnute. Vrhunac bahatosti, koju ni tromjesečni prosvjedi nisu uzdrmali, donošenje je propisa po kojima se omogućuje korištenje objekata bez uporabne dozvole i tehničkog pregleda. I to nakon pada novosadske nadstrešnice do kojeg je došlo upravo zbog nepoštovanja propisa i procedura!
Nadalje, izvlaštenje se ima provoditi "po ubrzanoj proceduri", bez mogućnosti odlaganja izvršenja ako "postoji državni interes i potreba za hitnošću". A u projektu koji je osmislio sam veliki vlastodržac, a provodi ga financijski mag, ministar financija i vjerojatno jedini Vučićev čovjek od apsolutnog povjerenja
Siniša Mali, sve je hitno i sve je u državnom interesu.
Pod egidom "ulaganja u Expo" država Srbija platit će ogromne novce bez prave procedure, netransparentno i jaranski. Da bi se tih 17 ili 35 ili 50 milijardi podijelilo u uskom krugu Vučićevih poslušnih biznismena nužna su dva uvjeta: da predsjednik do 2027. zadrži (apsolutnu) vlast i da nemiri i neredi u Srbiji ne dovedu do otkazivanja izložbe. Uviđajući da događanja na ulicama to mogu dovesti u pitanje, predsjednik i njegovi biznismeni postaju vidno nervozni.
"Ja sam za Aleka [Vučića] vezan poslovnim interesima, ne ideologijom ili ljubavlju. Prije njega bio sam mali gospodarstvenik i domet mi je bio dobar stan, dobar auto, dobro ljetovanje, dobro zimovanje i nešto ušteđevine", komentirao mi je prije nekoliko dana dugogodišnji znanac, suvlasnik u velikoj građevinskoj firmi s godišnjim prometom većim od deset milijuna eura: "Expo je šansa, ako se izgradi sve što je planirano, mnogi će se moći preseliti u Monako ili na Floridu i ne raditi više ništa do kraja života. I sad da nam to pokvare ovi balavci! Naravno da ću braniti [režim], ali nitko nam ne daje nikakav znak. A ako sad ne padne, kad Expo bude gotov, što se mene tiče, [Vučić] može emigrirati, otići na robiju, pa i ubiti se, nije me briga. Ali prvo da završimo ovaj posao."