spavanje u vreći z spavanje

Спавао сам много пута по шумама и горама наше Босне поносне, средином деведесетих, и није у томе било ништа предивног и величанственог. Било и не поновило се.
 
Nisam odmakao dalje od strunjače ili najčešće bala slame pod guzicom i ćebenceta i šatorskog krila odozgo, i naravno spavao sam obučen, najbolje u vetrovki, tu mi je ćale Ivane Španović prodao fazon da se nabije kapuljača na glavu i na taj način se čovek donekle zvučno i toplotno izoluje da može odremati. Tako da mi je vreća za spavanje, koju sam verovatno svaki put kad bi me angažovali partizani, a kasnije i četnici, po nekom spisku uredno dužio kod nekog od mnoštva zastavnika, koji su imali funkciju tzv. četnih starešina, ostala želja živa.
I evo već dvadesetak i kusur godina se nakanjujem da pazarim neku polovnu, ili čak i novu, onu kampersku, za turiste, ranije dok sam redovno obilazio Najlon pijacu uvek bih se zaustavljao pred polovnim eks JNA vrećama, merkao bih ih, zagledao, ali nikako nisam uspevao da realizujem pazar, uvek bi mi nešto drugo i preče pojelo lovu. A zlu ne trebalo to je dobra investicija, praksa je to pokazala. Bio je svojevremeno iza zgrade novosadske pošte, u samom centru dakle, pravi pravcati vojni otpad, prodavnica stare JNA opreme, i tu sam uzdisao u nemoj čežnji za dobrom vrećom, ali eto ipak se ne dade da je priuštim. Danas valjda ni nema neke ponude starih vreća, ne znam ni gde bi je valjalo potražiti. Jedina opcija bi bila neka nova, civilna, turistička.
Još kao klinac, boraveći sa roditeljima i rodbinom na moru, kao da sam predosećao da će vreća postati moja potreba, sećam se omladine po kampovima duž Jadrana, dok sam šetao nizali su se prizori devojaka i momaka koji se izvlače iz vreća i pomaljaju se iz šatora uz smeh i ciku. Od svega toga ja sam kasnije samo šatorski ambijent iskusio, bez minuta provedenog u vreći, a svuda me je bilo, u Bosni je preporučljivo pronaći i nekakav zaklon, šatorsko krilo nije dovoljno ni leti, a kamoli zimi, neki krov nad glavom je poželjan, makar šumska koliba, bajta, ili pak neka zemunica. U Srbiji takođe, tu sam nekoliko puta imao priliku da odžonjam u podzemnim bunkerima u planini, avaj opet bez vreće, samo sa ćebencetom.
Najbizarnije mesto u kome sam imao čast da krntam je bio stari nemački bunker iz drugog svetskog rata, u mom rodnom kraju, bio je deo kompleksa njihovog vojnog aerodroma, jednog od većih u ovom delu Evrope, dve podzemne prostorije za smeštaj dela posade koja ga je obezbeđivala, sa sve puškarnicama na gornjem delu kroz koje bi neki naš Boško Buha ubacio bombe i spičio Švabe. Kao i svaki napušteni objekat decenijama nakon rata postao je leglo narkomana, te noći koju je trebalo provesti u njemu pobunila mi se vojska, čisteći bunker, pripremajući ga da u njemu prenoćimo, nađoše hrpe špriceva i kondoma i popizdeše. I tu se pokazalo zašto je važno imati svoju privatnu vreću, oni iskusniji, veterani, koji su ih poneli od kuće kao sastavni deo vlastite civilne opreme, izađoše na ledinu kraj bunkera, prostreše vreće i mirno zaspaše snom pravednika, a ja ostadoh da se ubeđujem i prepirem sa ostatkom ljudstva koje je kao i ja bilo obezvrećeno od naše države do duboko u noć. Tada sam valjda i odlučio da ću nekada posedovati tu vreću.
 

Back
Top